Fosfolipid

С Википедије, слободне енциклопедије
Fosfolipid
Polarna grupa molekula je u crvenom polju.
U prikazuje hidrofobnu deo molekula.
Fosfatidil holin je komponenta lecitina. On je takođe izvor holina u sintezi acetilholina u holinergijskim neuronima.

Fosfolipidi su klasa lipida i značajna komponenta svih ćelijskih membrana.[1] Oni mogu da formiraju lipidne dvoslojeve. Većina fosfolipida sadrži diglicerid, fosfatnu grupu, i jednostavni organski molekul kao što je holin. Jedan izuzetak od ovog pravila je sfingomijelin, koji je formiran od sfingozina umesto glicerola. Prvi fosfolipid identifikovan u biološkim tkivima je bio lecitin, ili fosfatidilholin, u žumancetu. Otkrio ga je 1847. godine francuski hemičar i apotekar Teodor Nikolas Gobli.

Amfipatični karakter[уреди | уреди извор]

„Glava“ fosfolipida je hidrofilna (privlači vodu), dok njihov hidrofobni „rep“ odbija vodu. Hidrofilna glava ima negativno naelektrisanu fosfatnu grupu, a može da sadrži i druge polarne grupe. Hidrofobni rep se obično sastoji od dugačkih masno kiselinskih ugljeno vodoničnih lanaca. U vodi, fosfolipidi formiraju više različitih struktura u zavisnosti od specifičnih osobina fosfolipida. Te specifične osobine omogućavaju fosfolipidima da igraju važnu ulogu u fosfolipidnom dvosloju. U biološkim sistemima, fosfolipidi se često javljaju sa drugim molekulima (npr., proteinima, glikolipidima, i holesterolom) u dvosloju kao što je ćelijska membrana.[2] Lipidni dvoslojevi nastaju kad se hidrofobni repovi slože jedni naspram drugih, formirajući membranu sa hidrofilnim glavama na obe strane okrenute ka vodi.

Tipovi fosfolipida[уреди | уреди извор]

Diacilgliceridne strukture[уреди | уреди извор]

Fosfosfingolipidi[уреди | уреди извор]

Sinteza fosfolipida[уреди | уреди извор]

Sinteza fosfolipida se odvija u citozolu u okolini ER membrane koja je bogata u proteinima koji učestvuju u sintezi (GPAT i LPAAT acil transferaze, fosfataze i holin fosfotransferaze) i alokacije (flipaze i flopaze). Na kraju vezikule sa fosfolipidima se odvajaju od ER, i prenose se na membrane.[3]

Vidi još[уреди | уреди извор]

Reference[уреди | уреди извор]

  1. ^ Donald Voet; Judith G. Voet (2005). Biochemistry (3 изд.). Wiley. ISBN 9780471193500. 
  2. ^ Campbell, Neil A.; Brad Williamson; Robin J. Heyden (2006). Biology: Exploring Life. Boston, Massachusetts: Pearson Prentice Hall. ISBN 978-0-13-250882-7. 
  3. ^ Lodish, Harvey; Berk, Krieger; Kaiser, Scott; et al. (2008). Molecular Cell Biology. W.H. Freeman and Company. ISBN 978-0-7167-7601-7. Архивирано из оригинала 17. 07. 2011. г. Приступљено 09. 01. 2011. 

Спољашње везе[уреди | уреди извор]