Vretanija

С Википедије, слободне енциклопедије
Vretanija, 17—18. vek

Vretanija ili Vratanija je crkveni i geografski pojam kojeg su pridošli Srbi iz Osmanskog carstva koristili u 17. i 18. veku kao sinonim za deo „Slovinske krajine” (Varaždinski generalat), gde su kao graničari (krajišnici) bili u vojnoj službi Habzburške monarhije.

Naziv „Vretanija” identičan je nazivu Bretanija ili Britanija, a nastao je odlukom kancelarije pećkih patrijarha da novu crkvenu organizaciju pravoslavnih Srba na tlu Marčanske ili Uskočke eparhije, nazovu istim imenom koje se u zapadnom hrišćanstvu koristilo za Veliku Britaniju (simbol najzapadnije granice hrišćanstva u srednjem veku).[1] Vretanija se kao ime opisane oblasti koristilo najčešće od strane srpskog sveštenstva, moldavske vlastele i srpskih ikonopisaca.[1] Ruski vladari u razdoblju od 16511717. godine, u svojim prepiskama sa srpskim crkvenim velikodostojnicima, nazivali su Vretaniju i „srpskom zemljom”.[2]

Graničinim predelima Vretanije smatrale su se „gorske kose i ogranci Bilogore sa Severa, Kalnika sa Zapada, Marčanskoga humlja i Moslavačke hore sa Juga, te rečica Ilova sa Istoka”,[1] kao i nekoliko manjih sela u Podravini. Danas je to područje sastavni deo severozapadne Hrvatske, podeljeno između nekoliko županija: Koprivničko-križevačke, Varaždinske, Bjelovarsko-bilogorske, Zagrebačke i Sisačko-moslavačke županije.

Nakon migracija i posledica ratova, Srba je ostalo u veoma malom broju na prostoru bivše Vretanije (tzv. kalničko-bilogorski Srbi) u dvadesetak manjih naselja. Duhovni centar Srba iz tog kraja je manastir Lepavina iz 16. veka, posvećen Vavedenju Presvete Bogorodice.

Vidi još[уреди | уреди извор]

Reference[уреди | уреди извор]

  1. ^ а б в Grujić 1913, стр. 15.
  2. ^ Долгова et al. 2009, стр. 266; 312; 316; 384; 387.

Literatura[уреди | уреди извор]

Spoljašnje veze[уреди | уреди извор]