Đerdapska lala

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Đerdapska lala

Đerdapska lala je endemična vrsta Đerdapa i sa srpske i rumunske strane.[1] Ova vrsta je iščezla sa teritorije Đerdapa, samim tim i sa teritorije Srbije. Nalazi se među iščezlim vrstama u Crvenoj knjizi flore Srbije. Prema kategorizaciji IUCN spada u skoro ugrožene vrste, jer na rumunskoj strani postoji oko 1000 jedinki. Ovu vrstu je bitno pomenuti jer postoje indicije za njenu reintrodukciju na prostore NP Đerdap. Raste na strmim krečnjačkim liticama. Pretpostavlja se da je razlog postepenog nestajanja ove vrste izgradnja hidrocentrale, koja je potopila postojeća staništa, i izolovala dve postojeće populacije. Iako ova vrsta nije zabeležena u prirodi na srpskoj strani u poslednjih deset godina, uvek postoji nada da su u zemlji sačuvane lukovice i da će pod idealnim prirodnim faktorima, barem jedna ponovo nići.

Ova atraktivna endemska vrsta živih cvetova koju ne treba posebno opisivati živela je nekad na celom području Donjeg Podunavlja (Đerdap i klisura Kazan). Vodi se kao izumrla iz Srbije, a planira se njena reintrodukcija u NP Đerdap. Živi na nepristupačnim liticama klisura. Staništa su joj potopljena tokom gradnje hidroakumulacionog jezera Đerdap, ali opstaje mala populacija na levoj, rumunskoj strani Dunava, kod mesta zvanog Ciucarul Mare. Otkrio ju je i opisao ugarski botaničar Vince Borbaš 1882. godine.[2]

Đerdap nije samo jedinstveni geološki, geomorfološki i hidrološki fenomen, već i jedan od najvećih, najznačajnijih i najsevernijih evropskih refugijuma arkto-tercijarne, pre svega šumske flore i vegetacije koje su tu našle sigurno utočište za vreme ledenih doba, od pliocena do danas. Na osnovu dosadašnjih istraživanja živog sveta, može se sa sigurnošću tvrditi da se radi o jednom od najznačajnijih centara florističkog, faunističkog i vegetacijskog diverziteta ne samo u Srbiji, već i na čitavom Balkanskom poluostrvu. Zahvaljujući kontinuiranom postojanju umerene, „đerdapske klime“, bez velikih klimatskih oscilacija i ekstrema, na području Đerdapa prisutno je danas preko 50 različitih tipova šumskih i žbunastih zajednica, od kojih čak 35 imaju reliktni karakter. Osnovna odlika ovih šumskih ekosistema je njihovo izuzetno florističko bogatstvo i polidominantnost. Na različitim tipovima staništa ovog područja (stene, kamenjari, sipari, močvare, livade i pašnjaci), prisutno je preko 1.100 vrsta, podvrsta ili varijeteta vaskularnih biljaka. Posebnu botaničku vrednost ovog područja predstavljale su đerdapska lala (Tulipa hungarica) i banatski šafran (Crocus banaticus), za koje se, na osnovu dosadašnjih istraživanja, pretpostavlja da su iščezle sa područja Parka, a samim tim i sa područja Srbije, usled izgradnje hidroakumulacionog jezera.[3]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Flora | Ecovirtour”. Ecovirtour (na jeziku: srpski). Arhivirano iz originala 23. 06. 2017. g. Pristupljeno 4. 4. 2018. 
  2. ^ „BioRas - Biološka Raznovrsnost Srbije”. bioras.petnica.rs. Arhivirano iz originala 05. 04. 2018. g. Pristupljeno 4. 4. 2018. 
  3. ^ „Vodič kroz bilošku i kulturnu raznovrsnost Nacionalnog parka Đerdap” (PDF).