Đurđevdan
Sveti veliko mučenik Đorđe | |
---|---|
![]() Sveti Đorđe ubija aždaju (pravoslavna ikona) | |
Zvaničan naziv | Sveti veliko mučenik Đorđe Đurđevdan. |
Uobičajen naziv | Sv. Đorđe, Đurđevdan, Đurđovdan, Ml’zigruda, Premlaz, Erdelezi. |
Takođe | Hrišćani (pravoslavni i katolici) i muslimani, slave ga na teritoriji cele Srbije. |
Značenje | Za ovozemaljskog života bio je tribun u vojsci cara Dioklecijana (284-305). |
Obeležava | U hrišćanstvu (istočnom i zapadnom) se slavi kao Sveti Đorđe. U umetnosti se često prikazuje kako ubija zmaja, odnosno aždaju. |
Datum | 6. maj Gregorijanski kalendar 23. april Julijanski kalendar |
Praznovanje | prolećni praznik kojim se odvaja novi, letnji period godine od zimskog. |
Tradicija | Kod Srba je Đurđevdan veliki praznik. Običaji počinju dan uoči praznika, branjem bilja, trava i cveća kojim se hrani stoka, pletu se venci kojima se ukrašava stoka, kuće i košnice. |
Đurđevdan je hrišćanski i narodni praznik koji se proslavlja 23. aprila po starom kalendaru, što odgovara 6. maju po novom, čime se obeležava uspomena na Svetog Đorđa. Svetog Đorđa slave i katolici i pravoslavci. Pravoslavci kao krsnu slavu 6. maja, a katolici kao imendan 23. aprila.[1] Po broju svečara, Đurđevdan je na drugom mestu u Srbiji i na prvom mestu u Republici Srpskoj.
U Srbiji je ovaj praznik poprimio i neke druge osobine, mešajući se sa predhrišćanskim kultovima Balkana. Praznik proslavljaju jednom godišnje 6. maja, pod različitim nazivima (Sv. Đorđe, Đurđevdan, Đurđovdan, Ml’zigruda, Premlaz, Erdelezi) kako hrišćani (pravoslavni i katolici), tako muslimani, na teritoriji cele Srbije. Njegovo praznovanje posebno je naglašeno u oblastima sa razvijenijim stočarstvom. Đurđevdan je 2015. godine uvršten u Nacionalni registar nematerijalnog kulturnog nasleđa Srbije.[2]
Poreklo praznika
[uredi | uredi izvor]Đurđevdan je praznik sa jako puno običaja vezanih za njega, i magijskih radnji za zaštitu, zdravlje i plodnost, koje se tog dana obavljaju. Običaji i verovanja srpskog naroda vezana za Đurđevdan su u narodu svakako postojali i pre nego što je primio hrišćanstvo. Sveti Đorđe je svojim praznikom svakako zauzeo mesto starog srpskog božanstva plodnosti Jarila i njegovog praznika.
Crkva na ovaj dan obeležava pogubljenje Svetog Georgija, koje se desilo 23. aprila 303. godine.[3]
Narodni praznik
[uredi | uredi izvor]Đurđevdan se smatra za granicu između zime i leta, praznik vezan za zdravlje ukućana, udaju i ženidbu mladih iz kuće, plodnost stoke i dobre useve. Za malo koji praznik kod Srba je vezano toliko običaja i verovanja, pa i magijskih radnji.
Glavni običaji su:
- pletenje venaca od bilja
- umivanje biljem
- kupanje na reci
Uveče, uoči Đurđevdana, neko od ukućana nakida zelenih grančica u najbližoj šumi i njima okiti vrata i prozore na kući i ostalim zgradama kao i ulazne vratnice i kapije. Ovo se čini da bi godina i dom bili „berićetni“ – „Da bude zdravlja, ploda i roda u domu, polju, toru i oboru“. Ponegde je običaj da ovo kićenje zelenilom vrše na sam Đurđevdan pre zore.
Takođe, opletu se venčići od „đurđevskog cveća“: krstastog broća, đurđevka, mlečike i drugog, i njime se okite ulazna vrata na dvorištu i kući. Ti venci stoje iznad vrata čitavu godinu, do sledećeg Đurđevdana.[4]
Mnogi prave krstove od leskovog pruća i stavljaju ih po njivama, baštama i zgradama – „da bi se sačuvali od grada“ (slično krstovima od badnjaka za Božić).
Uoči Đurđevdana, domaćica spušta u posudu punu vode razno prolećno bilje, a onda odmah spušta: dren, pa za njim zdravac, i na kraju grabež i crveno jaje, čuvarkuću koja je ostala od Uskrsa[5]; to se zatim stavi pod ružu u bašti da prenoći.[6]
Ujutru se svi redom umivaju vodom: deca - „da budu zdrava kao dren“, devojke - „da se momci grabe oko njih“, stariji - „da budu zdravi“, domaćin – „da mu kuća bude dobro čuvana“, itd. Svaki prema svojim potrebama i željama.[6]
Veliku važnost ima i kupanje na reci, pre sunca (ponekad se u reku bacaju venci od raznog cveća, ili se sipa mleko).[7] Da bi bili zdravi i jaki, ljudi su se kitili cvećem i biljem, opasivali se vrbovim i drenovim prućem. Ponegde se mladež ljuljala na drenovom drvetu, „da bi bila zdrava kao dren“, a devojke su se valjale po zelenom žitu, „da bi im kosa rasla kao žito“.[8] Posebnoj je za ove običaje značajno bilje (poput selena, koprive, vrbe, drena, zelene pšenice itd.), kojim se ljudi i žene kite, ili „pričešćuju“ ili potapaju u vodu, u kojoj će se kupati, ili se po njima valjaju, ili (ako je drvo) ljuljaju, itd.[7]
Đurđevdanski uranak
[uredi | uredi izvor]Narod na Đurđevdan, rano pre zore, odlazi u prirodu zajednički na „đurđevdanski uranak“, na neko zgodno mesto u šumi koje se izabere, na proplanku ili pored reke. Za ovo se pripremi jelo i piće; obavezno se pripremi jagnje na ražnju a oni koji su za to zaduženi, odu mnogo ranije na zakazano mesto i otpočnu sa pripremama tako da se ražanj već uveliko okreće kad ostali dođu. Pesma, igra i veselje traju često i do podne.[4]
Na đurđevdanskim urancima se mladi opasuju vrbovim prućem „da budu napredni kao vrba“, kite zdravcem „da budu zdravi kao zdravac“, koprivom „da kopriva opeče bolesti sa njim“, i selenom „da im duša miriše kao selen“.[6]
Trpeza
[uredi | uredi izvor]Oko Timoka svaki domaćin na Đurđevdan dotera pred crkvu po jedno muško jagnje, i tu mu na svaki rog prilepi po voštanu svećicu, pa sveštenik posle liturgije izađe među jaganjce, zapale se jaganjcima sveće na rogovima, očita im se molitva i blagoslove ih za trpezu.[9]
Oranje brazde oko sela
[uredi | uredi izvor]Zemljoradnici su oko sela oboravali brazdu koja je činila magijski krug u koji zle sile nisu mogle da prodru.[8]
Stočarski praznik
[uredi | uredi izvor]Ovaj praznik naročito poštuju stočari. Ovog dana se stoka isteruje u planine na letnje paše. Tada se kolje prvo jagnje čijom su se krvlju, radi zdravlja, ukućani mazali po čelu i obrazima.[8] Sakramentalna žrtva jagnjeta, s kojim se „pričešćuju“ sva deca, je ujedno i najvažniji od običaja za taj dan.[7]
Razna verovanja
[uredi | uredi izvor]Pre Đurđevdana ne treba selena brati ili mirisati, a na Đurđevdan svako uzme po jedan stručak te omiriše i zadene se za pojas, a devojke i mlade za đerdan.[9]
Na Đurđevdan ne valja spavati, „da ne bi bolela glava“, a ako je neko spavao „onda na Markovdan da spava na tom istom mestu“.[10]
Smatra se da na Đurđevdan deluju veštice i druge zle sile, zbog čega su seljaci palili velike vatre „da bi zaštitili sebe i selo“.[8]
Vračanja za plodnost
[uredi | uredi izvor]Običaji vezani za Đurđevdan se vrše pre izlaska sunca, i to često na reci, što svakako ima svoj magijski značaj. Međutim, najveći broj običaja spada u čistu magiju, kod čega onaj, koji ih vrši, nema u vidu nikakvog određenog demona ni božanstvo.[7]
Žene i devojke donesu uveče kući „omaje“ tj. vode sa kola vodeničnoga, „da se od njih svako zlo i prljavština otrese i otpadne“, kao omaja od kola, i stave u nju različitog bilja a naročito selena, da prenoći, pa se ujutru njom kupaju u gradini pored selena i pored ostalog cveća.[9]
Zarad plodnosti svoje stoke, da bi oduzele mleko tuđoj stoci, noću neke žene vračaju (retko muškarci), koje su gole i jašu na vratilu (obilaze oko tuđih torova).[7] Sve to pokazuje, da je običaj veoma star.
Na sličan način privlači se i poljska plodnost. Sa velikom revnošću praktikuju se i ljubavna vračanja i gatanja. Vrste gatanja i predmeti, po kojima se gata, vrlo su mnogobrojni (po hlebu, koprivama, kukavici, svinjama, rosi itd).[7]
Verovanja o vremenu
[uredi | uredi izvor]Verovalo se da ako je na Đurđevdan vedro - „da će biti plodna godina“, a ako na ovaj praznik i sutradan pada kiša - „da će leto biti sušno“. Kaže se u Srbiji da koliko nedelja pre Đurđevdana zagrmi, toliko će biti tovara žita te godine.[10]
Praznik Svetog Đorđa
[uredi | uredi izvor]Sveti Đorđe se na ikonama predstavlja na konju, u vojvodskom odelu, sa kojeg kopljem probada strašnu aždaju. Nešto dalje od njega stoji jedna žena u gospodskom odelu. Aždaja na ikoni predstavlja mnogobožačku silu koja je „proždirala“ brojne nevine hrišćane. Sveti Đorđe ju je, po verovanju, pobedio i svojom mučeničkom smrću zadao smrtni udarac „neznaboštvu“. Pod pobedom koju je Sveti Đorđe odneo nad aždajom, verovatno se misli na prekid progona hrišćana, deset godina posle njegove smrti, i proglašenje hrišćanstva zvaničnom religijom Rimskog carstva od strane cara Konstantina. Žena na ikoni je možda i sama sveta Aleksandra, žena koja se tradicionalno poistovećuje sa Priskom, suprugom cara Dioklecijana, i veruje se da predstavlja simbolično mladu hrišćansku crkvu.[8]
Po broju svečara, Đurđevdan je na drugom mestu u Srbiji (posle Nikoljdana).
Istorija
[uredi | uredi izvor]U vreme srpskog ropstva pod Turcima, Turci su bili odredili da im se godišnji porez plaća u dva dela: na Đurđevdan i na Mitrovdan.
Nekada su ovog dana hajduci napuštali svoja mesta zimovanja, svoje jatake, i odlazili u šumu na zakazano mesto da ponovo otpočnu sa hajdukovanjem. U narodu je ostalo sećanje na tadašnje hajdukovanje, pa je ostala i izreka „Đurđev danak – hajdučki sastanak, Mitrov danak – hajdučki rastanak“.
Vlada Kraljevine Jugoslavije i Jugoslovenski radnički savez (Jugoras) su 1940. promovisali Đurđevdan kao praznik rada,[11] a što je u Batinim fabrikama u Borovu bila praksa još od 1933, eksplicitno umesto "internacionalnog marksističkog prvog maja".[12]
Vidi još
[uredi | uredi izvor]- Spisak elemenata nematerijalnog kulturnog nasleđa Srbije
- Nematerijalno kulturno nasleđe
- Molitva, đurđevdanski obred
- Đurđic
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ „KATOLIČKI KALENDAR 2020”. mojkalendar.com. Pristupljeno 20. 3. 2020.
- ^ „ĐURĐEVDAN”. Nematerijalno kulturno nasleđe Srbije. Ministarstvo kulture i informisanja RS i Etnografski muzej u Beogradu. Pristupljeno 20. 1. 2019.
- ^ „Vladika Nikolaj Prolog za 23. april”. Arhivirano iz originala 12. 03. 2007. g. Pristupljeno 4. 5. 2013.
- ^ a b Milan Vuković, 1985, str. 112
- ^ Randelj, 2006. i Milan Vuković, 1985, str. 112
- ^ a b v Milan Vuković, 1985, str. 113
- ^ a b v g d đ Veselin Čajkanović
- ^ a b v g d Mirjana Kandić, 2003.
- ^ a b v Vuk Karadžić, 1867, str. 28
- ^ a b Vuk Karadžić, 1867, str. 29
- ^ "Vreme", 6. maj 1940, str. 6. digitalna.nb.rs
- ^ "Vreme", 7. maj 1938
Literatura
[uredi | uredi izvor]- Krvna žrtva: transformacije jednog rituala. Balkanološki institut. . Београд. 2008. ISBN 978-86-7179-065-9.
- Mirjana Kandić: Sveti velikomučenik Georgije – Đurđevdan i Đurđic, Srpske slave i običaji, 1. deo, Smederevska sedmica br. 234, od 15. januara 2002. [1]
- Vuk Karadžić: Život i običaji naroda srpskoga, Beč, 1867.
- Vladika Nikolaj Velimirović: Ohridski Prolog [2]
- Srpska pravoslavna crkva Crkveni kalendar
- Veselin Čajkanović: „Đurđevdan”, u Narodna enciklopedija, od grupe autora, 1927.
- Đorđe Randelj: Svetačnik: slave i verski običaji kod Srba, Ljubitelji knjige, Novi Sad, 2006.
- Milan Vuković: Narodni običaji, verovanja i poslovice kod Srba, Beograd, 1985.