Jeleni

Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije
(preusmereno sa Јелен)
Idi na: navigaciju, pretragu
Jeleni
Vremenski raspon:
Early Oligocene—Recent
Family Cervidae five species.jpg
Slika pripadnika porodice jelena (u pravcu kazaljke na satu): obični jelen, jelen lopatar, barasinga jelen, irvas i pampaski jelen.
Taksonomija
Carstvo: Animalia
Tip: Chordata
Klasa: Mammalia
Red: Artiodactyla
Podred: Ruminantia
Porodica: Cervidae
Goldfuss, 1820
Potporodice
Deer range.png
Areal rasprostranjenja jelena

Jeleni (lat. Cervidae) su porodica životinja iz reda papkara (lat. Artiodactyla). Porodica obuhvata 45 vrsta, između ostalih i jelene, srne, irvase i losove. Najupadljivija karakteristika ove porodice su rogovi koji kod različitih vrsta imaju različit oblik, a uglavnom ih imaju samo mužijaci. Rogovi ove porodice bitno se razlikuju od rogova porodice šupljorožaca (lat. Bovidae). Građeni su od koštane supstance, i svake godine izrastu novi, dok su kod šupljorožaca trajni i neprekidno rastu cijeli život.

Osobine[uredi]

Južni pudu (lat. Pudu puda), najmanja vrsta porodice jelena.

Veličina jelena varira od vrste do vrste: dužina tijela se kreće od 70 do 290 cm, visina u ramenima od 30 do 90 cm, a težina se kreće od 7 do 800 kg. Najveća živjeća vrsta je irvas, a najmanja južni pudu. Kod većina vrsta je izražen polni dimorfizam.

Oblik tijela je različit, tako da neke vrste imaju vitka tijela, a neke nabijenu tjelesnu građu. Noge su po pravilu vitke i srazmjerne dužine. Rep je uglavnom kratak. Boja krzna kod većine je smeđa ili siva. Mladunčad većih vrsta imaju pjege po krznu, koje samo neke vrste zadrže tokom cijelog života.

Irvas (lat. Rangifer tarandus), najkrupnija vrsta porodice jelena.

Jeleni su preživari, pa prema tome imaju i građu organa za varenje kao i ostali preživari.

Rogovi[uredi]

Karakteristika mužijaka ove porodice su rogovi koji ostavljaju utisak kod ženki i služe za borbu sa drugim mužijacima za pravo na parenje. Rogovi jelena rastu iz koštanih izraslina na čelu, i, za razliku od rogova šupljorožaca, građeni su od koštane supstance. Oblik rogova zavisi od vrste i starosti jedinke. Kod nekih vrsta su jednostavne, ravne i glatke izrasline, dok su kod drugih vrlo razgranati.

Za vrijeme rasta obavijeni su kožom („bast“), koja snadbjeva koštanu tvorevinu krlju, i prekriveni kratkom dlakom. Kada dosegnu punu veličinu, koža odumire i više ne snabdjeva rogove krvlju, pa ne osjećaju bol. Životinje ih tada skidaju struganjem o rastinje. Nakon perioda parenja, mužijaci ih odbacuju i tada započinje rast novih. Kod vrsta sa određenim vremenom parenje, gubljenje rogova se dogođa u određeno vrijeme. Kod srna i mužijaka irvasa se dešava u kasnu jesen, a kod ženki irvasa i drugih evropskih vrsta u kasnoj zimi ili proljeće. Za vrste koje žive u tropima, za ovaj proces nema određenog vremena.

Od ovog pravila odstupaju vodeni jeleni koji uopšte nemaju rogove, kao i irvasi kod kojih oba pola, kao jedini u porodici, imaju rogove.

Glava i zubi[uredi]

Prednji dio glave je izdužen, a uši su duge i uspravne. Suzni kanal se grana, a na prednjem rubu očne duplje nalaze se dva suzna otvora. Nijedna vrsta nema sjekutiće u gonjoj vilici, ali u donjoj imaju šest, po tri u svakoj polovini. Kod vrsta koje nemaju (vodeni jelen) ili imaju male rogove (rod muntjaci), gornji očnjaci su uvećani i izlaze iz usta, dok su kod ostalih vrsta vrlo mali ili ih uopšte nema. Donji očnjaci liče na sjekutiće. U svakoj polovini čeljusti imaju tri predkutnjaka i tri kutnjaka sa niskim krunama. Ukupno imaju 32-34 zuba, a dentalna formula je sljedeća:

0.0-1.3.3
3.1.3.3

Udovi[uredi]

Kao kod svih papkara osovina noge je između trećeg i četvrtog prsta koji su uvećani i jedini dodiruju podlogu. Uopšte nemaju prvi prst, dok su drugi i peti smanjeni i ne dodiruju podlogu. Stepen redukcije drugog i petog prsta je veoma važan kriterijum kod razlikovanja između potporodica. Kod većine vrsta se između prstiju nalaze mirisne žlijezde.

Rasprostranjenost i životni prostor[uredi]

Srne (lat. Capreolus capreolus) su najčešći predstavnici ove vrste u Evropi.

Prirodno stanište velikog broj vrsta obuhvata prostranstva Evroazije i Amerika. U Africi nastanjuju samo sjeverne dijelove, južno od Sahare ih uopšte nema. Ljudi su ih doveli i na područja na kojima nisu živjeli, tako da ih danas ima i u Australiji, Novom Zelandu, Novoj Gvineji i nekim Karipskim ostrvima.

Način života[uredi]

Neke vrste su samotnjaci, ali većina živi u grupama čija brojnost zavisi od vrste i okoline. Najčešće su to grupe u kojima mužijak okuplja više ženki i potomstvo i ne podnosi prisustvo drugog konkurentskog mužijaka. To znači da vlada poliginijsko ponašanje pri parenju, tj. jedan mužijak se pari sa više ženki. Tokom vremena parenja, mužijaci se često bore za pravo na parenje. Borbe se vode kljovastim očnjacima (kod muntjaka) ili rogovima čija veličina varira, kao što je već rečeno, sa razdobljem parenja. Za međusobno sporazumjevanje, kao i obilježavanje teritorije, koriste se sekretom žlijezda na glavi i između prstiju, kao i urinom.

U tropima parenje se može odvijati tokom cijele godine, dok je u umjerenim područjima uglavom u jesen ili zimu. Vrijeme bremenitosti je najčešće od šest do osam mjeseci. Ženka rađa jedno ili dvoje mladunaca, a ponekad čak i više.

Jeleni su biljojedi i hrane se različitim dijelovima biljke, ali za razliku od šupljorožaca, radije biraju mekše i sočnije dijelove.

Jeleni i ljudi[uredi]

Korist i ugroženost[uredi]

Ljudi od davnina iz različitih razloga love jelene. Sa jedne strane lovom se dobija meso, kao i koža i krzno. Sa druge strane lov može biti sportska aktivnost, tokom koje najviše stradaju mužijaci zbog svojih grandioznih rogova. Jedna vrsta srna je pripitomljena i od nje se ne koristi samo meso, koža i krzno, nego i mlijeko, a može i da služi tokom prenosa tereta. Kao životinje koje se koriste za lov, veliki broj vrsta je doveden na područja koja nisu njihova prirodna i prvobitna staništa.

Nasuprot novoj rasprostranjenosti pojedinih vrsta, postoji opasnost od izumiranja niza drugih vrsta. Za njihovo izumiranje kriv je lov, kao i uništavanje prirodnog staništa. Vrsta Šomburgkov jelen (lat. Rucervus schomburgki) je istrebljena u 20. vijeku, a druga vrsta, Davidov jelen (lat. Elaphurus davidianus) je izbjegla tu sudbinu zahvaljujući uzgoju u evropskim uzgajalištima, ali još se smatra krajnje ugroženom vrstom. Spisak IUCN sadrži četiri vrste u grupi jako ugroženih vrsta, a šest u grupi ugroženih, dok za neke nedostaju precizni podaci.[1]

Jeleni u kulturi[uredi]

Jeleni su sastavni dio mitologija i kultura mnogih naroda. Još tokom paleolita nastajali su pećinski crteži, kako životinja, tako i ljudi sa jelenskim rogovima. Sve stare kulture su poznavale neki oblik obožavanja jelena. Tako se sreću u keltskoj, grčkoj i nordijskoj mitologiji, kao i u hrišćanstvu.

Sistematika[uredi]

Živuće potporodice rodovi i vrste[uredi]

Klasifikacija porodice jelena (Cervidae) zasnovana na molekularnim i filogenetskim studijama zoologa Grouvsa, Graba i drugih:[2][3][4][5][6]

Izumrle potporodice rodovi i vrste[uredi]

Klasifikacija izumrlih potporodica, rodova i vrsta (čiji fosili su poznati):

Vidi još[uredi]

Izvori[uredi]

  1. IUCN Red List of Threatened Species
  2. Randi, E.; Mucci, N.; Claro-Hergueta, F.; Bonnet, A.; Douzery, E. J. P. (2001). „A mitochondrial DNA control region phylogeny of the Cervinae: Speciation in Cervus and implications for conservation”.
  3. Ludt, C. J.; Schroeder, W.; Rottmann, O.; Kuehn, R. (2004). „Mitochondrial DNA phylogeography of red deer (Cervus elaphus)”.
  4. Fernández, M. H.; Vrba, E. S. (2005). „A complete estimate of the phylogenetic relationships in Ruminantia: A dated species-level supertree of the extant ruminants”.
  5. Ruiz-García, M.; Randi, E.; Martínez-Agüero, M.; Alvarez, D. (2007). „Phylogenetic relationships among Neotropical deer genera (Artiodactyla: Cervidae) by means of mtDNA sequences and microsatellite markers”.
  6. Duarte, J. M. B.; González, S.; Maldonado, J. E. (2008). „The surprising evolutionary history of South American deer”.
  7. Pitra, C.; Fickel, J.; Meijaard, E.; Groves, C. (2004). „Evolution and phylogeny of old world deer”.
  8. Gentry, A. W. (1993). „Procervulus Gaudry, 1877 (Mammalia, Artiodactyla): proposed designation of Antilope dichotoma Gervais, 1849 as the type species”.
  9. Dong, W.; Liu, J.; Pan, Y. (2003). „A new Euprox from the Late Miocene of Yuanmou, Yunnan Province, China, with interpretation of its paleoenvironment”.
  10. Deng, T. (2014). „A new species of Eostyloceros (Cervidae, Artiodactyla) from the Late Miocene of the Linxia Basin in Gansu, China”.
  11. Wang, X.; Xie, G.; Dong, W. (2009). „A new species of crown-antlered deer Stephanocemas (Artiodactyla, Cervidae) from the middle Miocene of Qaidam Basin, northern Tibetan Plateau, China, and a preliminary evaluation of its phylogeny”.
  12. Petronio, C.; Pandolfi, L. (2011). „First occurrence of the genus Arvernoceros from the late Early Pleistocene in Italy”.}
  13. Lindsay, E. H.; Fahlbusch, V.; Mein, P., ur. (1989). European Neogene Mammal Chronology.
  14. Bulletin of the United States Geological Survey (Izveštaj). United States Geological Survey. 1902. str. 682—6. 
  15. Mazza, P. P. A. (2006). „Poggio Rosso (Upper Valdarno, central Italy), A window on latest Pliocene wildlife”.

Literatura[uredi]

  • Don E. Wilson, DeeAnn M. Reeder (Hrsg.): Mammal Species of the World. 3. izdanje. The Johns Hopkins University Press. Baltimore. 2005. ISBN 978-0-8018-8221-0..
  • Hubert Hendrichs i Roland Frey: Cervidae, Hirsche. u: Wilfried Westheide, Reinhard Rieger (Hrsg.): Spezielle Zoologie. dio 2: Wirbel- oder Schädeltiere. Spektrum Akademischer Verlag, Heidelberg – Berlin. 2004. ISBN 978-3-8274-0307-0. str. 628.-630.
  • Ronald M. Nowak: Walker's Mammals of the World. The Johns Hopkins University Press. Baltimore. 1999. ISBN 978-0-8018-5789-8..
  • Randi, E.; Mucci, N.; Claro-Hergueta, F.; Bonnet, A.; Douzery, E. J. P. (2001). „A mitochondrial DNA control region phylogeny of the Cervinae: Speciation in Cervus and implications for conservation”. Animal Conservation. 4 (1): 1—11. doi:10.1017/S1367943001001019. 
  • Ludt, C. J.; Schroeder, W.; Rottmann, O.; Kuehn, R. (2004). „Mitochondrial DNA phylogeography of red deer (Cervus elaphus)”. Molecular Phylogenetics and Evolution. 31 (3): 1064—83. PMID 15120401. doi:10.1016/j.ympev.2003.10.003. 
  • Fernández, M. H.; Vrba, E. S. (2005). „A complete estimate of the phylogenetic relationships in Ruminantia: A dated species-level supertree of the extant ruminants”. Biological Reviews. 80 (2): 269—302. doi:10.1017/S1464793104006670. 
  • Ruiz-García, M.; Randi, E.; Martínez-Agüero, M.; Alvarez, D. (2007). „Phylogenetic relationships among Neotropical deer genera (Artiodactyla: Cervidae) by means of mtDNA sequences and microsatellite markers”. Revista de Biologia Tropical. 55 (2): 723—41. PMID 19069784. 
  • Duarte, J. M. B.; González, S.; Maldonado, J. E. (2008). „The surprising evolutionary history of South American deer”. Molecular Phylogenetics and Evolution. 49 (1): 17—22. PMID 18675919. doi:10.1016/j.ympev.2008.07.009. 
  • Pitra, C.; Fickel, J.; Meijaard, E.; Groves, C. (2004). „Evolution and phylogeny of old world deer”. Molecular Phylogenetics and Evolution. 33 (3): 880—895. PMID 15522810. doi:10.1016/j.ympev.2004.07.013. 
  • Gentry, A. W. (1993). Procervulus Gaudry, 1877 (Mammalia, Artiodactyla): proposed designation of Antilope dichotoma Gervais, 1849 as the type species”. The Bulletin of Zoological Nomenclature. 50 (2): 137—9. doi:10.5962/bhl.part.1820. 
  • Dong, W.; Liu, J.; Pan, Y. (2003). „A new Euprox from the Late Miocene of Yuanmou, Yunnan Province, China, with interpretation of its paleoenvironment”. Chinese Science Bulletin. 48 (5): 485—91. doi:10.1007/BF03183257. 
  • Deng, T. (2014). „A new species of Eostyloceros (Cervidae, Artiodactyla) from the Late Miocene of the Linxia Basin in Gansu, China” (PDF). Zootaxa. 3893 (3): 363—81. doi:10.11646/zootaxa.3893.3.3. 
  • Wang, X.; Xie, G.; Dong, W. (2009). „A new species of crown-antlered deer Stephanocemas (Artiodactyla, Cervidae) from the middle Miocene of Qaidam Basin, northern Tibetan Plateau, China, and a preliminary evaluation of its phylogeny”. Zoological Journal of the Linnean Society. 156 (3): 680—95. doi:10.1111/j.1096-3642.2008.00491.x. 
  • Petronio, C.; Pandolfi, L. (2011). „First occurrence of the genus Arvernoceros from the late Early Pleistocene in Italy”. Rivista Italiana di Paleontoligia e Stratigrafia. 117 (3): 501—8. doi:10.13130/2039-4942/5988. 
  • Lindsay, E. H.; Fahlbusch, V.; Mein, P., ur. (1989). European Neogene Mammal Chronology. New York, USA: Plenum Press. str. 205. ISBN 978-1-4899-2513-8. 
  • Mazza, P. P. A. (2006). „Poggio Rosso (Upper Valdarno, central Italy), A window on latest Pliocene wildlife”. PALAIOS. 21 (5): 493—8. doi:10.2110/palo.2005.P05-033R. 

Spoljašnje veze[uredi]