Jeloosvećenje

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Jeloosvećenje ili Jeleosvećenje je jedna od sedam Svetih Tajni u Crkvenom bogosluženju. Bolesnik se pomazuje prethodno posebno pripremljenim jelejem (uljem), i priziva se blagodat Božija koja isceljuje duševne i telesne nemoći.

Sveta Tajna Jeleosvećenja u Crkvi je ustanovljena na osnovu reči svetog apostola Jakova: „Boluje li ko među vama? Neka dozove prezvitere crkvene, i neka se mole nad njim, pomazavši ga uljem u ime Gospodnje. I molitva vere će spasiti bolesnika, i podignuće ga Gospod; i ako je grehe učinio, oprostiće mu se“ (Jak. 5, 1415), kao i zbog reči Isusa Hrista iz Jevanđelja po Mateju upućenih Njegovim učenicima kada ih je poslao na propoved: „Bolesne isceljujte, gubave čistite...“(Mt. 10, 8). Po Crkvenom predanju Sveta Tajna Jeleosvećenja nad bolesnicima obavljana još od prvih vekova nove epohe.

Sveta tajna jeleosvećenja sastoji se iz molitava sveštenika i pomazivanja bolesnika osvećenim uljem, kroz koje deluje Božija blagodat za ozdravljenje bolesnika. Pod bolešću se podrazumeva oboljenje duše ili tela.

Sveta tajna jeleosvećenja vrši se, ne samo nad teškim bolesnicima i onima koji umiru, nego se ova čudotvorna Sveta tajna vrši i nad onima koji su lakše bolesni. Za ovu Svetu Tajnu bolesnik se priprema pokajanjem i ispovešću svojih grehova, a posle ili pre Jeleosvećenja se pričešćuje.

Ponavljanje svete tajne[uredi | uredi izvor]

Sveta tajna jeleosvećenja može se ponavljati više puta. Po potrebi i više puta godišnje. Na njoj mogu učestvovati svi vernici, a osveštano ulje i brašno može koristiti svaki pravoslavno kršten i miropomazan vernik.

Svi verni koji učestvuju u Svetoj tajni jeleosvećenja mogu doneti spiskove ukućana i srodnika koje predaju svešteniku, a svoje ulje i brašno stavljaju ispod stola na kome se nalazi Sveto Jevanđelje, kao i brašno i jelej koji koriste sveštenici za pomazivanje bolesnika u toku Svete tajne.

Ostatak osveštanog ulja upotrebljava se stavljanjem nekoliko kapi u jelo, a ako je potrebno i može se pomazivati oboleli deo tela.

Izvori[uredi | uredi izvor]

Knjiga Srpske slave i verski običaji - Posebno izdanje;"Glas crkve" ("Aleksandrija" Valjebvo) - Ljubomir Ranković, protođakon - Šabac, 2003.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]