Jovica Aćin

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Jovica Aćin
Jovica Aćin
Lični podaci
Datum rođenja(1946-12-13)13. decembar 1946.(77 god.)
Mesto rođenjaZrenjanin, FNR Jugoslavija
Književni rad
Najvažnija delaDuge senke kratkih senki
Leptirov sanovnik
Izazov hermeneutike
Dnevnik izgnane duše
Jevanđelje po magarcu
Apokalipsa Sad
Odiseja jedne senke
Goli demoni, nage žene
Nagrade„Stig“
„Milan Bogdanović“
„Đorđe Jovanović“
„Ivo Andrić“
Nagrada Politike
Vitalova nagrada „Zlatni suncokret“
„Sreten Marić“

Jovica Aćin (Zrenjanin, 13. decembar 1946) srpski je esejista, književnik i prevodilac.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Rođen je 13. decembra 1946. godine u Zrenjaninu, gde je završio osnovno i srednje obrazovanje. Dolaskom u Beograd na studije, započinje njegova i urednička karijera, od biltena Tehnološkog fakulteta, preko lista beogradskih studenata Student, kasnije do časopisa (Delo, Književna reč, Gradac...) i izdavačkih kuća (Rad, Službeni glasnik...).

Svojevremeno je zbog tekstova u Studentu privođen i osuđivan a list zabranjivan ili povlačen iz prodaje i spaljivan od strane tadašnje vlasti. I kao urednik časopisa Delo bio je često pod prismotrom, i saslušavan od strane ondašnje političke policije. Uprkos političkim pretnjama i zabranama, uz ostalo, priredio je u Srednjoj i Istočnoj Evropi prvo izdanje važnog dela o logorskom sistemu, Solženjicinov Arhipelag Gulag, i to srpsko izdanje je u španskim novinama proglašeno jednim od deset najvažnijih događaja te godine u svetu.

O njegovom književnom delu priređeni su, između ostalog, temati u časopisima Reč (Beograd), Polja (Novi Sad), Ulaznica (Zrenjanin) i Braničevo (Požarevac).

Monografsku studiju o njegovom esejističkom delu napisao je dr Svetislav Jovanov, Jeretik u oltaru, izd. KOV, Vršac, 1994.

Ogledi i kritičkointerpretativni tekstovi o Aćinu nalaze se u autorskim knjigama Vladimira Bitija (Zagreb), Branka Popovića, Marka Nedića, Mihajla Pantića, Radomana Kordića, Saše Hadži Tančića, Tanje Kragujević, Ivane Milivojević, Zorana Slavića, Dragana Velikića, Slađane Ilić, Save Damjanova, Bogića Rakočevića, Aleksandre Mančić i drugih. O njegovim radovima objavljeno je i stotinak studija, osvrta i prikaza u književnim časopisima, listovima, dnevnoj i nedeljnoj štampi, na radiju i televiziji. Kao osobeni izraz književnog poverenja, otvorena pisma u časopisima, a svako je svojevrsni esej za sebe, napisali su mu profesor Sreten Marić, Ivan Lovrenović (Sarajevo), Ljubomir Simović i Jovan Hristić.

Preveo je na srpski više od četrdeset klasičnih i novijih književnih i filozofskih dela sa nemačkog, francuskog i engleskog jezika. Između ostalog preveo je sabrana dela Franca Kafke.[1] Živi i radi u Beogradu. Član je Srpskog književnog društva.[2]

Objavljena dela[uredi | uredi izvor]

Jovica Aćin u Muzeju srpske književnosti u Beogradu.

Priče i eseji zastupljeni su mu u nizu srpskih i stranih antologija, časopisnih izbora i zbornika, a prevođeni su mu i objavljivani u mnogim časopisima u Francuskoj, Italiji, Španiji, Engleskoj, Kanadi, Rusiji, Poljskoj, Ukrajini, Vijetnamu, Sloveniji, Makedoniji, Bugarskoj, Mađarskoj, Grčkoj... Po jednoj od njegovih priča, iz knjige Pročitano u tvojim očima, snimljen je, koncem 2008. godine, i umetnički efektan kratkometražni igrani film (čiji je autor Andrej Aćin).

Knjige priča[uredi | uredi izvor]

  • Duge senke kratkih senki, u tri izdanja: Svjetlost (Sarajevo) 1991, Draganić (Beograd) 1997. i Ulaznica (Zrenjanin) 2003.
  • Uništiti posle moje smrti, u dva izdanja: KOV (Vršac) 1993. i Stylos (Novi Sad) 2000.
  • Leptirov sanovnik, Draganić (Beograd), 1996.
  • Nezemaljske pojave, Narodna knjiga, 1999.
  • Lebdeći objekti, Narodna knjiga, 2002.
  • Ko hoće da voli, mora da umre, Stylos (Novi Sad), 2002.
  • Mali erotski rečnik srpskog jezika, Stylos (Novi Sad), 2003.
  • Dnevnik izgnane duše (novela), Stubovi kulture, 2005.
  • Pročitano u tvojim očima, u dva izdanja: Stubovi kulture 2006. i 2007.
  • Ušće Okeana, Geopoetika, 2012
  • Jevanđelje po magarcu, Kulturni centar Novi Sad, 2013.

Knjige eseja[uredi | uredi izvor]

  • Izazov hermeneutike, DOB (Dom omladine Beograd), 1975.
  • Paukova politika, Prosveta, 1978.
  • Šljunak i mahovina, Rad, 1986.
  • Poetika rastrojstva, Svetovi (Novi Sad), 1987.
  • Poetika krivotvorenja, Svetovi (Novi Sad), 1991. i Službeni glasnik, 2013.
  • Gatanja po pepelu, u dva izdanja: Stubovi kulture 1993. i 2003, a treće izdanje u Zagrebu kod izdavačke kuće Antibarbarus, 2009.
  • Šetnja po krovu (priče i eseji uz sabrane crteže Franca Kafke), Geopoetika, 2007.
  • Goli pripovedač, KOV (Vršac) 2008. i Službeni glasnik 2011.
  • Apokalipsa Sad, u tri izdanja: KOV (Vršac) 1995, Rad 2004, Službeni glasnik 2012.

Zajednički radovi sa slikarima, bibliofilska izdanja[uredi | uredi izvor]

  • Odiseja jedne senke (sa slikama Ljube Popovića), Gradac, 2000.
  • Goli demoni, nage žene (sa crtežima Milenka Miletića), Rad, 2006.

Nagrade i priznanja[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Đorđević, B. (12. 7. 2022). „DA SVE ŠANSE SVETA NE BUDU IZGUBLjENE: Jovica Aćin o prvom kolu sabranih dela Franca Kafke u izdanju "Glasnika". Večernje novosti. Pristupljeno 12. 7. 2022. 
  2. ^ Srpsko književno društvo/Jovica Aćin
  3. ^ „Andrićeva nagrada”. Zadužbina Ive Andrića. Pristupljeno 2. 3. 2022. 
  4. ^ „Jovica Aćin dobitnik Njegoševe nagrade za roman "Srodnici". www.rts.rs. Pristupljeno 29. 1. 2020. 
  5. ^ „Jovici Aćinu „Veljkova golubica” za pripovedačko stvaralaštvo”. soinfo.org. 3. 11. 2020. Pristupljeno 10. 12. 2022. 
  6. ^ „Književna nagrada „Milovan Vidaković“ Jovici Aćinu”. Danas. 11. 12. 2020. Pristupljeno 10. 12. 2022. 
  7. ^ Nonin, G. (2. 3. 2022). „Jovica Aćin i Zoran Đerić laureati nagrade “Laza Kostić. Danas. Pristupljeno 2. 3. 2022. 
  8. ^ „Jovici Aćinu uručena nagrada "Isidora Sekulić". Dnevnik. 24. 6. 2022. Pristupljeno 10. 12. 2022. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]