Pređi na sadržaj

Johan Georg I Saksonski

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Johan Georg I, izborni knez Saksonije (1611-1656).

Johan Georg I Saksonski (nem. Johann Georg, 1611-1656) bio je izborni knez Saksonije, koji se istakao u tridesetogodišnjem ratu (1618-1648).[1]

Vladavina i reforme

[uredi | uredi izvor]

Saksonski izborni knez Johan Georg I (1611-1656) značajan je pre svega po svojim vojnim reformama, koje su saksonsku vojsku u njegovo vreme učinile najmodernijom u Nemačkoj, što je od protestantske Saksonije učinilo značajan vojni i političi činilac u vreme tridesetogodišnjeg rata.[1]

Od prve polovine 15. veka Saksonija je zbog privrednog uspona, razvoja proizvodnih snaga i kapitalističkih društvenih odnosa, bila jedna od najznačajnijih država Nemačke. Izborna kneževina postala je 1423. Saksonija je bila kolevka nemačke reformacije i jedno od žarišta seljačkog rata 1525. Od polovine 16. veka saksonska vojska, sastavljena uglavnom od najamničkih kontingenata, bila je značajan faktor u međusobnim borbama nemačkih država.[1]

Zatekavši Saksoniju u vojnom i privrednom usponu početkom 17. veka, Johan Georg I organizovao je vojsku na osnovama feudalne obaveze: 1613. doneo je zakon o vojnoj obavezi sopstvenika lena. Stvorio je stajaću vojsku jačine 2 puka teške konjice (oko 1.600 ljudi), 2 puka pešadije (oko 9.300 ljudi) i radne jedinice (oko 1.500 ljudi). Formirao je 1620. artiljerijski puk (17 topova), prvi u Nemačkoj. Stalnu posadu imale su tvrđave Drezden i Kenigštajn. Postojale su i obaveze u određenim kontingentima vojske prema nemačkom caru, kojih se vladar saksonije, kao i vladari ostalih država Nemačke, nije pridržavao.[1]

Tokom tridesetogodišnjeg rata (1618-1648), Saksonija je bila podvrgnuta velikim razaranjima, pošto se Johan Georg, iako jedan od protestantskih kneževa, težeći da poveća teritoriju Saksonije, pridruživao čas protestantskoj, čas katoličkoj strani.[1]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ a b v g d Nikola Gažević, Vojna enciklopedija (knjiga 8), Vojnoizdavački zavod, Beograd (1974), str. 315

Literatura

[uredi | uredi izvor]