Јужна летећа веверица
| Južna leteća veverica | |
|---|---|
| |
| Glaucomys volans | |
| Naučna klasifikacija | |
| Carstvo: | |
| Tip: | |
| Klasa: | |
| Red: | |
| Porodica: | |
| Potporodica: | |
| Pleme: | |
| Rod: | |
| Vrsta: | G. volans
|
| Binomno ime | |
| Glaucomys volans Linnaeus, 1758
| |
| Podvrste | |
| |
| |
| Areal južne leteće veverice | |
Južna leteća veverica (lat. Glaucomys volans) je vrsta sisara iz reda glodara i porodice veverica (Sciuridae). Pripada plemenu leteća veverica (Pteromyini). Njeno prirodno stanište su listopadne i mešovite šume. Naseljava područje Severne Amerike istok SAD i krajnji jugoistok Kanade, a izolovane populacije postoje i u Meksiku, Gvatemali i Hondurasu.
Opis[uredi | uredi izvor]
Krzno južne leteće veverice sa gornje strane tela je sivo-smeđe, bokovi su tamnosmeđi, a sa donje strane tela krzno je krem boje. Oči su velike, a rep spljošten. Takođe, karakteriše je i tanka membrana obrasla dlakom, koja se proteže između prednjih i zadnjih ekstremiteta tako da omogućava ovoj vrsti veverica da „lebdi” i „leti” između grana. Dostiže dužinu (sa repom) od 21 – 26 cm, a sam rep može biti dug 8 – 12 cm. Noćna je životinja, koje se retko može videti na tlu.
Oblik i veličina tela ovih veverica u potpunosti je prilagođena uslovima života u šumi. To su vitke životinje s izraženim dugim ekstremitetima i dugim kitnjastim repom. Dobro razvijeni mišići, pogotovo na ekstremitetima, omogućuju im dobro prianjanje i penjanje uz drveće, a membrana, koja se prema potrebi može raširiti između ekstremiteta, omogućava „let”. Rep je spljošten te im služi prilikom „lebdenja” i usmerava u „letu”.
Ugroženost[uredi | uredi izvor]
Ova vrsta nije ugrožena jer ima široko rasprostranjenje. Južne leteće veverice uspevaju da pobegnu od neprijatelja jer su brze, okretne, penju se uz drvo i daleko mogu da odskoče. Glavni neprijatelji su joj: jastreb, sova, divlja mačka, lasica, rakun i zmija. [2]
Rasprostranjenost i stanište[uredi | uredi izvor]
Južna leteća veverica (lat. Glaucomys volans) je prisutna u Kanadi, SAD, Meksiku, Hondurasu i Gvatemali.[2]
Staništa vrste su listopadne šume i mešovite šume.[2]
Način života[uredi | uredi izvor]
Južna leteća veverica pravi gnezda u šupljinama drveća. Ženka okoti 2-3 na jugu a 3-4 mladunca na severu areala. Životinja se hrani insektima u proleće, a orasima, voćem i semenom u ostalom delu godine.[2]
Razmnožavanje[uredi | uredi izvor]
Južna leteća veverica u toku godine može imati i dva legla. Ženke formiraju male grupe 20 dana pre rađanja. Period gravidnosti je 40 dana. Okoti se 2-7 mladunaca koji su slepi, gluvi i rozikasti. Telesna težina na rođenju je između 3 i 5 grama. Mladunče je potpuno prekriveno krznom prve 2 nedelje; oči počinju da im se otvaraju nakon 4 nedelje starosti. Period sazrevanja je oko 8 nedelja, sa 60 dana postaju otporniji na prirodne uslove i počinju da uče da lete. Majka ih nadgleda i ako se desi da padnu, vrati ih u gnezdo. U početku, ona ih uči kako da polete i bezbedno slete. Mužjaci ne pomažu u zbrinjavanju mladunčadi. Kada postanu malo stariji, kreću sa majkom u noćnu šetnju i potragu za hranom. Majka brine o njima do sledećeg proleća.
Način ishrane[uredi | uredi izvor]
Južne leteće veverice, što se ishrane tiče, nisu izbirljive. Jedu skoro sve: orahe, seme, voće, lišajeve, pečurke, mladi izdanke, insekte, pauke, jaja i mlade ptice. Imaju velike oči, i oštar vid. Takođe imaju istančan sluh i osetljive brkove na osnovu kojih biraju hranu.
Podvrste[uredi | uredi izvor]
Naučnici trenutno prepoznaju 11 podvrsta južne leteće veverice:[3]
- Glaucomys volans volans Linnaeus, 1758 - severoistok SAD i jugoistok Kanade
- Glaucomys volans hrast Bangs, 1896 - Florida i Džordžija
- Glaucomys volans saturatus AH Howell, 1915 - Florida i Džordžija
- Glaucomys volans texensis A. H. Howell, 1915 - istočni Teksas
- Glaucomys volans chontali Goodwin, 1961 - Oahaka
- Glaucomys volans goldmani Nelson, 1904 - Čijapas i Gvatemala
- Glaucomys volans guerreroensis Diersing, 1980 - Gerero
- Glaucomys volans herreranus Goldman, 1936 - Verakruz
- Glaucomys volans madrensis Goldman, 1936 - Čivava
- Glaucomys volans oaxacensis Goodwin, 1961- Oahaka
- Glaucomys volans underwoodi Goodwin, 1936 - Honduras
Zanimljivosti[uredi | uredi izvor]
Leteće veverice, zahvaljujući specijalnim kožnim membranama koje im povezuju prednje i zadnje noge, mogu da izvedu produžene skokove sa jednog drveta na drugo čak i u dužini od 60 metara. Uzimajući u obzir veličinu same veverice koja ne prelazi 60 cm (bez podjednako dugačkog repa) zaključuje se da su leteće veverice u stanju da preskoče sto puta veću dužinu nego što su same dugačke.
Galerija[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Glaucomys volans Baza podataka uključuje i dokaze o riziku ugroženosti. (jezik: engleski)
- ^ a b v g Crvena lista (jezik: engleski)
- ^ Glaucomys volans - Taxonomy and Nomenclature
Literatura[uredi | uredi izvor]
- IUCN crvena lista ugroženih vrsta, detaljniji podaci o vrsti (jezik: engleski)
- Arbogast, B. S. (1999). Mitochondrial DNA phylogeography of the New World flying squirrels (Glaucomys): implications for Pleistocene biogeography. Journal of Mammalogy 80: 142-155.
- Fox, D. & Mulheisen, M. (1999): Animal Diversity Web - Glaucomys volans. Accessed May 20, 2005.
- Fridell, R. A. & Litvaitis, J. A. (1991). Influence of resource distribution and abundance on home-range characteristics of southern flying squirrels. Canadian Journal of Zoology 69: 2589-2593.
- Mitchell, L. R.; Carlile, L. D. & Chandler, C. R. (1999). Effects of southern flying squirrels on nest success of red-cockaded woodpeckers. Journal of Wildlife Management 63: 538-545.
- Sawyer, S. L. & Rose, R. K. (1985). Homing in and ecology of the southern flying squirrel Glaucomys volans in southeastern Virginia. American Midland Naturalist 113: 238-244.
- Stapp, P.; Pekins, P. J. & Mautz, W. W. (1991). Winter energy-expenditure and the distribution of southern flying squirrels. Canadian Journal of Zoology 69: 2548-2555.
- Stone, K. D.; Heidt, G. A.; Baltosser, W. H. & Caster, P. T. (1996). Factors affecting nest box use by southern flying squirrels (Glaucomys volans) and gray squirrels (Sciurus carolinensis). American Midland Naturalist 135: 9-13.
- Stone, K. D.; Heidt, G. A.; Caster, P. T. & Kennedy, M. L. (1997). Using geographic information systems to determine home range of the southern flying squirrel (Glaucomys volans). American Midland Naturalist 137: 106-111.
- Taulman, J. F. (1999). Selection of nest trees by southern flying squirrels (Sciuridae: Glaucomys volans) in Arkansas. Journal of Zoology 248: 369-377.
