Južne i Sjeverne dinastije

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Teritorije dinastije Sjeverni Vej (svjetloplavo) i dinastije Liu Song (tamnocrveno) 440. godine
Istorija Kine
Istorija Kine
ANTIKA
Neolit c. 8500 – c. 2070 p. n. e.
Dinastija Sja c. 2070 – c. 1600 p. n. e.
Dinastija Šang c. 1600 – c. 1046 p. n. e.
Dinastija Džou c. 1046 – 256 p. n. e.
 Zapadni Džou
 Istočni Džou
   Proleće i Jesen
   Zaraćene države
CARSTVO
Dinastija Ćin 221–206 p. n. e.
Dinastija Han 206 p. n. e. – 220 n. e.
  Zapadni Han
  Dinastija Sin
  Istočni Han
Tri kraljevstva 220–280
  Vej, Šu i Vu
Dinastija Đin 265–420
  Zapadni Đin
  Istočni Đin Šesnaest
kraljevstava
Južne i Sjeverne dinastije
420–589
Dinastija Suej 581–618
Dinastija Tang 618–907
  (Druga Džou dinastija 690–705)
Pet dinastija i
deset kraljevstava

907–960
Dinastija Ljao
907–1125
Dinastija Sung
960–1279
  Severni Sung Zapadni Sja
  Južni Sung Đin
Dinastija Juan 1271–1368
Dinastija Ming 1368–1644
Dinastija Ćing 1644–1911
SAVREMENO DOBA
Republika Kina 1912–1949
Narodna Republika
Kina

1949–sadašnjost
Republika
Kina (Tajvan)

1949–sadašnjost

Južne i Sjeverne dinastije (pin: Nánběicháo) je naziv za period istorije Kine koji je trajao od 420. do 589. i tokom koje je Kina bila podijeljena na južni dio, kojim su vladale Južne i sjeverni dio, kojim su vladale Sjeverne dinastije.[1] Do podjele je došlo vijek ranije, odnosno početkom 4. vijeka kada su sjevernu Kinu zauzeli Vu Hu narodi, i protjerali vlast tadašnje dinastije Đin na jug. Dinastiju Đin je 420. svrgnula dinastija Liu Song, prva od Južnih dinastija, a što je događaj koji se tradicionalno smatra početkom tog perioda. Na sjeveru je pak dinastija Sjeverni Vej, prva od Sjevernih dinastija, godine 439. ujedinila preostala područja. Iako su se između te dvije države povremeno vodili sukobi oko teritorija, i iako su one same bile pogođene dinastičkim sukobima i građanskim ratovima, period Južnih i Sjevernih dinastija se smatra relativnom mirnijim u odnosu na prethodni. To je omogućilo da se preko sjeverne Kine naglo proširi budizam, koji je postao državna religija; na sjeveru Kine je takođe došlo do sinizacije ne-kineskog stanovništva, uključujući vladarske kuće. Na jugu je, pak, došlo do razvoja nauke. Period je završen kada su snage dinastije Sui, čiji je vladar car Ven 577. svrgnuo Sjeverni Zhou, posljednju od Sjevernih dinastija, godine 589. svrgnuo dinastiju Čen, posljednju od Južnih dinastija i tako ponovno ujedinio Kinu.

Zaleđina[uredi | uredi izvor]

Nakon kolapsa ujedinjene Kine pod dinastijom Istočni Han 220. godine, velikim delom zbog pobuna Žutog turbana i Pet kutlača pirinča, Kina se na kraju spojila u Tri kraljevstva. Od njih, Cao Vej je bio najjači, a slede ga istočni Vu i Šu Han, ali su u početku bili u relativno stabilnoj formaciji. Nakon državnog udara 249. godine od strane Sima Jia, porodica Sima je u suštini kontrolisala Cao Vej i brzo je usledilo osvajanje Šun Hana od strane Cao Veja.

Nakon neuspelog puča vladajuće porodice Cao protiv porodice Sima, poslednji vladar Caoa je abdicirao. Sima Jan (car Vu od Đina) je tada osnovao dinastiju Zapadni Đin i osvajanje istočnog Vua od strane Zapadnog Đina dogodilo se 280. godine, čime je okončan period Tri kraljevstva i ponovo ujedinjena Kina.

Dinastija Zapadni Đin bila je ozbiljno oslabljena nakon Rata osam prinčeva od 291. do 306. Za vreme vladavine cara Huaja od Đina i cara Mina od Đina, carstvo je dovedeno u ozbiljnu opasnost ustankom severnih nehanskih naroda kolektivno poznatih kao Pet varvara, kada su se brojne nomadske plemenske grupe preselile u severnu i severozapadnu Kinu koje su bile uveliko regrutovane u vojsku, a zatim su iskoristile građanske ratove da bi preuzele vlast.[2] Njihove vojske su skoro uništile dinastiju u katastrofi Jungđa 311. godine, kada su snage Pet varvara poharale Luojang. Čangan je doživeo sličnu sudbinu 316. godine.

Međutim, potomak carske kuće, Sima Žuej (car Juen od Đina) pobegao je južno od reke Huaj i ponovo uspostavio dinastiju, poznatu u istoriografiji kao dinastija Istočni Đin. Učvrstivši svoju moć na jugu, istočni Đin su uspostavili Đenkang na postojećem mestu Đanje (sada Nanking) kao svoju novu prestonicu.

Na severu, Pet Varvara je uspostavilo brojne kratkotrajne dinastije, što je dovelo do perioda poznatog kao Šesnaest kraljevstava u istoriografiji. Na kraju, dinastija Severni Vej osvojila je ostale severne države 439. godine i ujedinila severnu Kinu. Iako su istočni Đin i uzastopne južne dinastije bile dobro branjene od severnih dinastija postavljanjem pomorskih flota duž Jangcekjanga, i dalje su postojali različiti problemi u vezi sa stvaranjem i održavanjem vojne snage. Određivanje pojedinih domaćinstava za služenje vojnog roka u graničarskom sistemu na kraju je dovelo do pada njihovog društvenog statusa, što je u mnogim prilikama izazvalo široko rasprostranjeno dezerterstvo trupa. Suočeni sa nedostatkom trupa, generali iz Istočnog Đina su često slati u kampanje da porobe narode koji nisu Hani na jugu kako bi ih regrutirali u vojsku. Dinastija Istočni Đin nije pala zbog spoljne invazije, već zato što je Lju Ju (car Vu od Lju Song) zaplenio tron od cara Gonga iz Đina i osnovao dinastiju Lju Song, čime je zvanično započeo period severne i južne dinastije.

Severne dinastije[uredi | uredi izvor]

Severne dinastije počele su 439. godine kada je Severni Vej osvojio Severni Ljang da bi ujedinili severnu Kinu i okončane su 589. godine kada je dinastija Suej zatrla dinastiju Čen. Može se podeliti na tri vremenska perioda: Severni Vej; Istočni i Zapadni Vej; Severni Ći i Severni Džou. Severni, istočni i zapadni Vej, zajedno sa Severnim Džouom, osnovali su pripadnici Sjenbej naroda, dok je Severni Ći uspostavio narod Han.

Na severu, lokalni etnički Han plemićki klanovi su se konsolidovali izgradnjom utvrđenih sela. Klan bi stvorio de fakto feud kroz veoma kohezivnu porodičnu zajednicu za samoodbranu. Manje seljačke porodice bi radile za dominantni klan kao zakupci ili kmetovi. Ovo je bio odgovor na haotično političko okruženje, a ove plemićke porodice Han uglavnom su izbegavale državnu službu pre nego što je dvor Severnog Veja pokrenuo pokret sinicizacije. Severno plemstvo je stoga bilo visoko militarizovano u poređenju sa prefinjenim južnjačkim aristokratama, a ova razlika se zadržala i u dinastijama Suej i Tang vekovima kasnije.[3]

Uspon Severnog Veja (386–535) i pokret sinicizacije[uredi | uredi izvor]

Vojska od terakote Severnog Veja u uniformi Sjanbija, grobnica Sime Đinlonga, 484. godine.[4]

U periodu od šesnaest kraljevstava, porodica Tuoba iz Sjanbija bila je vladar države Daj. Iako su je osvojili bivši Ćin, poraz bivšeg Ćina u Bici kod reke Fej je doveo do kolapsa bivšeg Ćina. Unuk poslednjeg princa Daja Tuoba Šijiđen, Tuoba Guej je obnovio bogatstvo klana Tuoba, preimenujući svoju državu u Vej (sada poznatu kao Severni Vej) sa prestonicom u Šengleu (blizu modernog Hohota). Pod vladavinom careva Daovu (Tuoba Guj), Mingijan i Tajvu, Severni Vej se progresivno širio. Osnivanje rane države Severni Vej i njene ekonomije takođe su bili u velikoj meri zasluga para otac-sin Cuej Hong i Cuej Hao. Tuoba Guej je učestvovao u brojnim sukobima sa Kasnijim Jenima koji su se završili povoljno za Severni Vej, nakon što su dobili pomoć od Džang Guna koji im je omogućio da unište vojsku kasnijih Jana u vici kod Canhe Padine. Nakon ove pobede, Tuoba Guj je osvojio kasniju prestonicu Jena Pingčeng (današnji Datong). Iste godine se proglasio za cara Daova.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Gascoigne, Bamber (2003). The dynasties of China : a history (1st Carroll & Graf izd.). New York: Carroll & Graf Publishers. ISBN 978-0786712199. 
  2. ^ Jacques Gernet (1996). A History of Chinese CivilizationNeophodna slobodna registracija (illustrated, reprint, revised izd.). Cambridge University Press. str. 180. ISBN 0521497817. 
  3. ^ Lewis 2009, str. 130–135.
  4. ^ Dien, Albert E. (1. 1. 2007). Six Dynasties Civilization (na jeziku: engleski). Yale University Press. ISBN 978-0-300-07404-8. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]