Juto-astečki jezici

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Juto-astečki jezici
Geografska rasprostranjenostSAD (Zapad) i Meksiko
Jezička klasifikacija
  • Juto-astečki jezici
Podpodela
ISO 639-5azc
Glotologutoa1244[1]
{{{mapalt}}}
Područje rasprostranjenosti severnih i južnih juto-astečkih jezika

Juto-astečki jezici su porodica jezika kojima se govori na prostoru Srednje Amerike i zapadnog dela SAD. Juto-astečka porodica jezika je jedna od najvećih porodica jezika u Amerikama po broju govornika, broju jezika i geografskoj rasprostranjenosti.[2] Prema "Etnologu" ukupan broj jezika koji pripadaju ovoj porodici jezika je 61, a ukupan broj ljudi koji njima govore je 1.910.922[3]. Juto-astečkim jezicima se govori u velikom delu zapadnih SAD (Oregon, Ajdaho, Montana, Juta, Kalifornija, Nevada, Arizona) i u zapadnom, centralnom i južnom Meksiku, a govornika ovih jezika ima i u centralnoj Americi (pipilski jezik u El Salvadoru). Iz samog imena ove jezičke porodice se može zaključiti koji prostor obuhvata, jer ono u sebi sadrži imena naroda Juta koji naseljava prostor današnje američke države Jute i imena naroda Asteka koji naseljavaju srednji Meksiko. Narodi koji govore ovim jezicima pripadaju jutoastečkoj porodici naroda.

Juto-astečka porodica jezika je jedna od najvećih jezičkih porodica na američkim kontinentima bez obzira da li se posmatra po broju govornika, površini na kojoj se govori ili po broju jezika koji čine ovu porodicu jezika. Najseverniji jezik iz ove porodice je šošonski jezik, a najjužniji jezik je pipilski jezik. Jezik sa najvećim brojem govornika je navatl (astečki) jezik sa oko 1.500.000 govornika. Smatra se da je pradomovina juto-astečkih jezika jugozapad SAD ili severozapad Meksika. Najverovatnije teritorija današnjih američkih država Arizone i Nju Meksika i meksičkih država Sonore i Čivave.

Klasifikacija[uredi | uredi izvor]

Područje rasprostranjenosti severnih juto-astečkih jezika + 2 južna juto-astečka jezika (pima-papago i pima baho) pre kontakta sa Evropljanima
Područje rasprostranjenosti živih juto-astečkih jezika u Meksiku i Centralnoj Americi (južni juto-astečki jezici)

Ideja o postojanju ove porodice prihvaćena je još početkom 20. veka, ali su sličnosti između nekoliko jezika ove porodice utvrđene još sredinom 19. veka.

Juto-astečki jezici se mogu svrstati u 6 grupa i 2 izolovana jezika u okviru porodice[4], od kojih: 2 grupe i 2 izolovana jezika čine šošonski odeljak, 3 grupe čine sonorski odeljak i 1 grupa čini navski odeljak. Sonorski i navski odeljak se mogu grupisati u južne juto-astečke jezike, dok šošonski odeljak predstavlja severne juto-astečke jezike.

Severni juto-astečki jezici:

  • I) Šošonski odeljak (U SAD):
  • (a) Zapadnonumička podgrupa:
  • (b) Centralnonumička podgrupa:
  • (v) Južnonumička podgrupa:

Južni juto-astečki jezici:

  • II) Sonorski odeljak:
  • III) Navski (astečki) odeljak:

Neki lingvisti povezivali su ovu porodicu sa drugim jezičkim porodicama u Americi. Bendžamin Vorf je svojevremeno povezao juto-astečke jezike sa kajova-tanoanskim jezicima u tzv. astečko-tanoansku superfamiliju. Lajl Kembel (1997) i brojni drugi specijalisti na ovom polju smatraju ovu hipotezu izglednom, ali ne i definitivno dokazanom. Džozef Grinberg (1987) je uključio juto-astečke jezike, zajedno sa kajova-tanoanskim i oto-mange jezicima u centralnoamerički ogranak svoje kontroverzne amerindijanske makro-porodice, koja po njegovom mišljenju uključuje sve jezičke porodice na Američkom kontinentu, izuzimajući eskimsko-aleutske i na-dene jezike.

Pra-juto-astečki jezik i pradomovina Jutoasteka[uredi | uredi izvor]

Pra-juto-astečki jezik je hipotetički zajednički predak svih juto-astečkih jezika. Priznati stručnjaci za istoriju juto-astečke jezičke grupe obično smeštaju pradomovinu pra-juto-astečkog jezika i Prajutoasteka u graničnu oblast između SAD i Meksika i to u brdske oblasti američkih država Arizone i Nju Meksika i susedne oblasti meksičkih država Sonora i Čivava. Što približno odgovara površini pustinje Sonora i zapadnom delu pustinje Čivava. Prajezik su koristili mezolitski lovci-sakupljači u Aridoamerici, pre oko 5.000 godina.

Fauler je na osnovu indicija o mogućoj ekološkoj niši koju su zauzimali Prajutoasteci, rekonstruisao mogući rečnik biljnog sveta pra-juto-astečkog jezika. Na osnovu toga je smestio središte pra-juto-astečkog dijalekatskog kontinuuma u središnju Arizonu, pri čemu su severni dijalekti dopirali do Nevade i Pustinje Mohave, a južni dijalekti su preko Tepimanskog koridora dopirali do Meksika.[5] Pradomovina Numičkih jezika je smeštena u južni deo Kalifornije blizu Doline Smrti, a pradomovina predložene južne juto-astečke grupe je smeštena na obalu Sonore.[6]

Prema drugoj suprotstavljenoj teoriji, koju je objavila 2001. Džejn H. Hil, na osnovu njenog rekonstruisanog rečnika proto-juto-astečkih termina vezanih za kukuruz, pradomovina pra-juto-astečkog je mnogo južnije. Prema njenoj teoriji, Prajutoasteci su bili uzgajivači Kukuruza u Mezoamerici, koji su se postepeno pomerali na sever, pre 4.500 do 3.000 godina. Geografsko rasprostiranje govornika se podudarilo sa razbijanjem jezičkog jedinstva.[7][8] Ova hipoteza je kritikovana po nekoliko osnova i drugi Juto-Astekanisti je ne prihvataju.[9][10][11][12][13] Prema istraživanju vezanog za poljoprivredne termine koju je sproveo Meril 2012, poljoprivredni termini se mogu rekonstruisati samo za južne juto-astečke jezike. Što podržava zaključak da se Prajutoasteci nisu bavili poljoprivredom, nego da su je prihvatili tek nakon što su naselili Mezoameriku dolazeći sa severa.[14]

Prema skorašnjoj teoriji Davida L. Šaula postoje dokazi koji sugerišu kontakt između pra-juto-astečkog i jezika srednje Kalifornije kao što su eselenski i jokatski. Prema ovoj teoriji pra-juto-astečkim se govorilo u Centralnoj Dolini Kalifornije i činio je deo drevnog kalifornijskog jezičkog prostora.[15]

Karakteristike[uredi | uredi izvor]

Svi jezici ove grupe su aglutinativni. Često su čak i polisintetički.

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Hammarström, Harald; Forkel, Robert; Haspelmath, Martin; Bank, Sebastian, ur. (2016). „Uto-Aztecan”. Glottolog 2.7. Jena: Max Planck Institute for the Science of Human History. 
  2. ^ Caballero 2011.
  3. ^ Lewis, M. Paul, Gary F. Simons, and Charles D. Fennig (eds.). 2016. Ethnologue: Languages of the World, Nineteenth edition. Dallas, Texas: SIL International.
  4. ^ Swadesh vocabulary lists for Uto-Aztecan languages (from Wiktionary's Swadesh-list appendix)
  5. ^ Fowler 1983.
  6. ^ Campbell 1997, str. 137.
  7. ^ Hill 2001.
  8. ^ Hill 2010.
  9. ^ Kemp et al. 2010.
  10. ^ Merrill et al. 2010.
  11. ^ Brown 2010.
  12. ^ Campbell 2003.
  13. ^ Campbell & Poser 2008, str. 346-350.
  14. ^ Merrill 2012.
  15. ^ Shaul 2014.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]