Ljubomir Popović (učitelj)
Ljubomir Popović | |
|---|---|
| Datum rođenja | 1862. |
| Datum smrti | 1928. |
Ljubomir Popović je učitelj Iva Andrića i Andrić mu je posvetio svoju pripovijetku „Učitelj Ljubomir“.
Biografija[uredi | uredi izvor]
Ljubomir Popović je rođen 07.11.1862. u Sokolovićima (Kotar višegradski), okružje Sarajevsko (Bosna).
Narodnost: Srpska, vjera: istočno-pravoslavna Oženjen Ilinkom, rođ. Škorović 1883. godine i u braku sa njom, izrodio sedmoro djece: Milutina, Branka, Milana, Dragoljuba, Lenku, Jovanku, Milevu.
Osnovnu školu završio u Srbiji (ne navodi se mjesto), a učiteljsku školu u Sarajevu. Bio osposobljen za srpsko pravoslavno pojanje i dobro govorio srpski i njemački.
Pored ovih ličnih podataka, nalazimo i podatak da je kao učenik, napisao priču Daskal, koja je objavljena u značajnom pedagoškom časopisu tog doba i priča je uvrštena u antologiju radova učenika Učiteljske škole.
Pred Prvi svjetski rat, u vrijeme aneksione krize, zbog nezadovoljstva tadašnjim pritiskom austrougarske vlasti i zbog javnih protesta, bio je po kazni premješten na službu u mjesto Gornja Prača. Zatim slijede nove nedaće. U toku Prvog svjetskog rata proveo je dvije godine u kazamatima u Aradu (Rumunija), da bi kasnije bio deportovan u Kakanj (mjesto u srednjoj Bosni). Odmah po završetku rata, u novoj državi, kraljevini SHS, ponovo je postavljen za učitelja u Osnovnoj školi u Višegradu. Penzionisan je 1924. godine, a umro 1928. godine i sahranjen na višegradskom pravoslavnom groblju.
Učitelj Ljubomir i Ivo Andrić[uredi | uredi izvor]
Jedna od najtoplijih Andrićevih priča napisana, kada je pisac saznao za smrt svoga učitelja, je „Učitelj Ljubomir“. Ovaj nekrolog objavljen je 1930. godine, nekoliko godina poslije smrti Ljubomira Popovića, prvog učitelja Iva Andrića. Čitajući piščevu biografiju, uočavamo da su najmanje poznate i istražene prve decenije njegovog života, a posebno period djetinjstva i školovanja u Višegradu. Postoji više objašnjenja zašto je to tako i zašto ima najmanje sačuvanih podataka iz tog perioda. Sam pisac je kazivao da je Višegrad nesrećna varoš, na strateški veoma važnom mjestu, uz granicu, gdje su se uvijek sudarali interesi velikih i moćnih država, gdje su nestajale i ponovo nastajale nove granice, gdje se stanovništvo poslije svake krize, ustanka ili rata raseljavalo i mijenjalo. Teško je naći neku višegradsku porodicu, koja je u nekoliko naraštaja stvarala i živjela u varoši.
Poslije svakog nemirnog perioda, preživjeli su se selili, najčešće iz bezbjedonosnih ili ekonomskih razloga. Tako se oduvijek u Višegradu doseljavalo i selilo, uništavalo prethodno stvoreno i taman kada stasa zrela generacija, koja bi mogla da donese napredak i omogući novim naraštajima bolju budućnost, desi se neki novi rat, preseljenja, izbjeglice i zgarišta. Zbog toga je ostalo vrlo malo sačuvanih materijalnih dokaza o prošlosti mjesta, značajnim periodima i ljudima, o značajnim objektima i građevinama. Ovakav položaj i sudbina mjesta uslovila je i mentalitet Višegrađana, koji su najčešće nepovjerljivi prema strancima, tvrdi na riječima, upućeni samo jedni na druge, često zamišljeni jer brinu brige prethodnih naraštaja i u neizvjesnosti gledaju u budućnost, strepeći od novih seoba. Rijetko se ko u ovoj varoši obogatio, „Jer se kod njih para ne drži“[1] , ali kada bi se i to desilo, kao po nekom nepisanom pravilu, brzo je bogatstvo propadalo i nestajalo.
I to je tako oduvijek; smjenjuje se vlast, a vremena su bremenita nesrećom i vrlo često mržnjom. Zbog svega rečenog Andrićeva priča, o svom „velikom učitelju“ , koji je imao unutrašnju snagu, toplinu i dobrotu, je posebna i duboko ljudski ispričana. To „nešto“ umilno i dobro, obasjalo je dječakovu dušu, pri prvom susretu sa njim, 1899. godine kada su ga kao šestogodišnjaka doveli pred učitelja Ljubomira. „To je bio jedini učitelj, od zvaničnih učitelja, koga se po dobru sećam. Sve što je došlo docnije u gimnaziji, univezitetu, bilo je grubo, oporo, automatski, bez volje, vere, čovečnosti, topline i ljubavi.“[2] Po kazivanju Andrićevih biografa, učitelj Ljubomir je svojim znanjem, dobrotom, ljudskim odnosom prema svim živim stvorenjima, prvi probudio ljubav prema knjizi i ljepoti pričanja. Tako su se, na sreću budućeg pisca, srele dvije izuzetne ličnosti - dobri učitelj i zaneseni učenik.
Ko je Ljubomir Popović, za koga u zvaničnim biografijama našeg pisca postoji tek nekoliko osnovnih podataka? Po čemu je to poseban višegradski učitelj, koji će u velikoj mjeri obilježiti piščev budući životni put?
Rad Učitelja Ljubomira[uredi | uredi izvor]
Evo nekih osnovnih podataka, kojim ću rasvijetliti rad i život učitelja Ljubomira.
Priča o životu učitelja Ljubomira Popovića. Zgrada Osnovne škole, koju je Andrić pohađao u periodu od 1899. do 1903. godine i danas postoji kao Spomen-učionica i nalazi se u Novoj mahali, u blizini Rzavskog mosta. Do škole je dječak morao da pređe ćupriju na Drini, cijelu čaršiju, pa još jedan drveni most na Rzavu - prilično dug put, zbog toga je morao da ima pratnju. To je bila Ajkuna Hreljić, djevojka, koja je pomagala u održavanju domaćinstva tetki Ani, sa kojom će Andrić sve do njene smrti (a umrla je kod kćeri i sahranjena u Sarajevu, gdje je provela posljednje godine svog života) održavati veze i materijalno je pomagati.
Škola je imala pedesetak učenika, uglavnom hrišćanske i jevrejske djece, nekoliko učitelja, a upravnik je bio Ljubomir Popović.[3] U tadašnjem spisu (kartonu) sa podacima o zaposlenoj osobi, pod imenom osobnik zabilježeni su sljedeći podaci o učitelju: Popović Ljubomir, definitivan učitelj, posjednik Zlatnog krsta za zasluge. Ukazom od 25.10.1923. godine Ministarstva Prosvete, odlikovan Ordenom Sv. Save V reda.
Rođen 07.11.1862. u Sokolovićima (Kotar višegradski), okružje Sarajevsko (Bosna).
Narodnost: Srpska, vjera: istočno-pravoslavna Oženjen Ilinkom, rođ. Škorović 1883. godine i u braku sa njom, izrodio sedmoro djece: Milutina, Branka, Milana, Dragoljuba, Lenku, Jovanku, Milevu.
Osnovnu školu završio u Srbiji (ne navodi se mjesto), a učiteljsku školu u Sarajevu. Bio osposobljen za srpsko pravoslavno pojanje i dobro govorio srpski i njemački.
Osobnik Ljubomira Popovića Kuća učitelja Popovića u Novoj mahali Pored ovih ličnih podataka, nalazimo i podatak da je kao učenik, napisao priču Daskal, koja je objavljena u značajnom pedagoškom časopisu tog doba i priča je uvrštena u antologiju radova učenika Učiteljske škole.
Pred Prvi svjetski rat, u vrijeme aneksione krize, zbog nezadovoljstva tadašnjim pritiskom austrougarske vlasti i zbog javnih protesta, bio je po kazni premješten na službu u mjesto Gornja Prača. Zatim slijede nove nedaće. U toku Prvog svjetskog rata proveo je dvije godine u kazamatima u Aradu (Rumunija), da bi kasnije bio deportovan u Kakanj (mjesto u srednjoj Bosni). Odmah po završetku rata, u novoj državi, kraljevini SHS, ponovo je postavljen za učitelja u Osnovnoj školi u Višegradu. Penzionisan je 1924. godine, a umro 1928. godine i sahranjen na višegradskom pravoslavnom groblju. Nekoliko koraka od groba učitelja Ljubomira, sahranjeni su, ali u katoličkom groblju, Andrićevi tetka i teča, Ana i Ivan Matkovščik.
Nažalost, strahote rata, okupacije i zatvore nije osjećao i proživio samo Ljubomir Popović, već i njegov učenik Ivo Andrić (boravio u zatvorima Splita, Šibenika i Maribora, a zatim interniran u selo Ovčarevo).
Potomci Andrićevog Učitelja[uredi | uredi izvor]
U godinama koje su dolazile, tragična sudbina obilježila je živote njegovih sinova. Sin Milutin (1885-1940) bio je uvaženi profesor u Sarajevu i Andrićev dobar i iskren prijatelj - ostala je sačuvana prepiska. Umro je iznenada u Višegradskoj banji i sahranjen je pored oca na groblju u Višegradu.
Sin Branko (1888-1945/1946?) bio je sveštenik, kao i deda, Ljubomirov otac. Predavao je vjeronauku u školi u Višegradu. Stradao je neposredno poslije Drugog sv. rata sa grupom sveštenika kada su pokušali da napuste zemlju, u mjestu Miljevina kod Foče. Po pričanju živih potomaka učitelja Ljubomira, prije nekoliko godina, mjesto zločina je otkriveno i pronađeni su, poslije više od pola vijeka, ostaci ubijenog sveštenika Branka Popovića.
Sin Milan (1894-1942) po zanimanju carinik, pod nerazjašnjenim okolnostima, poginuo je 1942. godine na granici, u Mokroj Gori. Ne zna mu se za grob.
Sin Dragoljub (1899-19--) je vrlo mlad umro.
Od kćeri, samo je Jovanka bila udata i imala potomstvo.
Otac učitelja Ljubomira, sveštenik, došao je u Višegrad osamdesetih godina 19 vijeka. I danas, u rodnom selu Sokolovići, u zaseoku Popov do (ali sada mjesto pripada opštini Rudo), postoje ostaci kuće sveštenika Vukole, Ljubomirovog oca. U privatnoj prepisci dvojice potomaka učitelja Ljubomira piše: „Pokojni stric Milutin je pre Drugog sv. rata ispitivao naše poreklo, pa je stigao do Crne Gore, do plemena Drobnjaci, na Durmitoru i pronašao da potičemo od Ostojića ili Nešovića (?). Dedin otac je bio sveštenik i zvao se Vukola. Deda Ljubomir je došao u Višegrad kao dete i čaršija ga je zvala „Popče“ , tako da su ga, kada su uvedene knjige rođenih upisali kao „Popović“. Eto toliko znam.“[4] Porodica Popović bila je ugledna i bogata, jer su pored lijepe porodične kuće u Novoj Mahali, posjedovali i dva objekta u staroj Višegradskoj banji, gdje i danas postoji turski hamam, koji je građen kad i višegradska ćuprija.
Poslije Drugog svjetskog rata, nasljednicima učitelja Ljubomira, vlast je oduzela kuću i već 1953. godine kuća je upisana na ime novog vlasnika .
Kuće u Banji su takođe oduzete i nacionalizovane i decenijama su bile u sastavu ugostiteljsko-turističkog preduzeća „Panos“ Višegrad, a danas „Vilina vlas“. Osamdesetih godina 20. vijeka potomci su tražili povratak imovine, kada je već bio napravljen i novi hotel u Višegradskoj banji, ali se sve završilo samo na zahtjevu za povratak.[5] Tako je porodica Andrićevog učitelja Ljubomira Popovića, koja je u nekoliko naraštaja školovala profesore, učitelje, sveštenike, oficire u istorijski kratkom periodu propatila i stradala.
Umjesto zaključka[uredi | uredi izvor]
Na ovom tlu, gdje se smjenjuju u određenim vremenskim razmacima svakojake nedaće i nesreće, Andrić je divnim i iskrenim kazivanjem uzdigao dobrotu svoga učitelja iznad svake mržnje i zla. On je svjetionik koji je pokazao dječaku, budućem piscu, da se samo dobrotom čovjek izdiže iznad vremena koja na ovim prostorima nikada nisu bila laka.
O dobroti učitelja Ljubomira svjedoče i malobrojni potomci starih višegradskih porodica. Sjećaju se da niko od njihovih očeva nije pomenuo učiteljevo ime sjedeći - ustajali bi i krstili se, zahvalni što su za svog prijatelja imali učitelja Ljubomira .
Stoga je ovaj članak najljepši spomenik jednom učitelju. Život je odabrao Ljubomira Popovića da bude učitelj dječaku Andriću, koji je na višegradskoj stazi, tvrdoj i nepravilnoj zasnovao misao o bogatstvu i ljepoti svijeta.
[File:Grob učitelja Ljubomira Popovića u Crnči, Višegrad.png|thumb|Grob učitelja Ljubomira Popovića u Crnči, Višegrad]]
Spomenik učitelju Ljubomiru, veliki i bijeli, i danas postoji na strmom groblju u Crnči, u Višegradu. Pohode ga oni koji znaju da je to grob učitelja jedinog našeg nobelovca, književnika Iva Andrića.[6]
Izvori[uredi | uredi izvor]
- Staze, lica i predeli; Sarajevo (1986). str. 52-56
- Karaulac Miroslav, Rani Andrić, Prosveta, Beograd 1980.
- Istorijski arhiv BiH
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Ivo Andrić,Andrić Ivo; Na Drini ćuprija, Udruženi izdavači Beograd 1981.
- ^ Karaulac Miroslav, Rani Andrić, Prosveta, Beograd 1980.
- ^ Đorđije Ražnatović, Istorijat školstva u Višegradu (neobjavljen rukopis)
- ^ Privatna prepiska i fotografije, dobijene od potomaka učitelja Ljubomira Popovića
- ^ Opštinski sud Višegrad: Zemljišno-knjižna kancelarija
- ^ Andrićeve sveske,Divna Vasić, prof