Pređi na sadržaj

Ćilim

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Pirotski ćilim

Ćilim je vrsta tepiha rađena na tkačkom razboju najčešće od vune. Ćilim se najviše radi na području Bliskog istoka i Balkana. Reč potiče od turske reči "kilim" što u prevodu znači prostirač ili pokrivač. Iako je osnovna namena ćilima pokrivanje podova zbog svoje lepote se mogu naći na zidovima kao tapiserije ili zidnjak. Takođe zbog mekoće mogu lako zameniti i klasične prekrivače naročito u zimskim mesecima.

Karakteristike

[uredi | uredi izvor]

Podni ćilimi se najčešće rade na razboju pomoću dve tehnike tkanja: postupkom provlačenja vunenih niti odozgo i odozdo i umetanjem petljice kojom se ostavlja čupav izgled na površini. Ćilimi se najčešće prave od kvalitetne vune mada se mogu koristiti i konoplja, svila ili lan.

Klasičan Persijski ćilim

Postoje veliki broj vrsta i podvrsta ćilima i uglavnom se razlikuju po geografskim lokalitetima na kojima se prave ćilimi sa određenim osobenostima.

Persijski ćilim

[uredi | uredi izvor]

Najpoznatija vrsta ćilima je persijski ćilim. Najdragoceniji primerci persijskih ćilima nastali su od XV do XVII veka u Persiji, Siriji, Turkmenistanu i drugim provincijama Male Azije. Kasnije radionice se vezuju za mnoge lokalitete kao što su Širaz, Širvan ili Tabriz.[1] Persijski ćilim/tepih je izuzetno cenjen na zapadu i na aukcijama dostiže ogromne cene. Na jednoj aukciji 2011. godine jedan "persijanac" je dostigao cenu od 7,2 miliona evra, i on se smatra najskupljim tepihom/ćilimom na svetu.[2] U Sjenici je 1905. osnovana ćilimarska škola, prvobitno sa persijskim šarama. U Beogradu je gđa Vana Janić 1938. osnovala radionicu persijskih tepiha.[3]

Balkanski ćilim

[uredi | uredi izvor]

Za zlatno doba ćilimarstva na Balkanu uzima se period od sredine 19. do sredine 20. veka. Smatra se da se tokom tog razdoblja ćilimarstvom bavilo više od 3/4 ženske populacije na Balkanu. U to vreme izdvojili su se ćilimarski centri čiji proizvodi su postali poznati zbog svojih osobenosti po nazivu: bosanski[4][5][6], pirotski[7][8], lički, sjeničko-pešterski, staparski i ćiprovački (bugarski) ćilim. Zanimljivo da pirotski ćilim nema naličje, nego dva identična lica. Od sredine 20. veka zbog migracije selo-grad, idustralizacije i urbanizacije dolazi do velike stagnacije u izradi ćilima. A, na početku 21. veka u balkanskom zemljama čine se veliki napori na očuvanju starih zanata između ostalog i ćilimarstva.

Ostale vrste

[uredi | uredi izvor]

Među ostalim vrstama najznačajniji je turski ćilim a u regionu i bosanski ćilim. Pored ovih postoje i: Ukrajinski ćilim, Poljski narodni ćilim, Čiprovski ćilim u Bugarskoj i drugi.

Galerija

[uredi | uredi izvor]

Vidi još

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ Vreme Uzivanja - Ćilim
  2. ^ RTS :: Nešto mi to malo za najskuplji tepih na svetu
  3. ^ "Kolo", 3. jul 1943
  4. ^ „Kakve tajne skriva tradicionalni bosanski ćilim”. radiosarajevo.ba (na jeziku: hrvatski). 2018-08-04. Pristupljeno 2026-01-28. 
  5. ^ „Bosanski ćilim, tradicija koja polako izumire” (na jeziku: bošnjački). Pristupljeno 2026-01-28. 
  6. ^ Tučić, Ramo (2024-05-22). „Svaki bosanski ćilim je dio bh. identiteta i posebna priča”. Balkan Diskurs (na jeziku: bošnjački). Pristupljeno 2026-01-28. 
  7. ^ „TAJNE ŠARA PIROTSKOG ĆILIMA: Jedna krije priču o Marinoj velikoj ljubavi i samoubistvu momka koji ju je najstrašnije IZDAO!”. www.kurir.rs (na jeziku: srpski). 2023-11-13. Pristupljeno 2026-01-28. 
  8. ^ „Značenje šara na pirotskom ćilimu”. Vidovdan | Srpska tradicija i nacionalni interes (na jeziku: srpski). 2022-02-08. Pristupljeno 2026-01-28. 

Spoljašnje veze

[uredi | uredi izvor]