Džudit Batler

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Džudit Batler
Džudit Batler
Datum rođenja(1956-02-24)24. februar 1956.(68 god.)
Mesto rođenjaKlivlend
 SAD

Džudit Batler (engl. Judith Butler; Klivlend, 24. februar 1956) američka je poststruktualistička filozofkinja i teoretičarka roda[1], čiji je rad snažno uticao na političku filozofiju, etiku, feminizam, kvir teoriju[2] i teoriju književnosti.[3] Od 1993. predaje na Univerzitetu Kalifornije u Berkliju, gde je profesorka na katedri za komparativnu književnost i program kritičke teorije.

Batler je najpoznatija po svojim knjigama Nevolja sa rodom: feminizam i subverzija identiteta i Tela koja nešto znače: diskurzivna ograničenja pola, u kojima osporava tradicionalno shvaćen pojam roda, na račun sopstvene teorije o rodnoj performativnosti. Ova teorija je danas veoma prisutna u feminističkim i kvir istraživanjima. Njeni radovi se često proučavaju na studijskim kursevima filma, koji se zasnivaju na studijama roda i performativnosti u diskursu. Batlerova aktivno podržava pokret za lezbejska i gej prava i redovno diskutuje o savremenim političkim pitanjima. Takođe, kritičarka je izraelske politike cionizma i njenih efekata na izraelsko-palestinski sukob, ističući da Izrael nije i ne treba da bude reprezent svih Jevreja niti jevrejskih stavova.[4]

Mladost i obrazovanje[uredi | uredi izvor]

Džudit Batler je rođena u Klivlendu, Ohajo,[5] u porodici potomaka mađarskih i ruskih Jevreja.[6] Većina članova porodice njene bake po majci je stradalo u Holokaustu.[7] Kao dete i tinejdžer, pohađala je jevrejsku školu, kao i dodatne časove iz jevrejske etike, gde je stekla „prve uvide u filozofiju”. Batlerova navodi u intervjuu za Harec 2010. da je krenula na časove etike sa 14 godina i da je te časove osmislio njen rabin iz Hebrejske škole kao vid kazne, jer je bila „previše pričljiva na časovima”.[8] Batler je istakla da je bila „oduševljena” ovakvim predavanjima, a na pitanje šta je htela da izučava na njima, odgovorila je da su joj tri pitanja posebno zaokupljala pažnju u to vreme: Zašto je Spinoza ekskomuniciran iz sinagoge? Da li je nemački idealizam doveo do pojave nacizma? I kako pojedinac da razume egzistencijalističku teologiju, uključujući i delo Martina Bubera?[9]

Batlerova je studirala na Benington koledžu, a zatim je na Jejlu studirala filozofiju. Diplomirala je 1978, a doktorirala je 1984.[10] Predavala je na Univerzitetu Vezlin, Univerzitetu Džordž Vašington, i Univerzitetu Džons Hopkins, pre dolaska na Univerzitet Kalifornije 1993. Predsedavala je katedri za filozofiju na Univerzitetu u Amsterdamu 2002.[11] Takođe, pridružila se katedri za englesku i komparativnu književnost na Univerzitetu Kolumbija, kao gostujući profesor humanističkih nauka u oviru prolećnih semestara 2012, 2013, i 2014, sa opcijom da postane redovni profesor na fakultetu.[12][13][14][15]

Pregled važnijih radova[uredi | uredi izvor]

Performativni čin i oblikovanje roda (1988)[uredi | uredi izvor]

U eseju Performativni čin i oblikovanje roda (1988) Džudit Batler postavlja sopstvenu teoriju o performativnosti roda, koju će dalje razviti 1990. u knjizi Nevolja sa rodom. Ona polazi od feminističkog i fenomenološkog stanovišta, ističući da i fenomenologija i feminizam zasnivaju svoje teorije na „egzistencijonalnom iskustvu”.[16] Dalje, upoređujući fenomenološke teorije Morisa Merloa-Pontija i feminističke teorije Simon de Bovoar, Batler insistira na tome da obe teorije pojam pola predstavljaju kao produkt istorijskih ideja i okolnosti. Na ovaj način, ona prihvata ideju o razlici između pola, kao biološke činjenice i roda, kao kulturološkog tumačenja i značenja te činjenice.[16] Ove teorije su bile od suštinskog značaja za dalji rad Džudit Batler i na razvitak teorije o performativnosti roda u društvu.

Naime, Batler insistira na tome da se rod posmatra kao performans koji pojedinac izvodi i stvara. Performativni element ovakve teorije podrazumeva i postojanje „društvene publike” pred čijim se očima rod pojedinca oblikuje. Za Batler „pravila” rodnog ponašanja se prenose sa generacije na generaciju u obliku društveno uspostavljenih „označitelja”. U ovom se tekstu dalje tvrdi da rod nije u osnovi izbor ... [niti je] nametnut ili upisan u pojedinca. Naime, pošto su ljudi društvena bića, veći deo radnji u životu pojedinca se osvedočuje pred drugima, imitira i nesvesno prihvata od drugih, te takvo ponašanje nalikuje pozorišnom i performativnom činu. Današnja ponašanja koja se pripisuju muškarcima i ona koja se pripisuju ženama se pretvaraju u društvene mehanizme koji potvrđuju i održavaju postojanje, naizgled prirodne, rodne binarnosti, to jest, postojanje isključivo muškog i ženskog roda.[17] U skladu sa idejom da je koncept tela samo istorijska ideja, a ne biološka činjenica, Batler ukazuje da nam se zato rod čini kao nešto urođeno i prirodno, jer telo (pol) „postaje rod kroz niz radnji koje se obnavljaju, ponavljaju, i jačaju kroz vreme”.[16]

Rodni problemi- Feminizam i Subverzija identiteta (1990)[uredi | uredi izvor]

Rodni problem je prvi put objavljen 1990. godine, prodat u preko 100.000 primeraka međunarodno i na različitim jezicima. Aludirajući na sličan nazvan film iz 1974. Džona Vatersa Ženski problemi. Suština rasprave Batlerove u Rodnom problemu je da je koherentnost kategorijama pola, roda i seksualnosti-prirodno-prividne koherentnosti. Ove stilizovane telesne radnje, u svom ponavljanju, uspostavljaju da je izgled bitna, ontološka „srž” roda. Ovo je smisao u kome Batlerova slavno teoretiše pol, zajedno sa seksom i seksualnošću, kao performativanom. Performanse roda, pola i seksualnosti, međutim, nije dobrovoljni izbor za Butlerovu, koja pronalazi izgradnju rodnog uslovljenja, polno označenih, želeći predmet u ono što ona zove, pozajmica od Fukoove discipline i kazne „propisanih diskursa." Oni, takođe pod nazivom „okviri razumljivosti” ili „disciplinskih režima," unapred odlučuju koje mogućnosti pola, roda i seksualnosti su društveno dozvoljeno da se pojave kao koherentno ili „prirodno." Regulacioni diskurs uključuje disciplinske tehnike koje prisiljavanjem subjekata za obavljanje specifičnih stilizovanih radnji, održavaju izgled u tim predmetima „osnova” pola, seksa i seksualnosti diskursa koje sama proizvodi.[18]

Značajan, ali ponekad zanemaren deo argumenta Butlerove, tiče se uloge pola u izgradnji „prirodnog” ili koherentanog roda i seksualnosti. Batlerova eksplicitno dovodi u pitanje biološko računanje binarnog pola, razmatrajući polni organ kao i sam kulturno konstruisan regulativ diskursa. Navodno bi trebalo očiglednost pola kao prirodne biološke činjenice da svedoči o tome koliko duboko se krije njena proizvodnja u diskursu. Polni organ, jednom uspostavljen kao „prirodna” i neprikosnovena „stvar” je alibi za konstrukcije roda i seksualnosti, neminovno više kulturnih u svom izgledu, koji može da pretenduje da su samo-kao-prirodni izrazi ili posledice fundamentalniji seks. Prema Batlerovoj, na osnovu izgradnje prirodnog binarnog pola koji binarni rod i heteroseksualnost su isto tako konstruisan kao prirodni Na ovaj način, Batler tvrdi da bez kritice pola proizvedenog kao diskurs, seks /pol razlika kao feminističke strategije za pobijanje konstrukcije binarne asimetričnosti roda i obavezne heteroseksualnosti će biti neefikasna.

Tako, pokazujući termine „rod” i „pol” kao društveno i kulturno konstruisane, Batlerova nudi kritiku oba termina, čak i one koji se koriste od strane feministkinja. Batlerova je tvrdila da je feminizam napravio grešku pokušavajući da „žene” napravi diskretnom, neistorijskom grupom sa zajedničkim karakteristikama. Batlerova je rekla da pristup pojačava binarni pogled rodnih odnosa jer omogućava dve različite kategorije: muškarci i žene. Batlerova smatra da feministkinje ne bi trebalo da definiše „žena” i ona, takođe, smatra da bi feministkinje trebalo „fokusirati na pružanje izveštaja o tome kako funkcioniše snaga i oblikuje naše razumevanje ženstvenosti ne samo u društvu u celini, ali i unutar feminističkog pokreta." Na kraju, Batlerova ima za cilj da razbije navodne veze između pola i roda, tako da rod i želja može biti „fleksibilan, slobodno ploveći i ne izazvan nekim drugim stabilnim faktorima”. Ideja o identitetu kao slobodnom i fleksibilanom i pol kao učinak, a ne kao suština, predstavlja jedan od temelja Homoseksualne teorije.

Imitacija i Pol Neposlušnost (1990)[uredi | uredi izvor]

Džudit Batler istražuje proizvodnju identiteta kao što su „homoseksualac” i „heteroseksualac” i ograničavanja prirode identiteta kategorije. Identitet kategorija za nju je rezultat određenih izuzetaka i skrivanja, a time i sajtu propisa. Međutim, Batlerova takođe priznaje da su kategorisani identiteti važni za političko delovanje u današnje vreme. Važna ideja u ovom poslu je takođe da oblici identiteta kroz ponavljanje dela ili imitacije, a ne zbog određenog izvornog identiteta koji postoji pre ponavljanja. Imitacija daje iluziju kontinuiteta za proizvodnju identiteta. Na isti način, heteroseksualni identitet, koji je postavljen kao ideal, zahteva stalno „prinudno” ponavljanje da zaštiti samu identitet ponavljanjea koji je stvorio.

Značenje, u svojoj beskrajnoj definiciji i koje treba da bude definicija, je upravo taj aspekt performativnosti koji čini proizvodnju „prirodne” polne, rodne, heteroseksualne predmetne mogućnosti, a takođe i istovremeno otvara tu temu pa sve do mogućnost njegovog nekoherentnosti i osporavanja.

Uzbudljiv Govor : Politika performativnosti (1997)[uredi | uredi izvor]

U uzbudljivom govoru, Batlerova istražuje problem govora mržnje i cenzure. Ona tvrdi da je cenzuru je teško proceniti, i da u nekim slučajevima može biti korisno ili čak neophodno, dok kod drugih može biti gore od tolerancije. Ona razvija novu koncepciju cenzure složene u radu, zamenjujući mit o nezavisanom subjektu koji raspolaže pravom na cenzuru sa teorijom cenzure kao efektom državne vlasti i, još primordijalno, kao uslov jezika i samog diskursa.

Batlerova tvrdi da govor mržnje postoji retroaktivno, tek nakon što je izjavljen od strane državnih organa. Na ovaj način, su državne rezerve za sebe moć da se definiše govor mržnje i, obrnuto, granice prihvatljivog diskursa. S tim u vezi, Batler kritikuje argument feminističke pravne naučnice Ketrin Makinon koja je protiv pornografije za bezuslovnom prihvatanju moći države da cenzuriše.

Poništavanje Pola (2004)[uredi | uredi izvor]

Poništavanje Pola prikuplja Butlerinu refleksiju na pol, seksualnost, psihoanalize i medicinskog tretmana interseksualne osobe za više opštu čitalačku publiku od mnogih njenih drugih knjiga. Batlerova se vraća i oplemenjuje svoju ideju performativnosti i fokusira se na pitanje poništavanja „restriktivno normativne koncepcije seksualnog i rodno života”.

Davanje naloga o sebi (2005)[uredi | uredi izvor]

U Davanje naloga o sebi, Batlerova razvija etiku na osnovu netransparentnost subjekta na sebi; Drugim rečima, granice samospoznaje. Ona iznosi teoriju u kojoj subjekt u odnosu na društvene zajednice drugih i njihovih normi - koje nalazi van kontrole predmeta je čini, kao upravo na samom stanju formiranja tog subjekta, sredstva pomoću kojih subjekat postaje prepoznatljivo čovek, gramatičko "ja", na prvom mestu. Batler prihvata tvrdnju da ako je objekat neproziran sebi, ograničenja svoje slobodnoe etičke odgovornosti i obaveze su zbog granica narativa, pretpostavkama jezika i projekcije.

Kritike[uredi | uredi izvor]

Rad Batlerove je bio uticajan u feminističkim i neobičnim teorijama, studijama kulture i kontinentalnoj filozofiji.[19] Ipak njen doprinos nizu drugih disciplina- kao što su psihoanaliza, književne, filmske i studije učinka kao i vizuelne umetnosti- takođe je bio značajan. Njena teorije rodne performativnosti kao i njena koncepcija kritično neobičnog nisu samo transformisale razumevanje roda i neobičnog identiteta u akademskom svetu, već su i oblikovali i mobilisali razne vrste političkog aktivizma, naročito neobičnog aktivizma širom sveta. Rad Batlerove je takođe ušao u savremenu raspravu koja uči o polu, gej roditeljstvu i depatologizaciji transrodnih osoba. [20]Pre izbora za papstvo, Papa Benedikt XVI napisao je nekoliko stranica koje pobijaju argumente Batlerove o polu.

Mnogi naučnici i politički aktivisti tvrde da je radikalno odstupanje od polno/rodne dihotomije i njene neesencijalisticke koncepcije roda- zajedno sa njenim insistiranjem da vlast pomaže formiranju teme- pokrenulo revoluciju feminističke i neobične prakse, ali i studija.

Neki kritičari su optužili Batlerovu zbog elitizma zbog njenog teškog proznog stila, dok drugi tvrde da ona smanjuje pol na diskurs ili da promoviše formu rodnog voluntarizma. Suzan Bordo, na primer, tvrdi da Batlerova redukuje rod na jezik tvrdeći da je telo glavni deo roda, tako se implicitno suprotstavljajući Batlerovoj koncepciji roda kao performanse. Posebno glasan kritičar bila je liberalna feministkinja Marta Busbaum, koja je tvrdila da Batlerova nije dobro protumačila ideju performativnog iskaza Dz. L. Ostin, time načinivši pogrešne pravne zahteve, odbija bitni sajt otpora odbijajući kulturnu agenciju, a ne obezbeđuje normativno etičku teoriju da usmeri subverzivne predstave koje Batlerova podržava. Na kraju, kritika Batlerove od strane Nensi Frejzer bila je deo poznate razmene između ova dva teoretičara. Frejzer je sugerisala da fokus Batlerove na performativnost nju distancira od svakodnevnih načina govora i mišljenja o sebi... Zašto bi trebalo da koristimo takav idiom samodistanciranja?

Batlerova je odgovorila na kritike svoje proze u predgovoru svoje knjige iz 1999. godine, Rodni problemi.

U skorije vreme, nekoliko kritičara- najistaknutija Vivijan Namaste- kritikovali su rad Džudit Batler- Rodni problemi zbog nedovoljne naglašenosti intersekcijskog aspekta rodno zasnovanog nasilja.

Politički aktivizam[uredi | uredi izvor]

Veći deo političkog aktivizma Batlerove vrti se oko neobičnih i feminističkih pitanja, a ona je služila u određenom vremenskom periodu kao predsednik upravnog odbora Međunarodne komisije za gej i lezbejska prava. Tokom godina, ona je bila posebno aktivna u ovoj komisiji, u feminističkim i antiratnim pokretima. Ona je takođe pisala i govorila o pitanjima od afirmativne akcije i gej pravima do ratova u Iraku Avganistanu i zatvorenicima u Gvantamo zalivu. U skorije vreme ona je bila aktivna u Pokretu Zauzmimo i javno je izrazila podršku verziji iz 2005. BPS (Bojkot, Prodaja i Sankcije) kampanje protiv Izraela.

Sedmog septembra 2006. godine Batlerova je učestvovala na predavanju protiv Libanskog rata 2006. godine organizovanom i održanom na Berkli univerzitetu u Kaliforniji. Drugi široj javnosti poznat momenat desio se juna 2010. godine kada je Batlerova odbila Nagradu za građansku hrabrost na ceremoniji dodele nagrada na Paradi u Berlinu na dan Kristofera Strita (CSD) u Nemačkoj. Navela je rasističke komentare na račun organizatora kao i opšti neuspeh CSD organizacije da se distancira od rasizma uopšte i, konkretnije, od anti-muslimanskih izgovora za rat. Kritikujući komercijalizam manifestacije, navela je nekoliko grupa koje je pohvalila kao snažnije protivnike homofobije, transfobije, seksizma, rasizma i militarizma.[21]

U oktobru 2011. Batlerova je prisustvovala demonstraciji Zauzmimo Vol Strit i u vezi sa pozivima za razjašnjenje zahteva demonstranata rekla je..Ljudi su pitali pa koji su zahtevi? Koje zahteve postavljaju svi ovi ljudi? Ili kažu da nema zahteva, što ostavlja naše kritičare zbunjenima, ili kažu da su zahtevi za socijalnom jednakošću i ekonomskom pravdom nemogući zahtevi. A nemogući zahtevi, kažu, jednostvano nisu praktični. Ako je nada nemogući zahtev, onda zahtevamo nemoguće- da su pravo na sklonište, hranu i zapošljavanje nemogući zahtevi, onda zahtevamo nemoguće. Ako nije moguće zahtevati da oni koji profitiraju od recesije preraspodele svoje bogatstvo i puste svoju pohlepu, onda da, zahtevamo nemoguće.’’

Ona je trenuno izvrsni član Fakulteta izraelsko-pakistanskog mira u SAD i Dženin pozorišta u Palestini. Takođe je član savetodavnog odbora Jevrejskog glasa za mir. [22]

Adorno afera[uredi | uredi izvor]

Džudit Batler prima nagradu Adorno

Kada je Batlerova 2012. primila Adorno nagradu, komisija za nagrade je došla pod udar izraelskog ambasadora u Nemačkoj, Jakova Hadas Hendelsmana, direktora centra Simon Vizental u Jerusalimu, Efraim Zurof i Centralnog saveta jevreja Nemačke. Oni su bili uznemireni pri izboru Batlerove zbog njenih izjava o Izraelu, a posebno zbog njenih „poziva na bojkot protiv Izraela”. Batlerova je odgovorila rekavši da „ona nije prihvatila ličnim napade lidera nemačkih jevreja.’’ Zapravo, napisala je, napadi su „bili usmereni protiv svakoga ko je kritičan protiv Izraela i njegove trenutne politike

U pismu sajtu Mondovajs, Batlerova tvrdi da je razvila jake etičke stavove na osnovu jevrejske filozofske misli i da je „očigledno netačno, apsurdno i bolno bilo kome da tvrdi da oni koji formulišu kritiku države Izrael to čine antisemitski, ili ako kritikuju jevreje, mrze sami sebe”. [22]

Komentari na Hamas i Hezbolah[uredi | uredi izvor]

Komentari na Hamas i Hezbolah kritikuju Batlerovu zbog njenih izjava o Hamasu i Hezbolahu. Ona ih je opisala kao „društvene pokrete koji su progresivni, levičarski, koji su deo globalne levice”. Ona je bila optužena da brani Hezbolah i Hamas kao progresivnu organizaciju i da podržava njihovu taktiku.

Batlerova je odgovorila na ove kritike tvrdeći da su joj primedbe na Hamas i Hezbolah potpuno izvučene iz konteksa i loše, ako čak ne i svesno, narušava njene utvrđene stavove o nenasilju. Ona je u više navrata osudila akcije nasilja i nedemoktratskih akcija ovih grupa jasno se zalagajući samo za politiku posvećenu nenasilju. U nedavnom intervjuu objasnila je da je Hamas i Hezbolah progresivan onoliko koliko se bavi infrastrukturnim potrebama koje su prilicno akutne pod okupacijom. Upravo zbog toga što takve grupe snabdevaju važne socijalne usluge postaje teže- a ipak i hitnije- da se pronađu načini ubeđivanja ljudi da ne podržavaju njihovu nasilnu taktiku.

Batlerova opisuje poreklo svojih primedbi na Hamas i Hezbolah na sledeći način: ,, bila sam zamoljena od strane člana akademske javnosti pre nekoliko godina da li sam smatrala da Hamas i Hezbolah pripadaju „globalnoj levici” i odgovorila sam sa dve tačke. Moja prva tačka bila je samo opisna: te političke organizacije definišu sebe antiimperijalističkim, a antiimperijalizam je jedna karakteristika globalne levice, pa na osnovu toga bismo ih mogli opisati kao deo globalne levice. Moja druga tačka bila je tada kritična: kao i kod svake grupe levice, osoba osoba mora da odluči da li je za ili protiv te grupe i osoba mora da kritički sagleda svoj stav.“

Crni život je bitan[uredi | uredi izvor]

Usledili su komentari na Crni život kada je u januaru 2015. u intervjuu sa Džordžom Jancijem iz Njujork tajmsa Batlerova razmatrala pokret Crni život je bitan. Dijalog se u velikoj meri oslanja na njenu knjigu iz 2004. godine Nesiguran život- moć žalosti i nasilja. [23]

Publikacije[uredi | uredi izvor]

Sve knjige Batlerove prevedene su na veliki broj jezika; samo Rodni problemi je preveden na 27 različitih jezika. Pored toga ona je bila koautor i preuredila je preko deset tomova, od kojih je najnovija Oduzimanje imanja- performativnost u političkom . gde je bila koautor Atini Atanasiou. Tokom godina je takođe objavila mnogo uticajnih eseja, intervjua i javnih prezentacija. Batlerovu mnogi smatraju ,, jednom od najuticajnijih glasova u političkoj teoriji” kao i najčitanijom i najuticajnijom rodnom teoretičarkom na svetu. [24]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Batler se izjašnjava kao nebinarna osoba, zbog čega naizmenično koristi rodne zamemice she/her i they/them.
  2. ^ Halberstam, Jack. "An audio overview of queer theory in English and Turkish by Jack Halberstam". Pristupljeno 29 May 2014.
  3. ^ Kearns, Gerry (2013). "The Butler affair and the geopolitics of identity". Environment and Planning D: Society and Space 31: 191–207. Kearns, Gerry (2013). „The Butler Affair and the Geopolitics of Identity” (PDF). Environment and Planning D: Society and Space. 31 (2): 191—207. S2CID 144967142. doi:10.1068/d1713. 
  4. ^ „US-Philosophin Butler: Israel vertritt mich nicht”. Der Standard. 15. 9. 2012. Pristupljeno 15. 9. 2012. 
  5. ^ Maclay, Kathleen (19. 3. 2009). „Judith Butler wins Mellon Award”. UC Berkeley News. Media Relations. Pristupljeno 1. 3. 2010. 
  6. ^ Michalik, Regina (2001). „Interview with Judith Butler”. Lola Press. Arhivirano iz originala 19. 12. 2006. g. Pristupljeno 1. 3. 2010. 
  7. ^ Udi, Aloni (24. 2. 2010). „Judith Butler: As a Jew, I was taught it was ethically imperative to speak up”. Haaretz. Pristupljeno 9. 10. 2013. 
  8. ^ Udi, Aloni (24 February 2010). "Judith Butler: As a Jew, I was taught it was ethically imperative to speak up". Haaretz. Pristupljeno 9 October 2013.
  9. ^ "Judith Butler and Michael Roth: A Conversation at Wesleyan University's Center for Humanities". Wesleyan University.
  10. ^ „Tanner Lecture on Human Values: 2004–2005 Lecture Series”. UC Berkeley. 03. 2005. Pristupljeno 1. 3. 2010. 
  11. ^ The Spinoza Chair - Philosophy - University of Amsterdam
  12. ^ „Judith Butler to Join Columbia U. as a Visiting Professor.”. Chronicle of Higher Education. 20. 10. 2010. Pristupljeno 1. 2. 2011. 
  13. ^ Woolfe, Zachary (10. 10. 2010). „Professor trouble! Post-structuralist star Judith Butler headed to Columbia.”. New York, New York: Capital New York. Arhivirano iz originala 13. 01. 2011. g. Pristupljeno 1. 2. 2011. 
  14. ^ „Arhivirana kopija”. Arhivirano iz originala 20. 9. 2014. g. Pristupljeno 2. 12. 2016. 
  15. ^ „Arhivirana kopija”. Arhivirano iz originala 21. 12. 2012. g. Pristupljeno 2. 12. 2016. 
  16. ^ a b v Butler, Judith (1988). „Performative Acts and Gender Constitution: An Essay in Phenomenology and Feminist Theory”. Theatre Journal. 40 (4): 519—531. JSTOR 3207893. doi:10.2307/3207893. 
  17. ^ Butler, Judith (17 November 2015). "Performative Acts and Gender Constitution: An Essay in Phenomenology and Feminist Theory". Theatre Journal
  18. ^ Butler 1999, str. 9–11, 45–9.
  19. ^ Aránguiz, Francisco; Carmen Luz Fuentes-Vásquez, Manuela Mercado, Allison Ramay and Juan Pablo Vilches (June 2011). "Meaningful "Protests" in the Kitchen: An Interview with Judith Butler" (PDF). White Rabbit: English Studies in Latin America 1. Pristupljeno 9 October 2013.
  20. ^ Saar, Tsafi (21 February 2013). "Fifty shades of gay: Amalia Ziv explains why her son calls her 'Dad'". Haaretz.
  21. ^ Butler, Judith. I must distance myself from this complicity with racism (Video) Christopher Street Day 'Civil Courage Prize' Day Refusal Speech. June 19, 2010.
  22. ^ a b Butler, Judith (27 August 2012). "Judith Butler responds to attack: ‘I affirm a Judaism that is not associated with state violence’". Mondoweiss. Pristupljeno 9 October 2013.
  23. ^ Yancy, George; Butler, Judith (12 January 2015). "What’s Wrong With ‘All Lives Matter’?". New York Times (New York Times). Pristupljeno 7 March 2015.
  24. ^ Ian 2013.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]