Adam Dragosavljević

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Adam Dragosavljević
Lični podaci
Datum rođenja(1800-03-01)1. mart 1800.
Mesto rođenjaBeremend, Habzburška monarhija
Datum smrti28. jun 1862.(1862-06-28) (62 god.)
Mesto smrtiOpatovac, Austrijsko carstvo

Adam S. Dragosavljević (Beremend, 1. mart 1800Opatovac, 28. jun 1862) bio je srpski filolog i pedagog.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Adam je rođen 1. marta 1800. godine u Baranji, u mestu Beremend (današnja Mađarska). Roditelji su mu bili Simeon - Sima dunđerin i Jevrosima, žitelji opštine Bremen ili "Breme" (po srpski).[1] U teškim materijalnim prilikama, posle prerane smrti oca (1802), neredovno se školovao i sam manje-više izdržavao. Njegov patron tokom školovanja, bio je srpski književnik profesor Milovan Vidaković. Srpsku osnovnu školu učio u raznim mestima (Beremend, Branjina (tada Kišvalud), Medina, Jagodnjak (tada Kačfalu)), a mađarsku u Haršanju. Završivši osnovnu školu služio je kod spahije i šegrtovao. Kako je odmalena naučio crkveno pojanje, u 16. godini postao je crkveni zvonar-pojac, a godinu dana kasnije i učitelj, prvo u Bezedeku (Mađarska, 1815-16), pa u Belom Manastiru (tadašnji Monoštor, 1816-1817). U jesen 1817. godine upisao se u učiteljsku školu u Somboru, koju je završio 1819. Kao učenik te škole iznenadio je svoje profesore školskom disertacijom „O dijalektu srpskog jezika“ (1818-19).

Posle završene preparandije, najviše da bi ovladao latinskim i nemačkim jezikom, položio je u Novom Sadu 2. razred, a u Vinkovcima 3. i 4. razred latinske gimnazije. Kao učenik novosadske gimnazije kupio je Vukov rečnik, koji ga je u svakom pogledu oduševio, da se od njega nije razdvajao: "Od sviju knjiga rečnik mi je najveća zabava bila. Predgovora se u njemu nikada sit načitati nisam mogao". Vuk je čuo za mladog darovitog sledbenika, pa od 1825. godine kreće njihova prepiska, iz koje će proisteći saradnja, dok se nisu i lično upoznali. U Šiklušu je Adam kao mladi učitelj uveo u nastavu Vukov pravopis i srpsku gramatiku, zbog čega je imao problema.[2] Pored latinskog dobro je znao i grčki jezik. Posle je opet radio kao učitelj u Vinkovcima 1822-23, Šiklošu 1823-1827.[3] Mohaču 1827-1830.[4], Vukovaru 1830-38. (bio je 1836. godine učitelj nemačkog jezika)[5]i Šidu (1840). Učiteljevanje je prekidao nekoliko puta pa bio opštinski beležnik u Šidu, a 1849. godine istovremeno i "mesnih škola šickih upravitelj" 1843-1849.[6], Gibaracu (1860—1862)[7]i Opatovcu, sekretar Primiritelnog suda u Beogradu (1839—1840), i upravitelj osnovnih škola u Šidu (1849—1860).

Dok je bio učitelj u Vukovaru, oženio se 1831. godine sa Marijom Ristić, sa kojom je u braku imao tri kćerke i sina Nikolu.[8] Umro je u leto 1862. godine, u gostima kod kćerke u Opatovcu, dok se vraćao sa županijske skupštine u Vukovaru[7].

Delatnost[uredi | uredi izvor]

Dopisni član Društva srpske slovesnosti[9] u Beogradu je postao od 1842. godine, i bio je jedan od prvih pristalica Karadžićevih jezičkih reformi. Društvu je 1859. godine poslao svoj članak "Rasprava pravopisa beogradskoga", da se objavi u "Glasniku". Ali isti rad je ocenjen kao "bespotreban" i odbijen, a potom vraćen autoru.[10]

Radove o jeziku, narodnim pesmama i srbuljama objavljivao u „Letopisu Matice srpske“ (7, 1826; 10, 1827; 25-26, 1831; 30-31, 1832; 32-35, 1833; 95-96, 1857; 98, 1858) i Arnotovom „Magazinu“ (23, 39, 1838). Prikupljao je narodne pesme i reči (oko 3000) iz Baranje i Srema i slao ih Vuku Karadžiću. Skupljao je i istorijske starine (srbulje, oktoihe, molitvenike, itd.). Kao učitelj u Šiklošu počeo je da radi po Vukovom pravopisu i obrađivao srpsku gramatiku, zbog čega je bio oštro osuđen od školske uprave. Godine 1825. u „Letopisu Matice srpske“ objavio je više članaka pod naslovom „O pismenosti srpskoj“. Vatreno se zalagao za uvođenje narodnog jezika u književnost i škole i za usvajanje savremenog pravopisa. Vukovoj pravopisnoj reformi dodao je svoje slovo „I“ umesto И.

Rukopisi[uredi | uredi izvor]

U rukopisu je ostavio udžbenike za osnovnu školu: „Mali bukvar srpski“ (1825),[11] „Mali katihizis“ (1828) i „Računica“. Nije ih uspeo štampati, jer su bili pisani Vukovim pravopisom i narodnim jezikom. „Mali bukvar srpski“ napisan je dve godine pre Vukovog štampanog „Bukvara“ i bio je prvi bukvar na srpskom jeziku. Objavio je „Nemačku gramatiku“ Ostao je u rukopisu i njegov Životopis (dve sveske) namenjen Društvu srpske slovesnosti u Beogradu.

Svoju prepisku sa Vukom Karadžićem, Pavlom Šafarikom, kneževskim namesnikom Jovanom Gavrilovićem, Bogoslavom Šulekom, Danilom Medakovićem i dr. između 1824. i 1839. godine ostavio je u rukopisu pod naslovom „Protokoli od različiti pismeni i književni sočinjenija i poslova“. U sačuvanim Vukovim rukopisima nalazi se oko 30 Dragosavljevićevih pisama. Njegova oda episkopu Stefanu Stankoviću druga je knjiga štampana Vukovim pravopisom (1829).

Bibliografija[uredi | uredi izvor]

  • „Oda G. Stef. Stankoviću Epis. Budimsk.“, Budim 1829.
  • „Preosveštenomu gospodinu Stefanu Stankoviću pravoslavnom skoropostavljenom episkopu budimskom pripevka /od učitelja Muačkog/“, Budim 1829.
  • „Postanak' slavenski slova ili pismenost' kakva je i kakva treba da je u srbskom' jeziku“, Beograd 1840.
  • „Nemačka gramatika za decu s'rpsku. Parče drugo“, Novi Sad, 1843.
  • „Nemačka gramatika : za decu i za svakoga, koji je rad nemački jezik iz knjîga da nauči“, Pešta, 1851.

Prevodi:: „Prevod Psaltira : kao prva proba na srpskom jeziku“, Beč, 1833.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Školski list", Sombor 1887. godine
  2. ^ "Letopis Matice srpske", Novi sad 1896. godine
  3. ^ "Danica", zabavnik, Beč 1827. godine
  4. ^ Vuk St. Karadžić: "Miloš Obrenović, knjaz Serbiji...", Budim 1828. godine
  5. ^ Vuk St. Karadžić: "Narodne srpske poslovice", Cetinje 1836. godine
  6. ^ Vuk St. Karadžić: "Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona", Beč 1849. godine
  7. ^ a b "Glasnik društva srpske slovesnosti", Beograd 1863. godine
  8. ^ "Letopis Matice srpske", Novi Sad 1896. godine
  9. ^ Vuk St. Karadžić: "Srpske narodne pripovetke", Beč 1853. godine
  10. ^ "Danica", Novi Sad 1860. godine
  11. ^ "Školski glasnik", Novi Sad 1913. godine

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • „Leksikon pisaca Jugoslavije“, I A-Dž, Novi Sad, 1972.
  • (Radivoj Brnjevarac): „Slavni Baranjci - učitelj Adam Dragosavljević : Borac za srpski jezik“, „Baranjska reč“, I, 3, 7 - Beli Manastir, 19. VIII. 1996.
  • mr Drago Njegovan: „Znameniti Srbi iz Baranje (od početka XVI. do sredine XX. veka)“, u: „Međunarodni naučni skup Srbi u istočnoj Hrvatskoj“, Osijek, 2003, str. 129-140
  • Dušan Sp. Vojvodić: „Znameniti Srbi vinkovačkog kraja“, Novi Sad, 2004.
  • Elektronski katalog Biblioteke Matice srpske.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]