Akid
Akid (grč. Άκις) je bio bog istoimene reke koja izvire na Etni. Ovidije veli da je bio sin Fauna (italsko rustično božanstvo koje odgovara grčkom Panu) i rečne nimfe Simetide i da je zbog naklonosti koju je uživao kod morske nimfe Galateje pao kao žrtva ljubomore Kiklopa Polifema.
Akid i Galateja u Metamorfozama[uredi | uredi izvor]
Akid koga su stvorili Faun i nimfa Simetida,
bio je velika radost ocu i majci svojoj,
a Meni [tj. Galatiji] opet veća; jer je uz sebe prigrlio jedino mene.
Bio je lep, a sa navršenih šesnaest godina
na nežnom licu uočavale su mu se nezategnute malje.
Za njim sam hrlila ja, a za mnom besprekidno Kiklop.
Ako bi tražila da odredim da li je u Meni
mržnja prema Kiklopu bila jača od ljubavi prema Akidu,
[odgovorila bih Ti] »ne«: oboje je bilo podjednako.
Ov., Met. xiii 750-58
Nije sačuvana nijedna verzija priče o Akidu i Galateji koja datira pre Ovidijeve. Ovidije je mogao „svoju“ verziju preuzeti iz neke izgubljene helenističke pesme. Takođe je moguće da ju je izmislio zbog postojećeg konteksta, koristeći naziv reke koja je, kako Teokrit kaže, tekla podno Etne (dakle Polifemovog obitavališta) kao ime Galatejinog ljubavnika. Akidovo ime se izgovara sa dugim početnim vokalom, a grčka reč za „šiljak“ (ἀκίς), koja se u ljubavnoj poeziji ponekad odnosi na Kupidonove strele, sa kratkim početnim. Može biti da je upravo to opredelilo Ovidija za ovo ime, jer je Akid zaista, poput Kupidonovih strela, opčinio sobom Nerejevu kći.[1] Od ranijih pisaca čija su dela sačuvana, Galateju spominje jedino Teokrit u Idilama kao tihu i nedruželjubivu morsku nimfu koju pohodi mladi Polifem, a Akida baš niko.[2]
Priča o Akidu, Galateji i Polifemu (xiii 750-897) predstavlja prvi u nizu od ukupno tri „ljubavna trougla“ Ovidijevih Metamorfoza koji su međusobno povezani zajedničkim likovima. Na početku Scila sluša Galatejinu ispovest (xiii 747-748); zatim ulazi u ljubavni trougao sa Glaukom i Kirkom (xiv 1-74); najposle Kirka služi kao spona sa trećim ljubavnim trouglom u čiji sastav ulaze ona, Pik i Kanenta (xiv 318-434). Galatejina priča u priči može se podeliti na tri dela. U prvom delu (xiii. 750-788) ona opisuje ljubavni trougao koga čine ona, Akid i Polifem i daje komentar koji dovodi u pitanje njenu pouzdanost kao naratora: „Ako bi tražila da odredim da li je u Meni mržnja prema Kiklopu bila jača od ljubavi prema Akidu, [odgovorila bih Ti] »ne«: oboje je bilo podjednako“ (xiii 756-758). Na ovom mestu ona upoznaje Scilu sa likom Polifema i navodi njegove bitne karakteristike. U drugom delu (xiii 789-869) izlaže Polifemove stihove upućene njoj. U završnom delu priča kako je Polifem napao Akida i kako se poslednji preobrazio u reku (xiii 870-897).[3]
Uloga Galatejinog ljubavnika u ovoj priči jeste da posluži kao „predmet“ (koji je izostavljen kod Teokrita) Polifemove ljubomore i nasilja, „omogući“ ovom omraženom goropadu — koga Nerejeva kći tobože mrzi onoliko koliko voli Akida — transformaciju iz ljubavnika u ubicu, iz aleksandrijskog u čudovište epskih (homerovskih) srazmera. Njegov brutalan akt nad Akidom predstavlja takoreći „pripremu“ pred pokušaj uništavanja Odisejevog broda. Isto tako njegove jezive pretnje upućene Akidu nagoveštavaju kasnije postupanje sa Odisejevim saputnicima.[1] Ovidije je stvorio tog „svog“ Polifema tako što onom Polifemu iz Teokritovih pastoralnih Idila pridodao okrutnost svojstvenu Homerovom Polifemu: rezultat ovog ukrštanja je groteskni, gargantuanski kiklop, kao i lakrdija visokog reda uopšte; a motiv Lepotice i Zveri naglašnjen je predstavljanjem Akida u svetlu Polifemovog savršenog rivala. Ova priča ima i nešto pantomimskog u sebi; Akid skončava brutalno, na homerovski način: gorostas ga ubija stenom. Međutim, sve se završava srećno scenom transformacije i prizorom u kom se nesrećnik pojavljuje kao rečni bog sa svim uobičajenim atributima, sve biva zaokruženo ajtionom (xiii 887-97).[4] U jednoj svojoj studiji Čarls Sigal isprva daje uglavnom optimističnu interpretaciju ove priče: pobeda gracioznosti, lepote i mašte nad brutalnom silom, jer se Akid na kraju trijumfalno transformiše u rečnog boga.[5] Međutim, raspravljajući dalje o istoj priči u istoj studiji, Sigal iznosi mračniju i pesimističniju interpretaciju: Akidovo i Galatejino spokojstvo narušava Kiklop. Ljubav je zamenjena smrću. Mirna i idealizovana ljubav osujećena je na kraju nerazumnom žudnjom i neobuzdanom brutalnošću.[6]
Akidova zastupljenost u Galatejinoj priči nasuprot Polifemovoj[uredi | uredi izvor]
Ako se izuzme vapaj za pomoć, Akid ni na jednom mestu nije ni reč izustio, a pričljiva Galateja tokom svog pripovedanja ne osvrće se toliko za njim koliko za Polifemom. Doduše odsutnom u datom trenutku, Polifemu se obraća na jednom mestu, a Akidu nigde. Malo je redaka u kojima isključivo posvećuje pažnju Akidu: na početku, kada hvali njegovu spoljašnju lepotu, i na kraju, kada priča o njegovoj smrti i preobražaju. Začudo, Galateja pamti svaku reč iz Kiklopove pesme. Ta pesma zauzima više od polovine čitave priče. Iako je započinje obraćajući se svojoj ljubavi, Kiklop polovinu posvećuje svome bogatstvu, poklonima i odlikama; znatan broj redaka pretnjama uperenim protiv Akida; a manje od trećine Galatiji. Vrlo rado navodi svoje spoljašnje odlike: ogroman je, kosmat i ima jedno oko posred čela. Međutim, nikako ne može da shvati zašto ga odbija Galateja, koja sve to nemo sluša u Akidovom naručju.[7]
Galateja, belja od kalininog snežnog lista, |
Galateja, isto tako pomamnija od neukroćenih junica, |
(Ali kad bi [me] razumela dobro, stid bi te bio da bežiš |
Amo je svako stado moje, mnoga tumaraju i dolinama, |
Reference[uredi | uredi izvor]
Literatura[uredi | uredi izvor]
Opšta informativna dela
- Opća enciklopedija JLZ, knj. 3 (Zagreb, 1977), 92.
- А. Замуровић, Митолошки речник (Београд, 1998).
- N. A. Kun, Legende i mitovi stare Grčke (Beograd, 2002), 234-35.
- W. H. Roscher, Ausführliches Lexikon der griechischen und römischen Mythologie, Bd. I (Leipzig, 1884–1886), 210.
Kritika i interpretacija izvora
- E. J. Kenney, 'Ovid' in E. J. Kenney & W. V. Clausen (eds), The Cambridge History of Classical Literature, II. Latin Literature (Cambridge, 1982).
- C. P. Segal, Landscape in Ovid's Metamorphoses. A Study in the Transformation of a Literary Symbol (Wiesbaden 1969).
- M. Simpson, The Metamorphoses of Ovid. Translated with Introduction and Commentary (Amherst, 2001).
- E. Fantham, Ovid's Metamorphoses (Oxford, 2004).
- N. Hopkinson (ed.), Ovid: Metamorphoses Book XIII (Cambridge, 2000).