Akmeizam
Akmeizam (prema grč. ἀκμή — vrh, procvat, snaga; „adamizam” — prema biblijskom Adamu; „klarizam” prema lat. clarus — jasan), književni pokret u ruskoj književnosti.[1][2] Predstavnici pokreta: N. S. Gumiljov, S. M. Gorodecki, A. A. Ahmatova, O. E. Mandeljštam, M. A. Kuzmin i dr. grupisali su se u krugu Pjesničkog ceha (Ceh poэtov) i oko časopisa Apollon (Apolon; 1909 — 1917). Suprotno simbolizmu smatrali su stvarnim samo materijalni svijet.[2] Usmjerili su se na predmetnost i jasnoću pjesničkog jezika, poricali prekomjernu metaforiku i simboliku. Proglasili su „povratak” pjesništva tačnom značenju riječi, zastupajući ujedno naglašeno artističko stanovište.[2]
Svijet emocija lirskog subjekta nastojali su oblikovati isticanjem pojedinih spoljašnjih gesta, kao u slučaju pjesništva Ahmatove. Akmeizam je po svojim namjerama blizak zapadnoevropskom neoklasicizmu, ali sam nije stvorio skladnu stilsku grupu.[2] U razvitku pjesništva najznačajnijih predstavnika — Mandeljštana i Ahmatove — vidljivo je napuštanje programskih načela akmeizma.[2]
Reference[uredi | uredi izvor]
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Rečnik književnih termina (Književnost). Beograd, Jugoslavija: Institut za književnost i umetnost u Beogradu. 1986.
