Albanologija

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Albanski narodni ples iz Čivite, u Kalabriji, Italiji

Albanologija je interdisciplinarna grana humanistike koja se bavi jezikom, kostimografijom, književnošću, umetnošću, kulturom i istorijom Albanaca. U okviru studija koriste se naučni metodi književnosti, lingvistike, arheologije, istorije i kulture; međutim, albanski jezik je glavna tačka istraživanja studija.

Studije[uredi | uredi izvor]

Austrijanac Teodor Ipen u Skadru u odeći iz severne Albanije. (1900)

Johan Erik Tanmen, iz 18. veka, verovatno je bio prvi albanolog. On je podržao teoriju autohtonosti Albanaca[1] i predstavio teoriju o poreklu Ilira.[2][3] Kasnije je Gustav Mejer dokazao da je albanski jezik deo indoevropske porodice.[4] U 20. veku takve studije su produbili Norbert Jokl, Milan Šuflaj i Franc Nopča von Fešo-Silva, kao i Karl Rejnhold i Ekrem Čabej.

Studije albanologije bile su više institucionalno podržane u Albaniji, počev od 1940. godine otvaranjem Carskog instituta za albanske studije, koji je prethodio Akademiji nauka Albanije, otvorenog 1972. godine. U međuvremenu, tokom 1960-ih, Albanološki institut Prištine je takođe rekonstruisan na Kosovu, a zatim u delu Jugoslavije.[5]

Na Univerzitetu u Beogradu albanski jezik se izučava od školske 1920/21 godine. Jedan od najzaslužnijih albanologa tokom 20. veka u Beogradu bio je Vojislav Dančetović (1905-1974).[6]

Poznati albanolozi[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Elsie 2010, str. 159
  2. ^ Schwandner-Sievers & Fischer 2002, str. 75
  3. ^ Stipčević 1977, str. 73
  4. ^ Baldi 1983, str. 87–88
  5. ^ Shetuni 2014, str. 26
  6. ^ Sretenović, Mirjana (17. 1. 2023). „Vek albanologije u Beogradu”. Politika. Pristupljeno 21. 1. 2023. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]