Albanski ustanak (1843—1844)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Albanski ustanak 1843—1844, poznat i kao ustanak Derviš Cara, bio je ustanak arbanaškog naroda protiv osmanskih vlasti izazvan tanzimatskim reformama i Gilhanskim hatišerifom iz 1839. godine. Završen je neuspešno.

Pozadina[uredi | uredi izvor]

Nezadovoljstvo Arbanasa krajem 1830-ih godina zbog gladi, kuge i lošeg prinosa žitarica, pojačano je tanzimatskim reformama i donošenjem Hatišerifa od Gilhane. Pobuna protiv centralne vlasti bila je neminovna, što je uviđao i sultan koji 1839. godine šalje 70.000 vojnika u albanske krajeve. Niška buna je odložila izbijanje arbanaške. Ubrzo izbija ustanak na Kritu, te su snage sa Balkana poslate na to grčko ostrvo. Na Balkanu su ostale samo spahije i bašibozlučki odredi. Arbanasi iz Kumanovske nahije prvi dižu ustanak koji je brzo slomljen. Mnogo ozbiljniji ustanak izbio je jula 1843. godine zbog prikupljanja zaostalog poreza i regrutovanja u nizam. Ustanak je izbio u Skopskom i Kosovskom pašaluku. Ustanički odredi u Skoplju narasli su na 3.000 ljudi koji su prekinuli komunikacije sa gradom. Hivzi-paša je poslao na njih gradski garnizon. Arbanasi su razbijeni, ali su uskoro ponovo počeli da se okupljaju. Dolazak 40 bataljona redovne vojske primorao ih je na povlačenje.

Ustanak[uredi | uredi izvor]

Sledeće, 1844. godine izbio je opšti ustanak na koji su se podikli najpre Prištinski, a potom i Skopski, Tetovski i Vranjski pašaluk. Ustanici su brzo ovladali Leskovačkom, Vranjskom, Prokupačkom, Kuršumlijskom, Prištinskom, Gnjilanskom, Skopskom, Kumanovskom, Debarskom, Tetovskom i Gostivarskom nahijom, držeći centre poput Leskovca, Vranja, Prištine, Skoplja, Tetovo, Velesa i Prilepa, a Bitolj su blokirali. Predstavnici osmanskih vlasti su proterani ili su pobegli, a institucije su ukinute. Arbanaška vojska od 15.000 ljudi napala je Vranje i proterala vranjskog Husni-pašu koji je otišao u Bitolj da traži pomoć od velikog vezira. Ovaj je već pregovarao sa arbanaškim starešinama, ali bezuspešno. Prištinski Abdurahman-beg se sklonio u Prizren, a tetovski Deli-beg kod debarskog Hadži-paše. Arbanaška vojska je potom na Emir polju kod Leskovca podigla vojni logor i njihov broj je za kratko vreme narastao na 30.000 ljudi. Istovremeno, deo Arbanasa krenuo je na Prokuplje i Niš. Komandant niškog garnizona Ćejnal aga postavio je jake straže na svim prilazima Nišu, a pešadijske čete ojačane artiljerijom zaposele su sve mostove preko Morave. Arbanasi su blokirali saobraćajnice i porušili mostove između Velesa i Skoplja. Nakon što su zauzeli Skoplje, tražili su od Porte da smeni Hivzi-pašu. Centar njihovog otpora bio je selo Katlanovo sa oko 8.000 ustanika.

Na čelo ustanka stao je starešina arbanaškog sela Džare iz Tetovske nahije, Derviš Cara. Značajnu ulogu odigrali su i Seidi Mendža i Baba Feke, turski zvaničnici koji su podržali ustanak. Već sredinom aprila iz Bitolja u Veles poslato 20 bataljona redovne vojske sa artiljerijom na čelu sa vranjskim Husni-pašom, a tetovskom Deli-begu je za pomoć u gušenju bune obećano postavljenje za pašu i Tetovska, Gostivarska i Kičevska oblast na upravu. Nakon koncentracije trupa, u drugoj polovini maja je počeo napad na pobunjenike. Glavni zadatak u ovoj ofanzivi imala je rumelijska vojska jačine oko 10.000 ljudi na čelu sa Rešid-pašom i odred nizama od 5.000 vojnika pod komandom Hajrudin-paše, a pomoćni su bili odredi sa oko 3.000 Toska predvođeni Deli-begom i debarskim zabitom Šain-begom. U pravcu Niškog i Leskovačkog pašaluka krenuli su odredi iz zapadne Bugarske. Glavni okršaj odigrao se kod Katlanova između 6.000 vojnika pod komandom Omer-paše i 8.000 pobunjenika od kojih je 1000 tada poginulo. Poraženi Arbanasi su se koncentrisali u Kačaniku, ali su ih i tamo juna pobedile regularne trupe. Uskoro su Rešid-paša i Omer-paša ušli u Skoplje gde su postavili svoj vojni štab. Odmah su počeli da hapse ustaničke starešine kojih su oko 200 poslali za Carigrad.

Gušenje[uredi | uredi izvor]

Arbanasi su posle bitke kod Kačanika počeli i sami da se predaju vlastima tražeći amnestiju. U Skopskom pašaluku ustanak je ugušen, te je vojska od 20.000 ljudi poslata u Kosovski pašaluk. Padaju Vranje, Prizren, Đakovica i Peć. Derviš Cara je sa 300 arbanaških starešina poslat vezan u Carigrad. Jaki odredi osmanske vojske ulogorili su se kod Dečana i u Đakovačkoj i Pećkoj nahiji pohvatali još 200 Arbanasa koje su otpremili u Skoplje. Početkom septembra uhvaćen je i Seidi Mendže i poslat u okovima u Carigrad, dok se Baba Feke krio još neko vreme blizu srpske granice. Ubrzo je uhvaćen i on.

Izvori[uredi | uredi izvor]

  • Slaviša Nedeljković, Ustanak Arbanasa protiv turskih vlasti u Skopskom i Kosovskom pašaluku 1844. godine (Pobuna Derviš Cara), Istraživanja 25 (2014), 249-260.
  • Stevan Pavlović, Istorija Balkana (1804—1945), Klio, Beograd (2004)
  • Jozef fon Hamer, Historija Turskog (Osmanskog) carstva 3, Zagreb (1979)