Algonkvini (narod)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Geografski raspored algonkvinskih naroda iz grupe Anišinabe 1800.
  Odži-Kri Odžibva (podgrupa Odžibva)
  Sulto Odžibva (podgrupa Odžibva)
  Odžibva (ili Čipeva)
  Nipisinzi
  Otave
  Potavatomi
  Algonkvini
  Misisoge

Algonkvini (ili Omamivinini, Anisinape) su narod koji pripada algonkvinskoj porodici naroda, kojoj su i dali svoje ime. Govore algonkvinskim jezikom (koji je u stvari udaljeni dijalekat odžibvejskog jezika) koji pripada centralnoj podgrupi algonkvinskih jezika.[1] Kulturološki i jezički blisko su povezani sa Otavama i Odžibvama (Algonkvini, Otave i Odžibve govore različitim dijalektima istog jezika). Algonkvini zajedno sa Otavama, Odžibvama, Potavatomijima, Nipisinzima i Misisogama čine Anišinabe grupu algonkvinskih naroda.

Nakon kontakta sa Evropljanima, Algonkvini (ili Omamivinini, Anisinape) su počeli da trguju krznom sa Francuzima i Holanđanima. Zbog čega su zaratili sa moćnim Irokezima, čija se konfederacija nalazila na zapadu današnje države Njujork. Algonkvini (ili Omamivinini, Anisinape) su 1570. stvorili savez sa Montanjima (ili Inuima), koji su živeli istočno od njih i naseljavali su prostor koji je dopirao do Atlantskog okeana. Zbog sukoba sa Irokezima i zbog epidemija bolesti koje su doneli Evropljani, a na koje nisu imali imunitet, imali su velike gubitke u stanovništvu. Preživeli su kasnije smešteni na rezervate.

Danas veći deo naroda, tačnije 9 bandi živi u Kvebeku, dok jedna banda živi u Ontariju. Narod Algonkvin (ili Omamivinini, Anisinape) ima oko 11.000 pripadnika.

Poreklo[uredi | uredi izvor]

Prema usmenom predanju naroda Algonkvina (ili Omamivinini, Anisinape), njihovi preci su došli sa Atlantske obale. Zajedno sa ostalim Anišinabama, došli su do „prvog mesta za zaustavljanje” u blizini Montreala. Dok su ostale Anišinabe nastavile put uzvodno rekom Sen Loren, narod Algonkvini (ili Omamivinini, Anisinape) se naselio oko reke Otave. Reke koja je dugo bila važan put, kojim se odvijala trgovina, kulturna razmena i saobraćaj. Doduše narod je poseban identitet stvorio tek nakon podele Anišinabea na „trećem mestu za zaustavljanje”. Proučavanjem usmenih predanja, arheologije i lingvistike, naučnici su procenili da se to (treće zaustavljanje) odigralo pre 2.000 godina u bližini današnjeg Detroita.

Algonkvinska plemena u 17. veku[uredi | uredi izvor]

Geografska rasprostranjenost Algonkvina u 17. veku i položaj različitih plemena

U vreme kontakta sa Francuzima početkom 17. veka, Algonkvini (narod) su se sastojali od 10 plemena:

  • Onončaronon
  • Kičizipirini
  • Kinučpirini
  • Matuveskarini
  • Nibačis
  • Kotakutuemi
  • Kinongebin
  • Sagiganirini
  • Sagačiganirinivek
  • Veskarini

Vera[uredi | uredi izvor]

Tradicionalno, Algonkvini su bili sledbenici verovanja Midevivin (pravi put). Verovali su da su bili okruženi raznim duhovima, koje su nazivali Manitok. Francuski misionari su preveli veliki deo naroda na katolicizam u 17. i 18. veku. Danas deo Algonkvina sledi nekakvu mešavinu Hrišćanstva i Midevivina.

Istorija[uredi | uredi izvor]

Kontakt sa Francuzima[uredi | uredi izvor]

Algonkvini (ili Omamivinini, Anisinape) su prvi kontakt sa Evropljanima imali kada se Samjuel de Šamplen susreo sa grupom Kičizipirinija koju je predvodio poglavica Tesuat u francuskoj trgovinskoj postaji Tadusak, na istoku današnjeg Kvebeka, leta 1603. u trenutku kada su Algonkvini sa svojim saveznicima Montanjima (Inuima) i Malisitima slavili nedavnu pobedu u bici nad Irokezima. Francuzi i Algonkvini su uspostavili savez zahvaljujući kom su Algonkvini (ili Omamivinini, Anisinape) došli do vatrenog oružja. Algonkvini su Francuzima prodavali krzno u zamenu za vatreno oružje i druge evropske proizvode.

Da bi unapredio trgovinu krznom Samjuel de Šamplen je 3.7.1608. obnovio grad Kvebek,[2] na mestu na kome ga je prvi osnovao francuski istraživač Žak Kartje 1541. Žak Kartje je prvo izgradio tvrđavu 1535. na mestu napuštenog naselja Sen Lorenskih Irokeza, Stadakona, koju je napustio 1536. zbog povratka u Francusku, a nakon što se 1541. vratio, osnovao je grad Kvebek, koji je napušten 1542. zbog teških uslova života i neprijateljski raspoloženih domorodaca.

Rat sa Irokezima[uredi | uredi izvor]

Irokeška konfederacija je uspela da potisne Algonkvine sa dela njihove zemlje. Oni su u savezu sa Englezima porazili Algonkvine i Francuze. Irokezi su zahvaljujući trgovini sa Holanđanima i Englezima došli do vatrenog oružja, nakon čega su postali jedna od najmoćnijih sila u regionu velikih jezera.

Sve do 1642. Irokezi nikad nisu napali algonkvinsku tvrđavu Kičizipirinik. Međutim, 1642. u toku zime iznenada su je napali u trenutku dok je većina algonkvinskih ratnika bila odsutna, u napadu Irokezi su Algonkvinima naneli velike gubitke. Velika grupa mohočkih ratnika (Irokeza) je 6. Marta 1647. napala Kičizipirinije koji su živeli u blizini grada Troa Rivjer i skoro ih je potpuno istrebila. Međutim, Kičizipirini su do 1650. opstali na ostrvu Morison i još uvek su bili značajna sila u regionu sa svojih 400 ratnika.

Neki od Algonkvina su se naselili u misiji Sileri, gde je većina umrla od epidemija zaraznih bolesti 1676. Ostali su ostali u blizini grada Troa Rivjer sve do 1830. Te godine, većina, njih 50-ak, se preselila u mohočko naselje Kanesatejk u blizini gradića Oka na severnoj obali reke Otave.

U Montrealu je 1677. osnovana misija u koju se naselio deo pokrštenih Algonkvina i Irokeza. Naselje u kome su većinu činili pokršteni Irokezi (iz plemena Mohok) kasnije je nazvano Kanavejk.

Mnogi Algonkvini su ostali na svojoj zemlji i nastavili su da se bave trgovinom krznom. Oni od njih koji su pristali da budu smešteni na rezervate bili su federalno priznati. Ostali koji to nisu prihvatili, kasnije su nazivani lutalicama i živeli su u okruzima Otava i Pontijak.

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Valentine, J. Randolph (1994). str. 456.
  2. ^ „View of Quebec, Capital of Canada”. World Digital Library. Pristupljeno 9. 10. 2016. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Daniel Clément, The Algonquins. Hull, Quebec: Canaidan Museum of Civilization, 1996.
  • Yvon H. Couture, Les Algonquins. Val d’Or, Quebec: Éditions Hyperborée, 1983.
  • Robert Michael Morrissey, Empire by Collaboration: Indians, Colonists, and Governments in Colonial Illinois Country. Philadelphia, PA: University of Pennsylvania Press, 2015.
  • Evan T. Pritchard, No Word for Time: The Way of the Algonquin People. Tulsa, OK: Council Oak Books, 1997.
  • Richard White, The Middle Ground: Indians, Empires, and Republics in the Great Lakes Region, 1650-1815. Cambridge, England: Cambridge University Press, 1991.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]