Aleksije IV Anđel

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Aleksije IV Anđel
Aleksije IV Anđel
Lični podaci
Datum rođenja1182.
Mesto rođenjaVizantijsko carstvo
Datum smrti8. februar 1204.(1204-02-08) (21/22 god.)
Mesto smrtiCarigrad, Vizantijsko carstvo
Porodica
RoditeljiIsak II Anđel
DinastijaAnđela
PrethodnikAleksije III Anđel
NaslednikAleksije V Duka Murzufl

Aleksije IV Anđel (grč: Αλέξιος Δ' Άγγελος, rođ. 1182 — ubijen 8. februara 1204) bio je vizantijski car od avgusta 1203. do januara 1204. kao savladar svog oslepljenog oca Isaka II. Aleksije je najpoznatiji po tome što je, kako bi srušio svog strica Aleksija III Anđela, koji je prethodno svrgao i oslepeo Isaka II, pozvao u pomoć krstaše i Mlečane. Time je Četvrti krstaški pohod umesto ka Egiptu usmeren ka vizantijskoj prestonici Konstantinopolju gde su se krstaši prvo umešali u razmirice unutar vizantijske dinastije Anđela, a zatim su zauzeli i između sebe razdelili vizantijske teritorije. Da bi se razlikovao od svog strica Aleksija III, Aleksije IV se ponekad naziva i Aleksije Mlađi.

Bio je sin cara Isaka II Anđela i njegove prve žene, čije ime nije sačuvano u istorijskim izvorima, poznato je da je bila član porodice Paleolog, a nakon što se zamonašila, ponela je ime Irina.

Pretendent[uredi | uredi izvor]

Kada je 1195. godine Aleksije III svrgnuo i oslepeo rođenog brata Isaka II, Aleksije Mlađi je zatvoren u tamnicu. Tek 1201. uspeo je da se spase zahvaljujući saradnji sa dvojicom pizanskih trgovaca koji su ga krišom izvukli iz Carigrada i prevezli na zapad. Aleksije se obratio za pomoć zetu Filipu Švapskom, a ovaj ga je zauzvrat preporučio svom rođaku Bonifaciju, markizu od Monferata. Bonifacije je upravo bio izabran za jednog od vođa predstojećeg Četvrtog krstaškog rata, ali se pokazalo da krstaši, koji su se okupili u Veneciji, nemaju dovoljno novca da plate Mlečanima prevoz na istok. Mletački dužd Enriko Dandolo je predložio da krstaši nadoknade neophodnu sumu tako što će za Veneciju zauzeti Zadar, grad koji je priznavao vlast ugarskog kralja. Upravo tokom opsade Zadra (10—23. novembar 1202) Aleksije Mlađi je predstavljen vođama krstaša. Aleksije je zatražio da ga, kao legitimnog prestolonaslednika, krstaši vrate na očev tron u Konstantinopolju dok im je on izdašno obećao da će, kada se dokopa vlasti, isplatiti 200.000 srebrnjaka Veneciji na ime duga krstaša, da će vođama krstaša staviti na raspolaganje 10.000 vojnika i 20 brodova i da će izdržavati 500 vitezova u Svetoj zemlji. Pored toga, Aleksije je obećao da će pokrenuti pitanje unije Carigradske patrijaršije sa Rimskim papstvom. Nakon opširnih dogovora, Aleksije se pridružio krstašima na Krfu gde su i Mlečani odobrili plan. Flota je najposle prispela pod Carigrad 24. juna 1203. i Aleksije se prikazao stanovnicima Konstantinopolja sa jednog od mletačkih brodova. Ipak, Carigrađani nisu bili preterano zainteresovani za princa koji je važio za štićenika Latina. Sada su krstaši za račun mladog Aleksija opseli Konstantinov grad i Aleksije III je pobegao iz grada u toku noći 17/18. jul 1203. ali je sa sobom odneo i carsku riznicu.

Vladavina i pad[uredi | uredi izvor]

Ujutru 18. jula 1203. Vizantinci su vratili na presto oslepljenog Isaka II koji je zatim pod pritiskom Latina proglasio sina Aleksija za savladara 1. avgusta. Pošto je riznica bila prazna Aleksije je pretopio obredno posuđe iz carigradskih crkvi, konfiskovao imovinu svojih neprijatelja i najposle je opljačkao nekoliko gradova Trakije koji su još uvek priznavali vlast njegovog strica. Uz sve to jedino je mogao da sakupi polovinu sume koju je dugovao krstašima tj oko 100.000 srebrnjaka. U međuvremenu, u samoj prestonici raslo je neprijateljstvo između Vizantinaca i Latina dok su i jedna i druga strana dodatno pritiskale Aleksija Mlađeg i njegovog oca. Najposle, decembra 1203. došlo je do sukoba između građana Carigrada i krstaša. Pobesnela rulja je uhvatila i brutalno ubila svakog stranca kojeg je uhvatila a krstaši su smatrali da car Aleksije IV nije ispunio svoja obećanja. Car Aleksije IV je definitivno otkazao poslušnost krstašima, navodi se da je rekao "Neću učiniti ništa više nego što sam uradio". Dok su se odnosi sa krstašima pogoršavali car Aleksije IV je zajedno sa svojim ocem postao veoma nepopularan među građanima prestonice. Oslepljen i potpuno nemoćan car Isak II je bio nezadovoan što vlast mora da deli sa sinom, širio je glasine o Aleksijevoj navodnoj seksualnoj perverznosti, pričajući da je pravio zabave sa "razvratnim muškarcima"". Hroničar Nikita Honijat, okarakterisao je cara Aleksija IV kao "detinjastog", kritikovao je njegovu saradnju sa krstašima i njegov raskalašan način života. Već u januaru 1204. njegovi ljudi su zapalili 17 brodova i poslali ih na ukovitljenu mletačku flotu. Sam pokušaj nije uspeo,[1] a krajem januara Aleksije IV se ponovo morao obratiti Latinima za pomoć. Svetina okupljena u sabornoj crkvi Presvete Mudrosti pokušala je da 25. januara 1204. carsku krunu nametne izvesnom Nikoli Kanavu. Kanava je odbio ovu opasnu počast, ali je Aleksije IV, zabarkadiran u carskoj palati u strahu od pobunjenika, poslao protovestijara Aleksija Duku Murzufla da zatraži pomoć od krstaša. Murzufl, koji je bio vatreni protivnik Latina, se zatim okrenuo protiv Anđela i u toku noći 27/28. januara je svrgao i zatočio oca i sina. Isak II je uskoro umro u tamnici, dok je Aleksije IV Anđel zadavljen 8. februara 1204. godine. Nakon ovih vesti o dolasku antilatinski nastrojenog Aleksija V na carski presto, krstaši i Mlečani su odlučili da zauzmu Carigrad za svoj račun i podele vizantijske teritorije između sebe. Svrgavanje Aleksija IV i njegovog oca predstavljalo je uvod u prvi pad Vizantijskog carstva 12. aprila 1204. godine.

Porodično stablo[uredi | uredi izvor]

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
16. Manojlo Anđel
 
 
 
 
 
 
 
8. Konstantin Anđel
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
4. Andronik Duka Anđel
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
18. Aleksije I Komnin
 
 
 
 
 
 
 
9. Teodora Komnina Anđelina
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
19. Irina Dukina
 
 
 
 
 
 
 
2. Isak II Anđel
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
5. Eufrosina Katamonita
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
1. Aleksije IV Anđel
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Nicolle, David (2011). The Fourth Crusade 1202-04 - the Betrayal of Byzantium. Oxford: Osprey Publishing Ltd. p. 65. ISBN 978-1-84908-319-5. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Ostrogorski, Georgije (1969). Istorija Vizantije. Beograd: Prosveta. 
  • Carr, John (2015). Fighting Emperors of Byzantium. Pen and Sword. ISBN 978-1-4738-5626-4. 
  • Angold, Michael, The Fourth Crusade (London and New York, 2004).
  • Brand, C.M., 'A Byzantine Plan for the Fourth Crusade', Speculum, 43 (1968), pp. 462–75.
  • Harris, Jonathan, Byzantium and the Crusades (2nd ed. London and New York, 2014). ISBN 978-1-78093-767-0
  • Oxford Dictionary of Byzantium, Oxford University Press, 1991, pp. 65–66.
  • Phillips, Jonathan, The Fourth Crusade And The Sack Of Constantinople (London and New York, 2004).
  • Plate, William (1867). "Alexios IV Angelos". In William Smith (ed.). Dictionary of Greek and Roman Biography and Mythology. Vol. 1. Boston: Little, Brown and Company. p. 131.
  • Savignac, David. "The Medieval Russian Account of the Fourth Crusade - A New Annotated Translation".


Vizantijski carevi
(1203—1204) (kao savladar Isaka II Anđela)