Amadej Aba

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Amadej Aba
Pečat Amadeja Abe.
Datum rođenja1240
Mesto rođenjanepoznato, Kraljevina Ugarska
Datum smrti5. septembar 1311.
Mesto smrtiKošiceKraljevina Ugarska

Amadej Aba (umro 5. septembra 1311) je bio ugarski velikaš koji je početkom 14. veka upravljao de facto nezavisnom državom u severnoj Ugarskoj, koja je obuhvatala delove današnje Slovačke, Ukrajine i Mađarske.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Amadej je pripadao poznatoj velikaškoj ugarskoj porodici Aba. Bio je sin Davida I. Tokom vladavine ugarskog kralja Andrije III (1290—1301), poslednjeg pripadnika dinastije Arpada, prihvatio je njegovu vlast. U poslednjoj deceniji 13. veka je u više navrata obavljao značajnu funkciju ugarskog palatina. Faktički je samostalno upravljao na svojim posedima. Andrija III je umro 14. januara 1301. godine, nakon čega se Amadej potpuno osamostalio, ne priznajući vlast Karla Roberta ni Vaclava II i njegovog sina Vaclava III iz dinastije Pšemislovića[1]. Ubrzo je, međutim, prihvatio vlast Karla Roberta, pod uticajem papstva. Zabeležen je susret Karla Roberta i Amadeja Abe 1304. godine. Karlo Robert će odneti pobedu u građanskom ratu koji je u Ugarskoj vođen od 1301. do 1310. godine[2]. Time je uspostavljena vlast dinastije Anžujaca koja će Ugarskom vladati do 1382. godine, odnosno do smrti Lajoša I Anžujskog. Iako je zvanično prihvatio vlast Karla Roberta, Amadej je i nakon 1310. godine samostalno vladao na svojim teritorijama[3]. Umro je već sledeće godine.

Zemlja Amadeja Abe oko 1310. godine.

Ubijen je od strane građana Košica. Košice su bile najmoćniji grad severoistočne Ugarske koji je godinama odbijao da se pokori Amadeju. U gradu su nakon ubistva Amadeja ostala njegova dvojica sinova, te porodica Aba nije smela da napadne grad. Karlo Robert je ovde istupio kao arbiter stajući na stranu Košica, mada je u građanskom ratu uživao podršku Aba, dok su Košice odbijale da mu se pokore. Moć Aba slomljena je nakon bitke kod Rozhanovca u kojoj je poražen njihov zaštitnik Matija Čak[4].

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Hardi 2012, str. 83–4
  2. ^ Hardi 2012, str. 84–99
  3. ^ Hardi 2012, str. 98–110
  4. ^ Hardi 2012, str. 110–111

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Hardi, Đura, Drugeti: povest o usponu i padu porodice pratilaca anžujskih kraljeva, Filozofski fakultet Novi Sad, odsek za istoriju (2012)