Andrija I Ugarski

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
(preusmereno sa Андраш I)
Andrija I Ugarski
Lični podaci
Datum rođenja1015.
Datum smrti6. decembar 1060.(1060-12-06) (44/45 god.)
Mesto smrtiZirc,
Porodica
SupružnikAnastazija Jaroslavna
PotomstvoAdelaida Ugarska, Šolomon Ugarski, Đerđ, David Ugarski
RoditeljiVazul
DinastijaArpadovci
Kralj Ugarske
Periodseptembar 1046. — 6. decembar 1060.
PrethodnikPetar I Orseolo
NaslednikBela I

Andrija I Ugarski (mađ. I. András, Fehér/Katolikus, András/Endre; 10156. decembar 1060, Zirc) ili Andraš I bio je ugarski kralj u periodu od 1046. do 1060. godine.[1] Potiče iz mlađe grane dinastije Arpadovaca. Posle petnaest godina provedenih u izgnanstvu vraća se nazad u Ugarsku, u periodu buna paganskih Mađara (mnogobožaca), kada i 1046. godine preuzima vlast. Tokom svoje vladavine je ojačao hrišćanstvo u državi i održao nezavisnost kraljevine u odnosu na Sveto rimsko carstvo.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Poreklo i mladost[uredi | uredi izvor]

Andraš je bio drugi sin kneza Vazula, rođaka kralja Stefana I, prvog ugarskog hrišćanskog kralja. Njegova majka je verovatno bila, konkubina njegovog oca Vazula, iz porodice Tatonj (Tátony) koja je i dalje sledila mnogoboštvo i stare paganske običaje [2].

Jedini preostali sin kralja Stefana I, Emerik, je 2. septembra 1031. godine poginuo u lovu na vepra. Kralj Stefan je ovime ostao bez naslednika pa je iz tog razloga morao da bira naslednika. Izbor mu je otežalo to što je i dalje jedan deo Mađara bio priklonjen starim tradicijama i mnogobošstvu a kralj Stefan je hteo da ojača hrišćanstvo. Zbog toga je hteo da za svog naslednika postavi svog sestrića Petra Orseola koji je bio hrišćanin. Andrašev otac Vazul je onda učestvovao u zaveri da se ubije kralj Stefan.

Pokušaj ubistva kralja Stefana nije uspeo, zaverenici su bili pohvatani i ubijeni. Vazulovi sinovi su proterani i otišli su da žive prvo u Bohemiju, pa u Poljsku gde je Bela ostao a Andraš i Levente su produžili za Kijev.

Pozadina[uredi | uredi izvor]

Mađari su u vreme plemenskih zajednica i u vreme Andraša za naslednog vladara umesto prvorođenog ili najstarijeg sina, favorizovali mlađeg vladarevog brata pri određivanju reda nasleđivanja vladarskog trona. Ovim nepisanim pravilom ostale grane Arpadovićke porodice su dovele u opasnost namere i planove postojećeg kralja. Grana kojoj je Andraš pripadao je odavno predstavljala suparnički ogranak Arpadovića kojoj je pripadao Stefana I. U prethodnih pedeset godina rivalitet ove dve grane se ogledao u davanju prednosti paganizmu ili hrišćanstvu. Starija grana, grana kralja Stefana je ostala bez muškog potomka pa je to otvorilo mlađoj grani Arpadovića. Ugarsko društvo jedanaestog veka je i dalje davalo prednost nasleđivanju samo preko muških potomaka, tako da je Andraš bio logičan pretendent na ugarski presto iako je bio u izgnanstvu.

Izgnanstvo[uredi | uredi izvor]

Andraš I, spomenik u Opustaseru u Mađarskoj

Posle smrti svoga oca, tri brata Andraš, Bela i Levente su bili primorani da napuste Ugarsku. Prvo su otišli za Bohemiju, pa posle za Poljsku gde se Bela oženio sa ćerkom poljskog kralja Mješka II[3], članom dinastije Pjastovića.

Za razliku od brata Andraš i Levente su otišli za Kijevsku Rusiju. U Kijevu se Andrija oženio Anastazijom, ćerkom velikog kneza Jaroslava.

Tadašnji biskup Gerard odlučio je da 1046. pozove nazad Andraša, pa mu je poslao pismo u kojem je tražio od Andraša da se vrati. Andraš se zajedno sa bratom Leventeom vratio u Ugarsku koja je tada bila u velikim verskim i političkim previranjima.

U leto 1046. godine, nezadovoljstvo vladavinom Petra I dostiglo je kulminaciju, pa je sveštenstvo na čelu sa tadašnjim biskupom Gerardom pozvalo Vazulove sinove da se vrate iz Kijeva. Pored njih pobunili su se i Mađari koji su bili privrženi staroj veri. Andraš je sklopio savez sa paganskim buntovnicima u Abaujvaru, koji su prihvativši Andraševo vođstvo zajedno sa njim krenuli protiv vladajućeg kralja Petra I Orseola. Deo pobunjenika predvođeni Vatom zbacio je sa prestola Petra Orseola, koji onda beži u zapadni deo kraljevstva. Uhvatili su ga i oslepili kod mesta Zamolj i onda ga vratili kao zarobljenika u Sekešfehervar, gde je umro.

Vladavina[uredi | uredi izvor]

Opatija u Tihanju gde je sahranjen Andraš I

Mađarske hronike tog doba beleže da se po padu kralja Petra I, Andraš dogovorio sa svojim bratom Leventeom da on preuzme krunu u kraljevini. Andraš je bio zvanično ustoličen tek 1407. godine, posle bratovljeve smrti. Kada je došao na vlast, Andraš je nastavio politiku hrišćanizacije kraljevstva i isto kao i kralj Stefan I pozivao je hrišćanske sveštenike u Ugarsku.

Odnosi sa Svetim rimskim carstvom su i dalje ostali zategnuti. Glavni razlog tome je bio kralj prethodnik na tronu, Petar I, koji je ne samo bio blizak Hajnrih III, već je i bio vazal Svetog rimskog carstva. I pored toga što je Andraš poslao diplomaciju sa ponudama na Henrikov dvor, uslovi nisu prihvaćeni i Henrik je odbio da sklopi mir. Ovi događaji su doveli do novih sukoba. Andraš je u pomoć pozvao svog mlađeg brata Belu, koji je bio veoma uspešan vojskovođa u Poljskoj. Zuuzvrat mu je dao trećinu kraljevine na upravljanje.

Car Hajnrih III je 1051. godine pokrenuo novi pohod protiv Ugarske. U bici kod brda Verteš carska vojska je teško poražena, a flota je bila takođe povučena. I pored toga što nije ostvario pobedu Hajnrih III je odbacio svaku ponudu o primirju. Sledeće godine je ponovo pokrenuo kampanju protiv Ugarske, ali je njegova flota bila potopljena kod Požonja.

Posle ovih događaja Papa Lav IX je pokušao da posreduje u mirovnim pregovorima, ali Hajnrih III je opet odbacio sve ponude. Kada su se sve carske snage povukle, Andraš se 1053. godine udružio sa Konradom II, što je donekle smirila Hajnriha III i omogućilo da se uspostavi relativan mir na granicama.

Andraš I je 1055. godine osnovao benediktansku opatiju u Tihanju, na obali Balatona, a takođe je podigao manastir za pravoslavne monahinje.

Naslednička kriza[uredi | uredi izvor]

U pokušajima da svojoj lozi obezbedi nasledstvo na prestolu, Andraš je 1057. godine krunisao svog petogodišnjeg sina Šolomona i proglasio ga naslednikom. Bela I je polagao pravo na tron, pa je zbog toga nezadovoljan napustio dvor.

Andraš I se 1058. godine sastao sa Nemačkim carem Hajnrih IV i ugovorio je veridbu Šolomona sa Hajnrihovom sestrom Juditom.

Posle uspostavljanja mira sa Svetim rimskim carstvom, Andrija I je pokušao da se pomiri i sa svojim bratom Belom, međutim Bela je napustivši Ugarsku u Poljskoj sakupio vojsku da bi povratio pravo na tron. Andraš I je osetio novu ratnu opasnost, pa je poslao celu porodicu u Austriju i počeo je da se priprema za novi rat. Bela se uskoro pojavio na granicama Ugarske sa novim poljskim trupama i porazio je Andraševu vojsku u bici kod Tebanskog prolaza blizu Vajsburga pored Dunava u današnjoj Austriji. Andrija je nakon poraza pokušao da pobegne, međutim nakon zarobljavanja odveden je u mesto Zirc, gde je ostao sve do svoje smrti 1060. godine.

Andraš I je sahranjen u opatiji koju je još za života sagradio u Tihanju.

Ženidba i deca[uredi | uredi izvor]

  1. tokom 1039: Anastazija Jaroslavna (tokom 1023. - tokom 1074/1096), ćerka velikog kneza Kijevske Rusije Jaroslava Mudrog i Ingegerde

Šolomon nikada nije uspeo da se ustali kao kralj Ugarske, niti su on niti njegov mlađi brat David ostavili za sobom muškog potomka, tako da je loza Andraša I bila nastavljena samo preko loze Pjastovića.

Porodično stablo[uredi | uredi izvor]

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
4. Mihalj Ugarski
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
2. Vazul
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
1. Andraš I
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Rokai 2002.
  2. ^ Po nekim izvorima Vazul je oženio Katun Anastaziju Bugarsku koja je u stvari majka Andraša, Leventea i Bele.
  3. ^ Njeno ime nije poznato. Neki autori, je nazivaju Riksa. Noviji izvori međutim, upućuju na ime Adelaida, vidi K. Jasiński, Rodowód pierwszych Piastów, Wrocław - Warszawa (1992).

Literatura[uredi | uredi izvor]


Kralj Ugarske
(1046—1060)