Apel srpskom narodu

Ova stranica je zaključana od daljih izmena anonimnih korisnika i novajlija zbog sumnjivog doprinosa istih, koji treba da se raspravi na stranici za razgovor
S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Tekst apela

Apel srpskom narodu je dokument objavljen u listu „Novo vreme13. avgusta 1941. godine u kome je javno osuđen komunistički ustanak u okupiranoj Srbiji i narod pozvan na poštovanje okupatorskog reda i mira. Autor Apela bio je Velibor Jonić, komesar prosvete u Komesarskoj upravi Milana Aćimovića.

Nastanak

Ideju za pisanje Apela dali su Nemci, u okupiranoj Srbiji, odmah po izbijanju ustanka, krajem jula 1941. godine. Oni su na taj način pokušavali da u javnosti stvore utisak kako je srpska inteligencija protiv ustanka. Tekst Apela napisalo je Komesarijat prosvete u Komesarskoj upravi, na čelu sa Veliborom Jonićem i njegovim zamenikom Vladimirom Velmar-Jankovićem. U Apelu se srpski narod pozivao da se „svim snagama zalaže za red i mir, jer se samo na taj način može uspešno ostvariti nacionalna obnova otadžbine“.

Potpisivanje spiska

Zajedno sa Apelom bio je napravljen i spisak ljudi - naučnih, kulturnih, političkih i javnih ličnosti, koji bi trebalo da ga potpišu. Taj spisak je bio predat policiji i Dragom Jovanoviću, upravniku grada Beograda. On je pojedine sa spiska pozivao u zgradu Opštine i tamo im objašnjavao ratnu situaciju, posledice nemira, govorio o represalijama koje će zadesiti Srbe ako oni ne pruže pomoć i dr. Oni koji posle ovog ubeđivanja nisu želeli da potpišu, bili su izloženi psihološkom pritisku, strahu od posledica i direktnoj prinudi.

Apel je potpisalo ukupno 533[1] osoba, koje bi se mogle svrstati u tri kategorije. Prvu kategoriju su predstavljali saradnici okupatora, kao npr: Milan Aćimović, Tanasije Dinić, Velibor Jonić, Ilija Paranos i dr. Drugu kategoriju su predstavljali, još pre rata poznati pronemački i profašistički orijentisani političari, kao npr: Aleksandar Cincar-Marković, Dimitrije Ljotić i dr. Treću kategoriju su predstavljali ugledni naučni i javni radnici, kao npr: Aleksandar Belić, predsednik Srpske kraljevske akademije nauka, književnik Veljko Petrović, Milan Kašanin, Ilija Pržić, profesor Pravnog fakulteta u Beogradu, više episkopa Srpske pravoslavne crkve i dr. [2]

Uprkos svim pritiscima, mnoge javne ličnosti su odbile da potpišu Apel, a najpoznatiji među njima su bili — Ivo Andrić, Miloš Đurić, Isidora Sekulić, Milivoje Kostić, Vojislav Radovanović, Sreten Stojanović i dr. Ostala je i poznata epizoda sa profesorom Milošem Đurićem, koji je na nagovor Miloja Milojevića, uglednog profesora i kompozitora da potpiše Apel, odgovorio rečima: Lako je tebi, ti u diple sviraš, ali ja predajem etiku! Profesor Đurić je ubrzo potom penzionisan, a kasnije je bio i zatočen u Banjičkom logoru.[3] Neki potpisnici Apela, kao što su Aleksandar Belić, Mihailo Ilić, Viktor Novak, Veljko Petrović, Jovan Erdeljanović i Ivan Đaja, koji su kasnije izrazili rezervisanost prema „novoj Srbiji“ ili Nemačkoj, su novembra 1941. uhapšeni i zatočeni nekoliko meseci u logoru Banjica.

Spisak potpisnika

Na spisku potpisnika koji je odštampan ispod teksta „Apela srpskom narodu“ se između ostalih nalaze imena sledećih osoba:

Reference

  1. ^ Milosavljević 2006, str. 162.
  2. ^ Petranović 1992, str. 218.
  3. ^ Marjanović 1964, str. 144.

Literatura