Apolinarije Laodikijski

Apolinarije Laodikijski (oko 310 — oko 390) je bio hrišćanski bogoslov i episkop iz Laodikije u Siriji.

On je, zajedno sa svojim ocem, Apolinarijem Starijim, priređivao Stari zavet u obliku homerske i pindarske poezije, a Novi zavet u vidu Platonovskih dijaloga, kada je car Julijan zabranio hrišćanima da uče klasike. Napisao je podrobno opovrgavanje Porfirijevog traktata protiv hrišćana. Smatra se jednim od najučenijih bogoslova svoga vremena. Bio je prijatelj Svetog Atanasija Velikog (293—373) i branilac nikejskog učenja.

U učenju o Svetoj Trojici je odbacio savelijanstvo i troboštvo. Najpoznatiji je po svome žestokom protivljenju arijanizmu, koji je poricao božanstvo Isusa, što je Apolinarija odvelo njegovom oboženju, odnosno poricanju čovečijeg uma (odnosno racionalne ljudske duše; gr: νους nus) u Hristu. Apolinarije smatra da Hristos nije jednosuštan ljudima po razumu, jer je posedovao božiji, a ne ljudski um. Hristos je različit, ali „sličan“ ljudima, jer je primio ljudsko telo i dušu, sa izuzetkom čovječijeg uma, kojeg je zamenio Božanski logos.

Apolinarije je smatrao da ova jednosušnost Boga i Hrista ne povlači nužno potpuno jedinstvo jednosušnih, jer i ljudi su po svojoj suštini „jedno i isto“, ali time oni ništa manje nisu i različiti. A Božije trojedinstvo je još nedostižnije. Ipak, njegovo učenje je izvršilo veliki uticaj na monofizitske bogoslove, pa ga neki smatraju osnivačem monofizitstva. Poznata je njegova hristološka formula koju je uptorebio u svom pismu Jovijanu: „Jedna priroda Boga Logosa Ovaploćena" (μία φύσις του Θεού λόγου σεσαρκωμένη). Ova formula će odigrati veoma važnu ulogu u hristološkim sporovima u V veku, a naročito u Hristologiji Svetog Kirila Aleksandrijskog (oko 376 - 444).

Crkva nije prihvatila ovo učenje jer su implikacije radikalne — ako Hristos nije imao ni razumnu dušu (ili um) ni volju, to bi značilo da nije bio ni stvarni čovek. Pravoverno crkveno učenje glasi da je ovaploćenjem Hristos primio ljudsku prirodu u njenoj celini, uključujući i razumnu dušu i volju, tako da je Apolinarijevo učenje, nazvano apolinarizam, proglašeno za jeres. Apolinarijeva jeres je osuđena na Drugom Vaseljenskom saboru 381. godine u Carigradu.