Aristotelova biblioteka
Aristotelova biblioteka je biblioteka koja je osnovana u drugoj polovini IV veka pre nove ere u Atini.[1]
Fond biblioteke[uredi | uredi izvor]
Samo jezgro Aristotelove biblioteke činila su njegova dela, koja su bila sadržana u 400 knjiga, odnosno 445.270 redova teksta, od kojih su školska predavanja obuhvaćena u 106. knjiga. Spisi samog filozofa bili su razvrstani u dve grupe, koje je sam Aristotel označio kao: „egzoteričke” i „ezoteričke”.[1]
Egzoterički spisi[uredi | uredi izvor]
Egzoterički spisi bili su spisi namenjeni široj publici, tj.publici van škole. To su bile beleške i kritički izvodi iz naučnih spisa pisani kao literarna dela. U njima je bilo sabrano književno-istorijsko, prirodnjačko i političko-istorijsko i drugo gradivo. Ovoj grupi su pripadali Eudem, O Pitagorejcima, Protreptikos i prve dve knjige Retorike. [1]
Ezoterički spisi[uredi | uredi izvor]
Za razliku od egzoteričkih spisa, ovi spisi su bili osmišljeni i namenjeni prvenstveno studentima Licej, ali i obrazovanim slušaocima Aristotelovih poslepodnevnih predavanja. U ove spise su ubrajani: logički spisi, koji su kasnije dobili naziv Organon, tj. Oruđe; prirodnjački (fizički, astronomski, biološki, meteorološki, psihološki, zoološki) i matematički spisi; etički, politički i ekonomski spisi; te spisi iz oblasti estetike i metafizike.[1]
Sudbina biblioteke[uredi | uredi izvor]
Nakon smrti Aleksandra Velikog 323. godine p. n. e., kojem je Aristotel[2] u isto vreme bio i učitelj, sam Aristotel napušta Atinu. Nakon Aristotetolovog odlaska brigu o biblioteci i Liceumu preuzima Teofrast. Aristotelova kolekcija knjiga koja je ostala posle Aristotela, za vreme Teofrastovog upravljanja proširila se i Teofrastovim delima. Te je dostigla broj od 232.808. redova teksta. Za razliku od Aristotela, Teofrast ostavlja testament u kojem navodi da knjige zaveštava Neleju. [1]
Nelej poreklom iz Skepside, postaje vlasnik Teofrastove i Aristotelove biblioteke. Međutim, negde oko 307. g.p. n. e. pada u nemilost vlasti, te odlučuje da se vrati u domovinu. Sa sobom nosi i svoje nasledstvo, biblioteku, koja u tome trenutku prestaje da bude zajedničko dobro i postaje privatna svojina. Smatra se da je Nelej tokom vladavine Ptolemeja II Filadelfa (309-246. g.p. n. e.) prodao ili poklonio deo Aristotelovih originalnih spisa Aleksandrijskoj biblioteci, a drugi deo prepisao svojim rođacima. Oni su ove knjige čuvali i na njih gledali kao na deo porodičnog nasleđa.[1]
U 1. veku p. n. e., na intelektualnu scenu stupa Apelikon iz Teosa, poznat po svom kolekcionarstvu i ljubavi prema knjizi. Kada Apelikon sazna da Nelejevi naslednici prodaju Aristotelove rukopise, otkupljuje ih i vraća u Atinu. [1]
Kornelije Sula 86. godine zauzima Atinu, ubija Apelikona a Apelikovnovu biblioteku, tj. ostatke Aristotelovih rukopisa prenosi u Rim.[1]