Arhitektonski stil

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Dekoracija u peristilu hrama-Medinet Habu, primer za arhitektonski stil istorije starog veka egipatske arhitekture

Pod arhitektonskim stilom podrazumevamo jedan regionalni ili internacionalni značajni stil u arhitekturi.[1] Način oblikovanja građevinskih objekata u okviru grada, koji je karakterističan za jednu epohu, naziva se stil. Najveće epohalne promene u kulturi čovečanstva, koje se u umetnosti karakterišu stilovima, nastaju najčešće posle velikih događaja. Stilovi u građevinarstvu obično su delo više umetnika. Da bi se razumeo neki stil, potrebno je poznavati kulturu toga doba, kao i podneblje gde je nastao.

Arhitektonski stil može da se odnosi na jedan lični stil pojedinog arhitekte, jednu arhitektonsku školu ili za jednu istorijsku epohu na njegov tipični jezik forme. Arhitektonski stilovi se javljaju i preovlađuju tokom određenog istorijskog vremena i javljaju se kao određena mišljenja ili reakcije na takova mišljenja i imaju svoje rane faze, i razvijene faze i tako se uopšteno uzev svaki arhitektonski stil jednostavno deli na: rani, srednji i kasni stil - odnosno njegovu fazu u razvoju za koje se mogu sa sigurnošću utvrđivati pojave određenih karakteristika i formi koje ga prate i tu se primenjuju. Granice između pojedinih stilova nisu uvek tačno određene i vrlo često se javlja mešanje pojedinih stilova i njihovo prodiranje jednoga u drugi i postepene prelaze u toku vremenskih perioda.

Klasifikacija stilova i epoha je usko povezana sa drugim stilovima u umetnosti i na primer u stilovima nameštaja iako u novije vreme, pored velikih stilova koji su ostavili posledice na sve vrste umetnosti, gde se zapaža veliko nagomilavanje i pojava mnogobrojnih stilova- javljaju i stilovi koji se karakteristični samo u pojedinim vrstama umetnosti i tako i u arhitekturi. Istorija arhitekture[2][3][4] u kojoj se govori o pojedinim stilovima u arhitekturi u pojedinim istorijskim epohama se jednostavno može podeliti na: istoriju arhitekture starog veka, istoriju arhitekture srednjeg veka, i istoriju arhitekture novog veka, gde u svim ovim epohama možemo da razlikujemo veliki broj raznovrsnih stilova koji su bili karakteristični za pojedina vremenska razdoblja u određenim regionima. Narodna arhitektura se zasebno navodi. Pošto je narodna arhitektura bolje shvaćena kao sugestivna za kulturu, pisana široko (kao i teorija i proces, a ne stvar u sebi), ona tehnički može da obuhvata svaki arhitektonski stil - ili nijedan stil. Sama po sebi, narodna arhitektura nije stil.[5]

Istorija koncepta arhitektonskog stila[uredi | uredi izvor]

Konstrukcija shema stilova perioda istorijske umetnosti i arhitekture bila je jedna od vodećih aktivnosti naučnika 19. veka u novom polju istorije umetnosti, koje se inicijalno prevashodno razvilo na nemačkom govornom području. Važni pisci o širokoj teoriji stila obuhvataju Karla Fridriha fon Rumora, Gotfrida Zempera, i Alojza Rigla u njegovom radu Pitanje stila iz 1893. godine. Hajnrih Velflin i Pol Frankl su nastavili debatu u 20. veku.[6] Pol Jakobstal i Jozef Stržigovski su među istoričarima umetnosti koji su sledili Rigla u predloženim velikim šemama kojima se prati prenos elemenata stilova kroz velike raspone u vremenu i prostoru. Ova vrsta istorije umetnosti je takođe poznata kao formalizam, ili proučavanje formi ili oblika u umetnosti.

Grčki stil[uredi | uredi izvor]

Nesumnjivo najistaknutija po dostignućima u oblasti građevinarstva je grčka arhitektura. U Grčkoj su nastala tri specifična stila: dorski, jonski i korintski. Ovi stilovi izražavaju smisao starih Grka za muziku, poeziju, slikarstvo, itd. Grčki graditelji su svoje građevine (hramove) gradili na poseban način. Na ravnoj kamenoj podlozi, u obliku terase, podizali su nizove stubova koji nose jake vodoravne kamene grede, na koje naleže dvovodni krov. Stubovi nisu samo nosioci masivne krovne konstrukcije već svojim oblicima i rasporedom daju čitavoj građevini jednostavan i skladan izgled. Oni su odraz davne čovekove želje da zidovi što manje zaklanjaju pogled u prirodu.

  • Dorski stub ima dva dela: stablo i gornji deo - kapitel.
  • Jonski stub je trodelan. Sastoji se iz baze, stabla i kapitela.
  • Korintski stub je isti kao i jonski, dok se kapitel sastoji iz tri dela. Donji deo je prsten iz kojeg izviru kraci listovi akantusa, mediteranske biljke, srednji deo je komponovan od dužih listova i gornji deo - abakus je kvadratnog oblika.

Etrurski stil[uredi | uredi izvor]

Na tlu današnje Italije razvila se posebna građevinska tehnika Etruraca, poznata kao etrurski stil. Njega karakterišu obli (polukružni) svodovi - lukovi. Ređajući klinasto kamenje po kružnoj osnovi, dobili su ovi, konstruktivni oblik-kupolu.

Rimski stil[uredi | uredi izvor]

Rimska arhitektura je od Grka preuzela stub, a od Etruraca polukružni oblik, svod i kupolu. Kombinacijom tih elemenata stvorili su svoj način građenja. Stubove spajaju polukružnim lukovima koji su karakteristični za sve njihove građevine: hramove, palate, arene, pozorišta, kupatila, itd.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Architectural Styles”. Encyclopedia.com. Encyclopedia of the New American Nation. 2006. Pristupljeno 1. 8. 2019. 
  2. ^ Ching, Francis, D.K. and Eckler, James F. Introduction to Architecture. 2013. John Wiley & Sons. p13
  3. ^ Architecture. Def. 1. Oxford English Dictionary Second Edition on CD-ROM (v. 4.0) Oxford University Press 2009
  4. ^ Virginia McLeod, Belle Place, Sarah Kramer, Milena Harrison-Gray, and Cristopher Lacy (2019). HOUSES - Extraordinary Living. Phaidon. str. 9. ISBN 978-0-7148-7809-6. 
  5. ^ J. Philip Gruen, “Vernacular Architecture,” in Encyclopedia of Local History, 3d edition, ed. Amy H. Wilson (Lanham, Maryland: Rowman & Littlefield, 2017): 697-98.
  6. ^ Elkins, s. 2, 3

Literatura[uredi | uredi izvor]

Dodatna literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]