Afrodita

Ovaj članak je dobar. Kliknite ovde za više informacija.
S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Afrodita
Rimska kopija Praksitelove Afrodite sa Knida iz 4. veka p. n. e.
Lični podaci
PrebivališteOlimp
Porodica
PotomstvoEros, Eneja, Dim, Harmonija, Fob, Anteros, Himer, Hermafrodit, Roda, Erik, Pejto, Tiha, Eunomija, Harite i Prijap
RoditeljiUran i Talasa ili Zevs i Diona
PorodicaGiganti, Erinije, Melije
Mitologija
PlaninaEriks (Sicilija)
Ekvivalenti
Rimski ekvivalentVenera

Afrodita (grč. Ἀφροδίτη) je grčka boginja lepote, čulne ljubavi i plodnosti.[1] Značenje njenog imena je nepoznato, iako su drevni Grci verovali da se ono odnosi na penu. Veoma je moguće da je ovo verovanje došlo iz priče o Afroditinom rođenju.[2][3][4]

Prema starijem predanju, koje je zastupao Homer, ona je kći Zevsa i Dione[1]; a prema mlađem, kojeg se držao Hesiod, rođena je iz morske pene [1](ἀφρός) koja se stvorila kad je Kron bacio u more Uranove genitalije. Odmah po rođenju, izašla je iz mora na obalu ostrva Kipra. Otuda su joj i atributi: Ἀφρογενεια (rođena iz pene), Αναδυόμενη (koja se pomalja, izlazi), Κυπρογένεια (po Kipru rođena).[5][6]

U početku, Kiparska Afrodita najverovatnije da je bila boginja plodnosti, vrlo slična bliskoistočnoj boginji Ištar-Astarti. Došavši među Grke ona je personifikovana sa seksualnošću i bila usrdno obožavana kao univerzalna sila. Mnoga lokalna svetilišta posvećena njoj podignuta su širom kopnenog dela Grčke, a njeni kultovi varirali su različito od mesta do mesta. U nekim oblastima, Afrodita je bila smatrana čak boginjom rata, što je možda bio podsticaj za njeno udruživanje s Aresom, bogom rata.[7]

Mnogo kasnije, u klasično doba, Afroditin kult je poprimio savremeno shvatanje prema kojem je ona nadležna za seksualnu privlačnost i ljubavno zadovoljstvo (τα Αφροδίσια).[8]

Poreklo[uredi | uredi izvor]

Kada je reč o Afroditinom poreklu, postoje nejasnoće. Zvana je Ἀφρογενεια u nastojanju da joj se izvede poreklo od Urana koga je sin Kron kastrirao srpom i njegove genitalije bacio u more. Verovatno je da je potom ona nastala iz pene koja se stvorila oko genitalija koje su plutale po moru.[3][9]

Ideja i kult boginje ljubavi koja se rađa iz mora potiče iz jugozapadne Azije, a u Grčku je prešao najverovatnije između 1200. i 900. p. n. e. posredstvom pomorskih trgovaca bakrom. To je zaključeno na osnovu brojnih njenih svetilišta na mnogim grčkim ostrvima nadomak obale Male Azije.[3][7]

Mit o Afroditi kao potomku titana po svoj prilici se odnosi na boginju čiji je kult bio poštovan pre Grka. Došavši iz pravca severa, plemena iz kojih će se kasnije obrazovati Grci usvojili su je u olimpijsku porodicu proglasivši je kćerkom Zevsa i Dione.[9]

Prvobitno je bila personifikovana kao stvaralačka moć prirode koja iz vlage rađa sve plodove na zemlji. Ali tog stranog obeležja je nestalo, ustupivši mesto onoj Afroditi koja se smatrala „nacionalnim“ božanstvom svih Grka.[10]

Pošto se njen kult proširio po Sredozemlju, ona je svojevremeno poštovana i kao boginja koja obećava dobar put morem (Α. Ευπλοια).[11]

Kult[uredi | uredi izvor]

Glavno sedište Afroditinog kulta bio je po svemu sudeći Kipar nadomak čije obale je i rođena. Odatle joj je kult prvo prešao na susedna ostrva, a preko njih i u primorska mesta kopnene Grčke. Otuda su joj i atributi: Κυπρια, Παφια, Κνιδια, Κυθερεια, Ιδαλια.[11]

Njena najstarija kultna statua u Beotiji napravljena je, prema predanju, isključivo od drveta sa Kadmove lađe, kojom je ovaj doplovio iz Fenikije u Grčku. Stoga je ona ujedno i zaštitnica mornara.[11]

Već u Tezejevo vreme, uz Afroditu Uraniju, poštovana je i Afrodita Pandemos. Kasnije je Afrodita postala simbol pre svega čulne ljubavi, tj. stavljena je nasuprot Afrodite Uranije kao boginje nebeske ljubavi.[11]

Počev od 8. veka p. n. e. Afrodita je izgubila većinu svojih funkcija i postala pre svega boginja lepote i ljubavi. U Atini je slavljena u baštama (εν κεποισ), ali ne i kao boginja vegetacije, nego kao boginja lepote, pod čijim se nogama rascvetava cveće.[11]

Uloga[uredi | uredi izvor]

Za razliku od svoje rimske dvojnice Venere, sa kojom je poistovećivana, Afrodita nije bila samo boginja čulne ljubavi već i veza koje su održavale društveni život.[3] Svojom milinom, ljupkošću i lepotom nadmašila je sve ostale boginje; zato joj je Paris i dodelio zlatnu Eridinu zlatnu jabuku lepote. U njenoj pratnji su Hore, Harite, Pejto, Potos i Himer. U njenom skupocenom i šarenom pojasu ljupkosti skupljene su sve čarobne draži koje bi zanele i mudrog čoveka, ne isključujući ni samog Zevsa. Cela priroda oseća njenu neodoljivu moć i zbog toga su je prozvali „vladarkom“ (Βασιλεια Ρεγινα). Njenu moć iskusio je i Pigmalion, neosetljivi Narcis i lepi sicilijanski pastir Dafnis.[5][6]

Ona daruje ljudima lepotu i ljubavnu sreću, pa je tako postala i boginja braka. Pošto brakom spaja narod u opštinu, poštovana je kao Πανδημοσ. Ali to ime je kasnije dobilo značenje obične, čulne ljubavi (kod Rimljana: popularis, vulgaris, vulgivaga). Iz tog razloga su zamišljali i jednu Afroditu Uraniju, kao boginju čiste, nebeske ljubavi. Smatrali su je još i boginjom mora (Γαληναιη, tj. „ona koja utišava more“).[5]

Svojim ljubimcima darovala je svako dobro ovoga sveta: bogatstvo, moć, slavu, mada ti darovi nisu trajali dugo (v. Parisov sud, Adonis). U Ilijadi Afrodita je bila na strani Trojanaca, te je stoga uzela pod zaštitu naročito Parisa, Eneju i Hektora. Ali prilikom boja Diomed ju je ranio u ruku, i zbog toga je morala da se povuče na Olimp pomoću Arejevih kola kojim je upravljala Irida. Tom prilikom su joj se Atena i Hera izrugale, a Zevs ju je posavetovao da se ubuduće ne upušta u borbe.[10]

Prema Odiseji, Afrodita je žena Hefestova, ali mu nije verna i u skladu s tim održava tajne ljubavne veze sa Arejem kojem je rodila Harmoniju, Erosa i Anterosa. Sem toga, rodila je sa Hermesom Hermafrodita, sa Dionisom Prijapa, sa Anhizom Eneju, sa Butom Erika. Upravo zbog njenih veza sa Arejem, smatrali su je i ratobornom boginjom koja voli da nosi ratničku opremu (Αρεια).[4][10]

Helije, koji sve vidi, obavestio je Hefesta da ga supruga vara sa Arejem. Hefest je, iskoristivši nevidljivu mrežu koju je prebacio preko kreveta svoje supruge, ulovio ljubavnike, i pozvao sve olimpske bogove da se uvere u Afroditino neverstvo. Tek kada je Posejdon uzeo učešća u događaju, pristao je na to da oslobodi ljubavnike. Potom se postiđena Afrodita povukla na Kipar, a Arej u Trakiju.[2]

Posle poraza Trojanaca, Afrodita je uspela da sačuva trojansku kraljevski lozu, omogućivši Anhisu, Eneji i Askaniju da izmaknu iz ognja Troje i nađu novu zemlju gde će se nastaniti (v. Anhis, Eneja). Na taj način je Afrodita postala zaštitnica Rima (v. Venera).[11][12]

Ikonografija[uredi | uredi izvor]

Meloska Afrodita, Luvr, Pariz

Afroditin lik nastao je po svoj prilici još u mikensko doba, i to po uzoru na semitske boginje neba (Aštara, Aštaret, Kibela). Među njenim najstarijim predstavama spadaju zlatne aplikacije od lima nađene u kraljevskom krugu grobova u Mikeni koje datiraju po svoj prilici iz 16. veka p. n. e. Na njima je ona predstavljena naga, s pticama oko glave. Iz poznog 8. veka p. n. e. veka statuete nage Afrodite, s dijademom na glavi. U Sparti je predstavljana u vidu paladiona, sa oružjem, a u izvorima se sreće izgubljena statua Afrodite Morfo čije su noge okovane lancima. Od 7. veka p. n. e. primetan je pad predstava nage Afrodite, i sve se češće javlja kao obučena, s nekim od svojih karakterističnih atributa (cvet, golub, zec). Na crvenofiguralnim vazama iz 6. veka p. n. e. predstavljena je u sceni u kojoj joj Paris dodeljuje zlatnu jabuku. Na Prestolu Ludovizi (prva polovina 5. veka p. n. e.) prikazano je njeno rođenje.[11]

Počev od sredine 5. p. n. e. Afrodita se pojavljuje u skulpturalnoj formi. Među njima najpoznatije su: hriselefantinska statua Afrodite Uranije izrađene od strane Fidije za Olimpiju; statua Afrodita u bašti koju je izradio Fidijin učenik Alkamen; grupa u bronzi Afrodita koja jaše na jarcu od Skopasa; i većina Praksitelovih statua nage Afrodite, posebno one koje je radio za Knid.[11]

Ova zadnja je bila inovacija od velikog značaja i imala je presudnog uticaja na potonju umetnost. Ne samo što je Praksitelom uvedena naga Afrodita kao subjekt u klasičnoj grčkoj umetnosti, nego je takođe prihvaćeno da je ovaj rad inspirisao kasnije grčke verzije predstavljanja ove boginje. Zauzvrat, ovakav način prihvatili su i Rimljani, i proširili su ga na gotovo sve provincije njihovog carstva. Ovim putem ženski akt kao subjekt plastične umetnosti ušao je u glavne tokove Zapada.[13]

U helenističkoj umetnosti javljaju se nove predstave: Afrodita u školjci, Afrodita koja skida sandalu ili Afrodita koja čuči. Poznata je bila Afrodita Anadiomena rađena od strane Apela za njeno svetilište na Kosu.[11]

Obično je prikazivana kao žena vanredne lepote, s duguljastim, nežnim, punim ljupkosti, miline i primamljivosti licem, s malo nasmejanim ustima i očima punim čežnje. Čuven joj je kip sačinjen od belog mermera u Firenci, ali od veće umetničke vrednosti je statua Meloske Afrodite koja se čuva u Luvru.[14]

Poređenje sa sličnim božanstvima[uredi | uredi izvor]

Afrodita je, gledajući, u celini ekvivalent mesopotamskoj boginji Ištar.[9] Ova druga boginja poseduje veliku moć nad ljubavlju, seksualnosti i ljudskom rađanju, dok ujedno deluje i kao ratničko božanstvo.[15] Vrlo je verovatno da je Afroditin kult upravo proistekao od nje, pošto je ona, kao i Afrodita, poistovećivana sa planetom Venerom i zvezdom Večernjačom (Hesper).[16]

Pored toga, došlo se i do još nekih zapanjujućih sličnosti upoređivanjem pojedinih scena Ilijade i Epa o Gilgamešu. U prvom slučaju, Anhis, otac Eneje, kao posledicu dodira s Afroditom biva paralizovan ili oslepljen. Vrlo sličnu scenu imamo i u Epu o Gilgamešu, gde glavni junak Gilgameš odbija ponudu boginje Ištar i okrivljuje je zbog načina kojim je postupala prema svojim ljubavnicima. Otuda je moguće pretpostaviti da je Afroditino ime u stvari grčki oblik zapadnosemitske Astarte koja je, opet, identična sa Ištar.[17]

Ne treba zanemariti i njihovu sličnost što se tiče „obredne prostitucije“ koju su u njihovu čast vršile mnoge mlade devojke sa Bliskog istoka i Antičke Grčke. Prostitucija pre braka radi prikupljanja miraza i te kako je bila zastupljena u antičkom svetu, ali je preduzimana na nečijoj vlastitoj inicijativi iz donekle razumljivih razloga (siromaštvo pre svega). S druge strane, prostitucijom je shvatana privremena prodaja tela neke osobe za seksualne svrhe, u kojoj ili sve ili jedan deo prihoda za ovu transakciju pripada božanstvu. U nekim primerima, koje je Herodot ustanovio za Kipar i Vavilon, jednom u životu svaka žena morala je da se prostituiše, često za stranca, i da prihode od toga prinese u vidu dara relevantnom božanstvu.[18][19]

A ovo je najružniji običaj kod Vavilonaca. Svaka žena tamo mora jednom da sedne kraj Afroditina hrama i da se jedanput u životu da nekom strancu... Posle obljube, pošto je ispunila svoju dužnost prema boginji, odlazila bi kući i ne bi posle toga ni po koju cenu više pristala na to. Lepe i zgodne brzo odlaze svojim kućama, ali ružne čekaju dugo vremena i ne mogu da ispune običaj. Čak se desi da neke čekaju po tri i četiri godine. Sličan običaj postoji i u nekim mestima na Kipru.[20]

Međutim, nema sličnosti među ove dve boginje kada je reč o njihovom predstavljanju u umetnosti. Afrodita je obično naga ili polunaga, boginja lepote i ljubavi, nenaoružana i nevična ratu. Za razliku od nje, Ištar je najčešće pristojno odevena i ima izrazito ratnički karakter, što se primećuje na osnovu njenih predstava iz ranijeg perioda sa toljagom i krivom istočnjačkom sabljom, i iz srednjeg sa tobolcem i snopom strela. Takođe, treba biti oprezan kada je reč o ulozi Ištar, jer se u literaturi spominje i kao boginja ljubavi, ali ne i u umetnosti.[21]

Isto tako, ne treba biti potpuno siguran u Afroditinu neratobornost, jer pojedine arhaične ksoane sa predstavom naoružane Afrodite poreklom iz Sparte i Argosa navode na to da je ona boginja-ratnica.[22] Kad se tome dodaju još i tri kultne statue sa Kitere, Sparte i Korinta, koje je Pausanija opisao da nose oružje, može se slobodno reći da je reč o nekom istočnjačkom uticaju.[23]

Postoji još nekoliko jakih argumenata koji dokazuju vrlo bliske veze između Afrodite i istočnjačkih božanstava. Na primer, poznato je da je Afrodita jedino božanstvo u Grčkoj prilikom čijeg obreda su se koristili tamjan, oltari i prinosili kao žrtve golubovi, što je isto zastupljeno i u slučaju Ištar-Astarte.[22]

Vrlo je verovatno da je Afrodita i naslednica minojske boginje s predstavom golubice koja je pokrivala nebo nad morem i bila boginja svih živih bića kao i njihovog rasta i cvetanja. Ostaci tog minojskog kulta zadržali su se u Atini gde je, kao što je već spomenuto, svojevremeno bila poštovana u baštama.[6]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v Mišić, Milan, ur. (2005). Enciklopedija Britanika. A-B. Beograd: Narodna knjiga : Politika. str. 89. ISBN 86-331-2075-5. 
  2. ^ a b Срејовић & Цермановић-Кузмановић, n. d., 69
  3. ^ a b v g Koterel & Storm, n. d., 18
  4. ^ a b Abenstein. n. d., 59
  5. ^ a b v Zamurović. n. d., 71
  6. ^ a b v Abenstein. n. d., 53
  7. ^ a b Sacks, Murray and Brody, n. d., 33
  8. ^ Hard & Rose, n. d., 194
  9. ^ a b v Daly & Rengel, n. d., pp. 13–4
  10. ^ a b v Zamurović. n. d., 72
  11. ^ a b v g d đ e ž z Срејовић & Цермановић-Кузмановић, n. d., 70
  12. ^ Panaghiótis & Papastamatis, n. d., 31
  13. ^ Havelock. n. d., 1
  14. ^ Zamurović. n. d., 73
  15. ^ Rosenzweig. n. d., 30
  16. ^ Bartlett. n. d., 306
  17. ^ Burkert & Pinde, n. d., pp. 96–8
  18. ^ Ditmore. n. d., 417
  19. ^ Benko. n. d., 39
  20. ^ Херодот, n. d., 1.199
  21. ^ Toy. n. d., 131
  22. ^ a b Breitenberger. n. d., 8
  23. ^ Breitenberger. n. d., 16

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Драгослав Срејовић, Александрина Цермановић Кузмановић, Речник грчке и римске митологије, Београд 2004.
  • Александар Замуровић, Митолошки речник, Београд 1998.
  • Artur Koterel, Rejčel Storm, Sveobuhvatna enciklopedija mitologije, Beograd 2004.
  • Walter Burkert, Margaret E. Pinder, The Orientalizing Revolution. Near Eastern Influence on Greek Culture in the Early Archaic Age, Cambridge 1995.
  • Kathleen N. Daly, Marian Rengel, Greek and Roman Mythology A to Z, New York 2009.
  • Crawford Howell Toy, Essays in Modern Theology and Related Subjects. Gathered and Published as a Testimonial to Charles Augustus Briggs, D. D., D. Litt., Charleston 2009.
  • Barbara M. Breitenberger, Aphrodite and Eros. The Development of Erotic Mythology in Early Greek Poetry and Cult, New York 2007.
  • Sarah Bartlett, The Mythology Bible. The Definitive Guide to Legendary Tales, New York 2009.
  • Rachel Rosenzweig, Worshipping Aphrodite. Art and Cult in Classical Athens, Ann Arbor 2004.
  • David Sacks, Oswyn Murray, Lisa R. Brody, Encyclopedia of the ancient Greek world, New York 2005.
  • Christine Mitchell Havelock, The Aphrodite of Knidos and Her Successors. A Historical Review of the Female Nude in Greek Art, Ann Arbor 2007.
  • Reiner Abenstein, Griechische Mythologie, Paderborn 2005.
  • Melissa Hope Ditmore, Encyclopedia of prostitution and sex work. Vol. 2nd, Westport 2006.
  • Stephen Benko, The virgin goddess. Studies in the pagan and Christian roots of mariology, Danvers 2003.
  • Херодот, Херодотова историја. 1. и 2. део, Нови Сад 1959.
  • Chrístou Panaghiótis, Katharini Papastamatis, Griechische mythologie. Der Trojanische krieg, die Odyssee und die Aneis, Firenze 2008.
  • Robin Hard, Herbert Jennings Rose, The Routledge handbook of Greek mythology, London 2004.

Vidi još[uredi | uredi izvor]