Aljutorci
| Ukupna populacija | |
|---|---|
| 2.000 - 3.000 | |
| Jezici | |
| aljutorski jezik, ruski jezik | |
| Religija | |
| šamanizam, pravoslavlje | |
| Srodne etničke grupe | |
| Čukči, Korjaci, Kereci, Itelmeni |
Aljutorci (aljut. Алутал'у; rus. Алюторцы) su čukotsko-kamčatski narod koji živi u sjeveroistočnoj Rusiji, a najveći broj njih trenutno živi na poluostrvu Kamčatka.
Ime[uredi | uredi izvor]
Aljutorci su uglavnom bili nomadski odgajivači irvasa, što je upravo ono što u prevodu znači njihov naziv, Ramkiken. Najraniji izvještaji o sjedilačkim (nenomadskim) Aljutorcima (ribolovcima i lovcima na foke), koji su sebe nazivali Alutalu, potiču sa kraja 17. vijeka. S. Krašenjinikov, koji je istraživao Kamčatku 1755. godine, smatrao je da su Aljutorci posebna etnička grupa. Razni dokumenti iz 18. vijeka takođe daju poseban doprinos u saznanjima o Korjacima, Aljutorcima i Čukčima. Tokom tridesetih godina Aljutorci su miješani sa Korjacima, za oba naroda je korišćen naziv Nimilan (naziv sjedilačkih Korjaka). Naziv Aljutorci, koji je kasnije ponovo vraćen u upotrebu, očigledno potiče od prethodnog naziva sjedilačkih (nenomadskih) plemena Alutalu. Otuda i ime okruga Olijutor.[1]
Stanište[uredi | uredi izvor]
Aljutorci žive na kamčatskom zemljouzu u sjeveroistočnom Sibiru. Njihova teritorija obuhvata gotovo 15.000 km² i proteže se od Karaginskog zaliva Beringovog mora do sela Oljutorke (ranije Aljutorskoje), i od rijeke Rekiniki do rijeke Potkagernaja na obali Ohotskog mora. Administrativno, oni pripadaju Korjačkom okrugu, Kamčatske pokrajine. Od 1930. do 1977. godine teritorija je imala status nacionalnog okruga. Pored Oljutorskog rejona, Aljutorci žive u južnom dijelu Karaginskog rejona i sjevernom dijelu Tigilskog rejona. Administrativni centar je Tiličiki u Oljutorskom rejonu. Većina teritorije pripada zoni šumske tundre. Na klimu utiču i Beringovo i Ohotsko more.[1]
Podaci o stanovništu[uredi | uredi izvor]
Nijedan zvanični podatak o populaciji Aljutoraca nije dostupan. Izvještaj iz 1934. pominje ih kao značajnu etničku grupu nakon Čavčuvena (Korjaka). Danas, Oljutorski rejon, kao i Korjački okrug pokazuje znatnu etničku raznolikost. Po svemu sudeći zvanična statistika i dalje ne razlikuje Aljutorce od Korjaka. Njihov stvarni broj je vjerovatno 2.000 do 3.000 kako navode neki izvori.
Aljutorci, kao Čukči i Korjaci, pripadaju mongoloidnoj sjeverno-azijskoj rasi. Odlikuje ih kremasti pigment, tamne oči, ravna kosa i široko ravno lice, zdepasti su i niskog rasta.[1]
Jezik i kultura[uredi | uredi izvor]
Aljutorski jezik pripada Čukotsko-kamčatskoj grupi paleoazijatskih ili paleo-sibirskih jezika. Srodan je jezicima Čukča, Korjaka, Kereka i Itelmena. Tokom tridesetih godina aljutorski je i dalje smatran jednim od četiri južna dijalekta korjačkog jezika, ali od pedesetih godina prošlog vijeka smatra se posebnim jezikom. Morfološki, jezik najviše liči na čukčijski jezik. Što se tiče strukture, aljutorski jezik je inkorporacijski ili polisintetički jezik.
Postoje tri dijalekta: ukinski, karaginski i palanski, ali ni dijalektualna podjela niti pojedinačni dijalekti nisu dovoljno proučeni. Prema P. Skoriku, karaginski i palanski dijalekti mogu se klasifikovati kao srodni jezici Aljutoraca.
Aljutorci mogu da se sporazumijevaju sa srodnim narodima Korjacima i Čukčima koristeći svoj maternji jezik. Uloga Rusa i ruskog jezika porasla je od tridesetih godina prošlog vijeka, a od 1960. godina, dobrovoljno je počela rusifikacija po pitanju jezika, jer kako se navodi, poznavanje ruskog jezika pomaže u njihovom školovanju u ruskom okruženju.[1]
Istorija[uredi | uredi izvor]
Aljutorci su dugo vremena smatrani dijelom korjačkog naroda. Ali ipak nomadski Aljutorci Ramkikeni, koji su bili uzgajivači irvasa, su se mogli razlikovati od Čavčua (nomadskih Korjaka i Čukčija), koji su takođe bili uzgajivači irvasa, jer su glavne aktivnosti Čavčua bile ribolov i lov na foke, a krda irvasa im nisu bila velika. Po jeziku i načinu života Ramkikeni su bili najsličniji sjedilačkim Aljutorcima Alutaluima.
Do kraja 18. vijeka, Rusi su skršili otpor kamčatskih naroda. U 19. vijeku polako dolazi i ruski uticaj na ove prostore. Veliki broj pravoslavnih misionara je dolazio u pratnji ruskih trgovca. Međutim, najveće promjene dovelo je uspostavljanje sovjetske vlasti 1923. godine. Godine 1930. formiran je Korjački nacionalni okrug. Uz uvođenje kolektivizacije, odgajivači irvasa su bili prisiljeni da prekinu sa svojom dugom tradicijom koja je bila čvrsto ukorijenjena među Aljutorcima. To je imalo dalekosežni efekat na veliki dio naroda. Njihov način života se promijenio. Novi ekonomski odnosi bili su usađeni ideološkom preorijentacijom i ukidanjem nepismenosti. U početku su Aljutorci naučili korjačko pismo kao formu pisanog jezika (osnovni stadijum), ali vremenom je ruski jezik preuzeo primat i postao glavni jezik. „Militantni ateizam” propagiran je protiv šamanizma i religije. Ruski domovi i mašine, njihov obrazovni sistem i tradicije u odjevanju i ishrani su predstavljani kao primjeri napretka. Danas su sve ove stvari sastavni dio normalnog načina života. Upotrebu aljutorskog jezika i poštovanje lokalnih običaja Rusi ismijavaju i smatraju takvo ponašanje primitivnim.[1]
Pismo[uredi | uredi izvor]
Ne postoji pisani jezik. Umjesto toga, Aljutorci (aljutorski je tada smatran grupom dijalekata korjačkog) su koristili korjački pisani jezik koji je uveden 1923. godine. U lokalnim novinama objavljeno je nekoliko članaka na tzv. aljutorskom dijalektu. Od 1958. godine, aljutorski se smatra posebnim jezikom (P. Skorik), ali to nije značilo veći prestiž, više pažnje ili aktivnije proučavanje jezika. Komunikacija sa susjednim narodima i dalje je bila na korjačkom jeziku ili ruskom. Ruski jezik je takođe jedini jezik obrazovanja i kulturnih aktivnosti. Sva istraživanja Aljutoraca datiraju iz posljednjih vremena. Prve bilješke o njihovom jeziku napravio je S. Stebnicki 1927. godine. Bio je i autor prvog istraživanja fonetike, morfologije i sintakse jezika (1934, 1938), ali kao i svi ostali, smatrao ga je jednim od korjačkih dijalekta. Svaka pažnja koja je dosad bila pružena aljutorskom jeziku i njegovim dijalektualnim podjelama teško se može smatrati dovoljnim. Istraživanje I. Vdovina (1956. godine) i studija karaginskog dijalekta sa stanovišta eksperimentalne fonetike koju je napravio G. Melnikov (1940. godine) se ne objavljuju. Jedina dostupna publikacija je poglavlje posvećeno aljutorskom jeziku A. Žukove, objavljeno u knjizi Vol. 5 pod nazivom „Jezici naroda SSSR” (The Languages of the Peoples of the USSR) iz 1968. godine.[1]
