Bajesova teorema

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Plavi neonski natpis prikazuje jednostavni izraz Bajesove teoreme u prostorijama preduzeća HP Autonomija

Bajesova teorema je pojam iz verovatnoće, koji se koristi pri računu sa uslovljenom verovatnoćom. Ime je dobio po matematičaru Tomasu Bajesu (Thomas Bayes). Ona opisuje verovatnoću događaja, na osnovu prethodnog znanja o uslovima koji bi mogli biti povezani sa događajem.[1] Na primer, ako je poznato da se rizik od razvoja zdravstvenih problema povećava sa godinama, Bajesova teorema omogućava da se rizik za osobu poznatog uzrasta preciznije proceni uslovljavanjem u odnosu na starost ispitanika, umesto da se jednostavno pretpostavi da pojedinac tipičan je za populaciju u celini.

Jedna od mnogih primena Bajesove teoreme je Bajesovo zaključivanje, poseban pristup statističkom zaključivanju. Kada se primenjuju, verovatnoće uključene u teoremu mogu imati različite interpretacije verovatnoće. Sa Bajesovom interpretacijom verovatnoće, teorema izražava kako stepen verovanja, izražen kao verovatnoća, treba racionalno da se promeni da bi se uzela u obzir dostupnost povezanih dokaza. Bajesov zaključak je fundamentalan za Bajesovu statistiku, a jedan autoritet smatra da je za „teoriju verovatnoće ono što je Pitagorina teorema za geometriju.“[2]

Istorija[uredi | uredi izvor]

Bajesova teorema je dobila ime po velečasnom Tomasu Bajesu (/bz/), takođe statističaru i filozofu. Bajes je koristio uslovnu verovatnoću da obezbedi algoritam (njegova tvrdnja 9) koji koristi dokaze za izračunavanje ograničenja za nepoznati parametar. Njegov rad je objavljen 1763. kao Esej ka rešavanju problema u doktrini šansi. Bajes je proučavao kako da se izračuna distribucija za parametar verovatnoće binomske raspodele (u modernoj terminologiji). Nakon Bajesove smrti, njegova porodica je prenela njegove papire prijatelju, ministru, filozofu i matematičaru Ričardu Prajsu.

Tokom dve godine, Ričard Prajs je značajno uredio neobjavljeni rukopis, pre nego što ga je poslao prijatelju koji ga je naglas pročitao u Kraljevskom društvu 23. decembra 1763. godine.[3] Prajs je uredio[4] Bajesovo glavno delo „Esej ka rešavanju problema u doktrini šansi“ (1763), koje se pojavilo u Filozofskim transakcijama[5] i sadrži Bajesovu teoremu. Prajs je napisao uvod u rad koji pruža neke od filozofskih osnova Bajesove statistike i odabrao jedno od dva Bajesova rešenja. Godine 1765, Prajs je izabran za člana Kraljevskog društva kao priznanje za njegov rad na Bajesovom nasleđu.[6][7] Pismo poslato njegovom prijatelju Bendžaminu Frenklinu je 27. aprila pročitano u Kraljevskom društvu, a kasnije i objavljeno, gde Prajs primenjuje ovo delo na stanovništvo i izračunavanje 'životnih anuiteta'.[8]

Nezavisno od Bajesa, Pjer-Simon Laplas je 1774. godine, i kasnije u svom delu iz 1812. godine Analitička teorija verovatnoće, koristio uslovnu verovatnoću da formuliše odnos ažurirane posteriorne verovatnoće iz prethodne verovatnoće, datih dokaza. On je reprodukovao i proširio Bajesove rezultate 1774. godine, očigledno nesvestan Bajesovog rada.[note 1][9] Bajesovu interpretaciju verovatnoće razvio je uglavnom Laplas.[10]

Otprilike 200 godina kasnije, ser Harold Džefris je Bajesov algoritam i Laplasovu formulaciju stavio na aksiomatsku osnovu, napisavši u knjizi iz 1973. da je Bajesova teorema „za teoriju verovatnoće ono što je Pitagorina teorema za geometriju“.[11]

Stiven Stigler je koristio Bajesov argument da zaključi da je Bajesovu teoremu otkrio Nikolas Saunderson, slepi engleski matematičar, nešto pre Bajesa;[12][13] to tumačenje je, međutim, sporno.[14] Martin Huper[15] i Šaron Makgejn[16] su tvrdili da je doprinos Ričarda Prajsa bio značajan:

Prema savremenim standardima, trebalo bi da se pozovemo na Bajes–Prijsovo pravilo. Prajs je otkrio Bajesov rad, prepoznao njegovu važnost, ispravio ga, doprineo članku i našao mu upotrebu. Moderna konvencija upotrebe samo Bajesovog imena je nepravedna, ali je toliko ukorenjena da bilo šta drugo nema smisla.[16]

Formula[uredi | uredi izvor]

Za konačno mnogo disjunktnih slučajeva Ai, i = 1, ..., N, Bajesova teorema, odnosno formula glasi:[17][18]

Bajesova formula u opštem slučaju
Dokaz
Prema definiciji uslovne verovatnoće imamo:

Dalje, koristeći pravilo potpune verovatnoće:
Zamenom u prvi izraz se direktno dobija Bajesova formula. Kraj dokaza.[17][18]
Bajesova formula za dva slučaja
Kada imamo dva slučaja A i B, formula se svodi na:
Gde je
P(A) verovatnoća slučaja A
A) verovatnoća slučaja B pod uslovom da se A dogodi
P(B) verovatnoća slučaja B

Primer[uredi | uredi izvor]

Cela proizvodnja u fabrici se odvija na tri mašine. Tri mašine čine redom 20%, 30% i 50% fabričke proizvodnje. Udio proizvedenog škarta(neispravnih proizvoda) za prvu mašinu iznosi 5%; 3% za drugu mašinu; i 1% za treću mašinu. Ako je slučajno odabran proizvod neispravan, koja je verovatnoća da je proizveden od strane treće mašine?

Do odgovora se može doći bez korištenja formule primjenom uslova na bilo koji hipotetički broj slučajeva. Na primer, ako fabrika proizvede 100.000 prizvoda, 20.000 će biti proizvedeno na mašini A, 30.000 po mašini B i 50.000 po mašini C. Mašina A će proizvesti 1000 neispravnih proizvoda, mašina B 900 i mašina C 500. ukupno 2400 neispravnih predmeta, samo 500, ili 5/24 proizvedeno je na mašini C.

Rešenje je sledeće, neka Xi označava događaj da je slučajno izabrani proizvod napravila i ta mašina (za i = A,B,C). Neka Y označava događaj da je slučajno izabrani proizvod neistravan. Pa imamo sledeće informacije:

Ako je prizvod napravljen na prvoj mašini, onda je verovatnoća da je neispravan 0.05; to jest, P(Y | XA) = 0.05. Sveukupno imamo:

Da bismo odgovorili na početno pitanje, prvo pronađemo P(Y). To možemo uraditi na sledeći način:

Stoga je 2,4% ukupne proizvodnje fabrike neispravno.

Nama je dato da se Y desilo, i treba da izračunamo uslovnu verovatnoću od XC. Po Bajesovoj teoremi,

S obzirom na to da je predmet neispravan, verovatnoća da je napravljen na trećoj mašini je samo 5/24. Iako mašina C proizvodi polovinu ukupne proizvodnje, ona proizvodi mnogo manje neispravnih prizvoda. Otuda pošto znamo da je izabrani prizvod neispravan, možemo onda da zamenimo prethodnu verovatnoću P(XC) = 1/2 sa manjom verovatnoćom P(XC | Y) = 5/24.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Napomene[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Laplace refined Bayes's theorem over a period of decades:
    • Laplace announced his independent discovery of Bayes' theorem in: Laplace (1774) "Mémoire sur la probabilité des causes par les événements," "Mémoires de l'Académie royale des Sciences de MI (Savants étrangers)," 4: 621–656. Reprinted in: Laplace, "Oeuvres complètes" (Paris, France: Gauthier-Villars et fils, 1841), vol. 8, pp. 27–65. Available on-line at: Gallica. Bayes' theorem appears on p. 29.
    • Laplace presented a refinement of Bayes' theorem in: Laplace (read: 1783 / published: 1785) "Mémoire sur les approximations des formules qui sont fonctions de très grands nombres," "Mémoires de l'Académie royale des Sciences de Paris," 423–467. Reprinted in: Laplace, "Oeuvres complètes" (Paris, France: Gauthier-Villars et fils, 1844), vol. 10, pp. 295–338. Available on-line at: Gallica. Bayes' theorem is stated on page 301.
    • See also: Laplace, "Essai philosophique sur les probabilités" (Paris, France: Mme. Ve. Courcier [Madame veuve (i.e., widow) Courcier], 1814), page 10. English translation: Pierre Simon, Marquis de Laplace with F. W. Truscott and F. L. Emory, trans., "A Philosophical Essay on Probabilities" (New York, New York: John Wiley & Sons, 1902), p. 15.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Joyce, James (2003), „Bayes' Theorem”, Ur.: Zalta, Edward N., The Stanford Encyclopedia of Philosophy (Spring 2019 izd.), Metaphysics Research Lab, Stanford University, Pristupljeno 2020-01-17 
  2. ^ Jeffreys, Sir Harold (1973). Scientific Inference. (na jeziku: engleski). Cambridge: At the University Press. ISBN 9780521084468. OCLC 764571529. 
  3. ^ Frame, Paul (2015). Liberty's Apostle (na jeziku: engleski). Wales: University of Wales Press. str. 44. ISBN 978-1783162161. Pristupljeno 23. 2. 2021. 
  4. ^ Allen, Richard (1999). David Hartley on Human Nature. SUNY Press. str. 243—244. ISBN 978-0791494516. Pristupljeno 16. 6. 2013. 
  5. ^ Bayes, Thomas; Price, Richard (1763). „An Essay towards solving a Problem in the Doctrine of Chance. By the late Rev. Mr. Bayes, communicated by Mr. Price, in a letter to John Canton, A.M.F.R.S.”. Philosophical Transactions of the Royal Society of London. 53: 370—418. doi:10.1098/rstl.1763.0053Slobodan pristup. 
  6. ^ Holland, pp. 46–7.
  7. ^ Price, Richard (1991). Price: Political Writings. Cambridge University Press. str. xxiii. ISBN 978-0521409698. Pristupljeno 16. 6. 2013. 
  8. ^ Mitchell 1911, str. 314.
  9. ^ Daston, Lorraine (1988). Classical Probability in the Enlightenment. Princeton Univ Press. str. 268. ISBN 0691084971. 
  10. ^ Stigler, Stephen M. (1986). „Inverse Probability”. The History of Statistics: The Measurement of Uncertainty Before 1900. Harvard University Press. str. 99—138. ISBN 978-0674403413. 
  11. ^ Jeffreys, Harold (1973). Scientific InferenceNeophodna slobodna registracija (3rd izd.). Cambridge University Press. str. 31. ISBN 978-0521180788. 
  12. ^ Stigler, Stephen M. (1983). „Who Discovered Bayes' Theorem?”. The American Statistician. 37 (4): 290—296. doi:10.1080/00031305.1983.10483122. 
  13. ^ de Vaux, Richard; Velleman, Paul; Bock, David (2016). Stats, Data and Models (4th izd.). Pearson. str. 380–381. ISBN 978-0321986498. 
  14. ^ Edwards, A. W. F. (1986). „Is the Reference in Hartley (1749) to Bayesian Inference?”. The American Statistician. 40 (2): 109—110. doi:10.1080/00031305.1986.10475370. 
  15. ^ Hooper, Martyn (2013). „Richard Price, Bayes' theorem, and God”. Significance. 10 (1): 36—39. S2CID 153704746. doi:10.1111/j.1740-9713.2013.00638.xSlobodan pristup. 
  16. ^ a b McGrayne, S. B. (2011). The Theory That Would Not Die: How Bayes' Rule Cracked the Enigma Code, Hunted Down Russian Submarines & Emerged Triumphant from Two Centuries of ControversyNeophodna slobodna registracija. Yale University Press. ISBN 978-0300188226. 
  17. ^ a b Ivković 1986, str. 17
  18. ^ a b Merkle 2016, str. 44

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]