Beogradski proces
Beogradski proces je naziv za suđenje generalu Dragoljubu Mihailoviću i grupi od još dvadeset trojice optuženika iz redova JVuO, vlade u izgnanstvu i Nedićevog režima za navodnu izdaju i ratne zločine. Zvaničan naziv postupka je bio „Suđenje Dragoljubu-Draži Mihailoviću i ostalim kolaboracionistima za izdaju i ratne zločine počinjene na prostoru Jugoslavije za vreme rata (1941—1945)“. Suđenje je održano u Beogradu, od 10. juna do 15. jula 1946. godine u zgradi Letnje dvorane Vojnog pešadijskog učilišta na Topčideru.
Suđenje je bilo otvoreno za javnost i prisustvovalo mu je oko 60 stranih izveštača.
Optužnica[uredi | uredi izvor]
Optuženima je suđeno pred vojnim sudom. Predsednik Vojnog veća bio je pukovnik Mihailo Đorđević a članovi su još bili potpukovnici Milija Laković i Mihailo Janković, pomoćne sudije Nikola Stanković i Radomir Ilić i Todor Popadić (sekretar). Tužilac je bio pukovnik Miloš Minić, visoki vladin zvaničnik koji je učestvovao u pregovorima Josipa Broza Tita i Mihailovića na početku ustanka u Srbiji i kasniji predsednik Srbije i ministar spoljnih poslova SFRJ. Pomagao mu je Miloš Jovanović.
Proces je poprimio ogroman publicitet u svetu i u tadašnjoj Jugoslaviji. Na procesu su pored domaćih prisustvovali i inostrani novinari, foto-reporteri i izveštači. Suđenje je direktno prenošeno preko radija.
Mihailoviću i drugima je suđeno za njihove aktivnosti protiv partizana, za navodnu kolaboraciju sa Nemcima i ratne zločine nad civilima. Mihailović je bio optužen po 47 tačaka. Mihailoviću i nekim drugim optuženima se sudilo za: predaju zarobljenih partizana Nemcima u Slovcu, napad na Užice i masakre u Vraniću i Drugovcu.
Savezničkim vazduhoplovcima koji su evakuisani uz pomoć četnika 1944. nije bilo dozvoljeno da svedoče u Mihailovićevu korist sa obrazloženjem da je njihovo svedočenje nerelevantno pošto nisu bili svedoci događaja. Na suđenju su se kao svedoci pojavili Dušan Simović, Radoslav Đurić, Jovan Škavović, Milan Grol, Miša Simović i drugi, itd. Samo su dve žene svedočile u Mihailovićevu korist.
Optuženi[uredi | uredi izvor]
Ostali optuženi su se nalazili što u okvirima četničkog pokreta, što u okvirima jugoslovenske izbegličke vlade i pokreta generala Milana Nedića. Uz generala Mihailovića, na optuženičkoj klupi su se nalazili i:
Br. | Fotografija | Optuženi | Branioci | Dužnost | Služba | Kazna[1] | Napomena |
---|---|---|---|---|---|---|---|
1. | Armijski general Dragoljub Mihailović |
Nikola Đonović i Dragić Joksimović | načelnik Štaba Vrhovne komande JVuO, ministar vojske, mornarice i vazduhoplovstva Kraljevine Jugoslavije (1942-1944) | Kraljevina Jugoslavija | Smrt | Pogubljen 17. jula 1946. | |
2. | dr Stevan Moljević | Predsednik Izvršnog odbora | Kraljevina Jugoslavija | 20 godina | Umro u zatvoru. | ||
3. | dr Mladen Žujović | Nikola Radovanović | član Centralnog nacionalnog komiteta | Kraljevina Jugoslavija | Smrt (u odsustvu) | ||
4. | dr Živko Topalović | Potpredsednik Izvršnog odbora | Kraljevina Jugoslavija | 20 godina (u odsustvu) | |||
5. | Đuro Vilović | Milan Omčikus | član Centralnog nacionalnog komiteta | Kraljevina Jugoslavija | 7 godina | ||
6. | Rade Radić | Lazar Vučetić | Smrt | Pogubljen 17. jula 1946. | |||
7. | potpukovnik Slavoljub Vranješević | Blažo Radović | komandante Komande Zapadne Bosne - Gorski štab br. 300 | Kraljevina Jugoslavija | 20 godina | ||
8. | Miloš Glišić | Smrt | Pogubljen 17. jula 1946. | ||||
9. | prof. dr Slobodan Jovanović | Miloš Terzić | predsednik Ministarskog saveta Kraljevine Jugoslavije u emigraciji (1942-1943) | Kraljevina Jugoslavija | 20 godina (u odsustvu) | ||
10. | Božidar Purić | Pavle Miljaković | predsednik Ministarskog saveta Kraljevine Jugoslavije u emigraciji (1943-1944) | Kraljevina Jugoslavija | 16 godina (u odsustvu) | ||
11. | dr Momčilo Ninčić | David Alkalaj | ministar inostranih poslova (1941-1943) | Kraljevina Jugoslavija | 8 godina (u odsustvu) | ||
12. | general Petar Živković | Pavle Miljaković | zastupnik ministra vojske, mornarice i vazduhoplovstva (1943) | Kraljevina Jugoslavija | Smrt (u odsustvu) | ||
13. | Radoje Knežević | Slobodan Subotić | ministar dvora | Kraljevina Jugoslavija | 10 godina (u odsustvu) | ||
14. | dr Milan Gavrilović | ministar pravde | Kraljevina Jugoslavija | 15 godina (u odsustvu) | |||
15. | Živan Knežević | Dragutin Tasić | šef vojnog kabineta predsednika Ministarskog saveta | Kraljevina Jugoslavija | 20 godina (u odsustvu) | ||
16. | dr Konstantin Fotić | poslanik Kraljevine Jugoslavije u SAD | Kraljevina Jugoslavija | 20 godina (u odsustvu) | |||
17. | Dragomir Jovanović | Slavko Dukanac | upravnik grada Beograda | Vlada narodnog spasa | Smrt | Pogubljen 17. jula 1946. | |
18. | Tanasije Dinić | Bogoljub Jovanović | ministar za socijalnu politiku | Vlada narodnog spasa | Smrt | Pogubljen 17. jula 1946. | |
19. | Velibor Jonić | Milan Živadinović | ministar prosvete | Vlada narodnog spasa | Smrt | Pogubljen 17. jula 1946. | |
20. | Đura Dokić | Dragoljub Joksimović | ministar saobraćaja | Vlada narodnog spasa | Smrt | Pogubljen 17. jula 1946. | |
21. | Kosta Mušicki | Đorđe Ćirić | komandant Srpskog dobrovoljačkog korpusa | Vlada narodnog spasa | Smrt | Pogubljen 17. jula 1946. | |
22. | Boško Pavlović | Slobodan Subotić | Smrt | Pogubljen 17. jula 1946. | |||
23. | dr Lazar Marković | Aleksandar Nikolić | 6 godina | ||||
24. | dr Kosta Kumanudi | Fridrih Pops | potpisnik Apela srpskom narodu | 18 meseci |
Presuda[uredi | uredi izvor]
Od 47 tačaka optužnice koju je Miloš Minić pročitao 10. juna 1946. u Beogradu, Draža Mihailović je osuđen po osam tačaka. Prva je glasila:
Kriv je što je od početka druge polovine 1941, pa za sve vreme rata i neprijateljske okupacije organizovao i rukovodio oružane četničke formacije poznate pod imenom „četnici Draže Mihailovića“ i takozvana Jugoslovenska vojska u otadžbini, koje su imale za cilj da oružanom akcijom i terorom u saradnji s okupatorom podrže okupaciju i uguše oružani ustanak i oslobodilačku borbu srpskog i ostalih naroda Jugoslavije.
Izrečene kazne 15. jula 1946. godine su bile:
- Dragoljub Mihailović je osuđen na smrt streljanjem, trajan gubitak političkih i građanskih prava kao i oduzimanje celokupne imovine. Kazna je izvršena 17. jula 1946. godine.
- Stevan Moljević je osuđen na 20 godina robije, gubitak političkih i pojedinih građanskih prava sem roditeljskih u trajanju od deset godina i na konfiskaciju celokupne imovine
- Mladen Žujović je osuđen na kaznu smrti streljanjem, trajan gubitak političkih i pojedinih građanskih prava, konfiskaciju celokupne imovine i na gubitak državljanstva
- Živko Topalović je osuđen na 20 godina robije, gubitak političkih i pojedinih građanskih prava u trajanju od deset godina, konfiskaciju celokupne imovine i na gubitak državljanstva
- Đuro Vilović je osuđen na 7 godina robije, gubitak političkih i pojedinih građanskih prava u trajanju od tri godine i na konfiskaciju celokupne imovine
- Rade Radić je osuđen na smrt streljanjem, trajan gubitak političkih i pojedinih građanskih prava, konfiskaciju celokupne imovine i na gubitak državljanstva
- Slavoljub Vranješević je osuđen na 20 godina robije, gubitak političkih i pojedinih građanskih prava sem roditeljskih u trajanju od deset godina i na konfiskaciju celokupne imovine
- Miloš Glišić je na kaznu smrti streljanjem, trajan gubitak političkih i pojedinih građanskih prava i na konfiskaciju celokupne imovine
- Slobodan Jovanović je osuđen na 20 godina robije, gubitak političkih i pojedinih građanskih prava u trajanju od deset godina, konfiskaciju celokupne imovine i na gubitak državljanstva
- Božidar Purić je osuđen na 16 godina robije, gubitak političkih i pojedinih građanskih prava u trajanju od deset godina, konfiskaciju celokupne imovine i na gubitak državljanstva
- Momčilo Ninčić je osuđen na 8 godina robije, gubitak političkih i pojedinih građanskih prava u trajanju od pet godina, konfiskaciju celokupne imovine i gubitak državljanstva
- Petar Živković je osuđen na smrt streljanjem, trajan gubitak političkih i pojedinih građanskih prava, konfiskaciju celokupne imovine i na gubitak državljanstva
- Radoje Knežević je osuđen na 10 godina robije, gubitak političkih i pojedinih građanskih prava u trajanju od pet godina, konfiskaciju celokupne imovine i na gubitak državljanstva
- Milan Gavrilović je osuđen na 15 godina robije, gubitak političkih i pojedinih građanskih prava u trajanju od osam godina, konfiskaciju celokupne imovine i na gubitak državljanstva
- Živan Knežević je osuđen na 20 godina robije, gubitak političkih i pojedinih građanskih prava u trajanju od deset godina, konfiskaciju celokupne imovine i na gubitak državljanstva
- Konstantin Fotić je osuđen na 20 godina robije, gubitak političkih i pojedinih građanskih prava u trajanju od deset godina, konfiskaciju celokupne imovine i na gubitak državljanstva
- Dragomir Jovanović je osuđen na smrt streljanjem, trajan gubitak političkih i pojedinih građanskih prava i konfiskaciju celokupne imovine
- Tanasije Dinić je osuđen na smrt streljanjem, trajan gubitak političkih i pojedinih građanskih prava i konfiskaciju celokupne imovine
- Velibor Jonić je osuđen na smrt streljanjem, trajan gubitak političkih i pojedinih građanskih prava i konfiskaciju celokupne imovine
- Đura Dokić je osuđen na smrt streljanjem, trajan gubitak političkih i pojedinih građanskih prava i konfiskaciju celokupne imovine
- Kosta Mušicki je osuđen na smrt streljanjem, trajan gubitak političkih i pojedinih građanskih prava i konfiskaciju celokupne imovine
- Boško Pavlović je osuđen na smrt streljanjem, trajan gubitak političkih i pojedinih građanskih prava i konfiskaciju celokupne imovine
- Lazar Marković je osuđen na 6 godina robije, gubitak političkih i pojedinih građanskih prava, sem roditeljskih u trajanju od tri godine i na konfiskaciju celokupne imovine
- Kosta Kumanudi je osuđen na 18 meseci robije, gubitak političkih i pojedinih građanskih prava, sem roditeljskih u trajanju od dve godine i na konfiskaciju celokupne imovine.
Procesi rehabilitacije[uredi | uredi izvor]
Godine 2007. Slobodan Jovanović je rehabilitovan odlukom Okružnog suda u Beogradu, a presuda kojom je osuđen na robiju i gubitak časti je proglašena ništavnom.[2]
Proces rehabilitacije Dragoljuba Draže Mihailovića je pokrenut od strane njegovog unuka Vojislava Mihailovića, sa zahtevom da se poništi sudska presuda iz 1945. godine, kojom je Draža osuđen za navodnu izdaju naroda i otadžbine, te za organizovanje, naređivanje i izvršavanje ili podstrekivanje nebrojenih zločina nad narodom. Proces je pokrenut 2006. godine pred Višim sudom u Beogradu, a prvo ročište je održano 2010. godine. Proces rehabilitacije generala Dragoljuba Mihailovića izazvao je brojne reakcije ne samo u Srbiji, već na čitavom prostoru bivše Jugoslavije. Žestoka protivljenja došla su iz Hrvatske, dok su reakcije u Srbiji i BiH podeljene. Protivnici procesa rehabilitacije podsećaju da je Draža Mihailović osuđen na smrt zbog istih onih dela zbog kojih su na smrt osuđeni i maršal Peten u Francuskoj, Musert u Holandiji, Kvisling u Norveškoj i drugi kolaboracionisti fašizma: zbog izdaje otadžbine, saradnje sa okupatorom i zločina koje su počinile snage pod njegovom komandom.[3] Zahtev za rehabilitaciju Dragoljuba Mihailovića je usvojen sudskim rešenjem 14. maja 2015. godine, te je osuđujuća presuda koja je donesena 69 godina ranije proglašena ništavnom.[4]
Vidi još[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ File:Presuda Drazi Mihailovicu i ostalima.pdf, Original convictions document
- ^ Rehabilitovan Slobodan Jovanović; Koštunica:Ispravljena nepravda. Radio-televizija Srbije, 26. oktobar 2007, Pristupljeno 26. 10. 2007.
- ^ „APEL MEĐUNARODNOJ JAVNOSTI”. Arhivirano iz originala 09. 01. 2018. g. Pristupljeno 06. 07. 2013.
- ^ Rehabilitovan Draža Mihailović („Večernje novosti“, 14. maj 2015)
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Zečević, Miodrag (2001). Dokumenta sa suđenja ravnogorskom pokretu 10. jun - 15. juli 1946. SUBNOR Jugoslavije.
- Pavlowitch, Stevan K. (2008). Hitler's new disorder: the Second World War in Yugoslavia. Columbia University Press. ISBN 978-0-231-70050-4.
Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]
- „Druga potera za Dražom“ Arhivirano na sajtu Wayback Machine (26. jul 2018), Večernje novosti, feljton, 2. - 19. maj 2009.
- „Audio snimak dela završne reči generala Mihailovića“