Bilinopoljska izjava
Bilinopoljska izjava je dokument u kojem su poglavari crkve bosanske, pred izaslanikom rimskog pape, izjavili da se odriču svoje šizme i jeresi.[1][2] Izjava je potpisana 8. aprila 1203. godine na Bilinom polju kod Zenice, a izjavu su potpisali: bosanski ban Kulin, dubrovački arhiđakon Marin, kao i poglavari crkve bosanske, među kojima djed Dragič i gošti (monasi) Ljubin i Dražeta.
Posle potpisivanja izjave, Ljubin i Dražeta su otišli ugarskom kralju Emeriku i pred njim 30. aprila položili zakletvu da će se držati odluka iz izjave. Ova izjava bila je samo formalnog karaktera, jer su se poglavari crkve bosanske, uprkos potpisanoj izjavi, i dalje držali svoje vere. Bilinopoljska izjava predstavlja značajan istorijski izvor za poznavanje verskih i političkih prilika u srednjovekovnoj Bosni. Potrebno je napomenuti da je ova izjava potpisana u jeku 4. krstaškog rata. Naime 18. novembra 1202. godine krstaška vojska je opljačkala i zaposela Zadar u kome je još boravila u proleće 1203. što znači da je bila spremna za eventualni napad na Bosnu čega su bosanski velikaši bili svesni te su prihvatili papine zahteve.
Karakter Bilinopoljske izjave[uredi | uredi izvor]
Po ovoj Bjepoljskoj izjavi vide se, da je Crkva bosanska u to vreme imala svoje manastire, monahe i monahinje i monaške starešine, kako to, prema izvorima, jeretici bogomili nisu imali. Isto tako iz nje se vidi, da su uz manastire bile crkve koje nisu mogle biti bez oltara i krstova, i sveštenika koji suslužili, pričešćivali, ispovedali i delili epitimiju. Ali se vidi i to da se sve nije slagalo sa obredima u katoličkoj crkvi, pa su za to prvaci bosanskih monaha u ime svoje i svih ostalih monaha obećali, da će ubuduće pri ispunjavanju religioznih obreda tačno pridržavati naredaba i zapovedi rimske crkve. Iz toga fakta što su se bosanski monasi zvali krstjanima i što su obećali, da neće kod sebe primati nikakva manihejani drugoga jeretika i da neće nositi kose i šarenog odela, ne može se zaključiti da su to bili jeretici, kako misli Rački. Naprotiv, po našem mišljenju, iz te Bjelopoljske izjave se vidi, da su bosanski monasi, koji su je potpisali, kao i oni, koje su ovi predstavljali, bili pravoslavni. Pravoslavnih slovenskih manastira i monaha bilo je u srednjem veku ne samo u Bosni, nego i u Dalmaciji i drugim jugoslovenskim stranama na zapadu. A pri tome potpisani bosanski monasi na toj izjavi izrično kažu, da se odriču šizme i priznaju rimsku crkvu, t.j. odriču se istočne pravoslavne crkve i priznaju zapadnu, katoličku crkvu. (P. Blagojev; prema Glušac, 1992).
Dio Bilinopoljske izjave[uredi | uredi izvor]
da ćemo se pridržavati naredaba i zapovedi svete rimske crkve, i u životu i ponašanju svojem, i da ćemo joj biti poslušni i živeti po njezinim propisima, jamčeći za sebe i za sve, koji su od naše zajednice, sa svojim posedom i celim imetkom, ako bi ikada ubuduće bili pristalice jeretičke zablude. Najpre se odričemo šizme (abrenuntiamus scismati), kojom smo ozloglašeni i priznajemo rimsku crkvu za svoju majku i glavu celo ga crkvenoga jedinstva
Vidi još[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Glušac, Vaso (1992). Istina o bogomilima : istorijska rasprava. Beograd: Književne novine. str. 144—145.
