Bitka za Singapur
Ovaj članak sadrži spisak literature (štampane izvore i/ili veb-sajtove) korišćene za njegovu izradu, ali njegovi izvori nisu najjasniji zato što ima premalo izvora koji su uneti u sam tekst. Molimo vas da poboljšate ovaj članak tako što ćete dodati još izvora u sam tekst (inlajn referenci). |
Bitka za Singapur | |||||||
---|---|---|---|---|---|---|---|
Deo Drugog svetskog rata, Pacifičkog rata | |||||||
Predaja Britanaca | |||||||
| |||||||
Sukobljene strane | |||||||
|
| ||||||
Komandanti i vođe | |||||||
|
| ||||||
Jačina | |||||||
85.000[traži se izvor] | 36.000[traži se izvor] | ||||||
Žrtve i gubici | |||||||
5.500 mrtvih, 80.000 zarobljenih | 1.715 mrtvih, 3.500 ranjenih |
Bitka za Singapur vodila se tokom Drugog svetskog rata kada su snage Japanskog carstva napale utvrđeni saveznički grad Singapur. Borbe su trajale od 7. do 15. februara 1942. i rezultovale su japanskim zauzimanjem grada i najvećom predajom britanskih snaga i njihovih saveznika do tada.[1] Oko 80.000 indijskih, australijskih i britanskih vojnika postali su ratni zarobljenici, uz oko 50.000 zarobljenih tokom invazije Malaje.
Pozadina[uredi | uredi izvor]
U 19. veku Britanci su ovladali Singapurom što im je omogućilo da kontrolišu pomorski saobraćaj i trgovinu u jugoistočnom delu Azije. Više od 100 godina njihova prevlast je bila potpuna. 1930-ih ojačao je japanski imperijalizam koji je počeo da ugrožava kolonije evropskih sila. Tako je na Singapuru izgrađen niz fortifikacija kako bi se sprečio japanski desant s mora. Britanci su Singapur proglasili novim Gibraltarom kako bi naglasili da je neosvojiv.
Bitka[uredi | uredi izvor]
Japanci nisu bili nimalo impresionirani arogantnim držanjem Britanaca već su pripremali sopstvene snage za jednu od svojih najvećih pobjeda u istoriji. Singapur je bio bombardovan već 8. decembra 1941. (zbog vremenske razlike to se dogodilo istovremeno s početkom napada na Perl Harbor). Britanci su na japansku flotu poslali bojni brod Princ od Velsa i bojni krstaš Ripals, ali oba broda su Japanci potopili u bici kod Kuantana sa oko 90 aviona poslatih iz baza u okupiranoj Francuskoj Indokini. Britanci su smatrali da im najveća pretnja dolazi od direktnog pomorskog desanta na ostrvo. Japanci su se međutim iskrcali u Malaji i Tajlandu i s lakoćom pobedili britanske, australijske i indijske jedinice nenavikle na borbe u prašumi.
S otprilike 65.000 vojnika japanski general Jamašita, sa nadimkom Tigar s Malaje napreduje kroz džunglu prema singapurskom utvrđenju. Iako brojniji Britanci nikako nisu mogli da zaustave japansko nadiranje, a nakon bitke kod Jitre, gdje su pretrpeli poraz u stalnom su povlačenju. U izuzetno kratkom roku od samo deset nedelja japanske jedinice prešle su kroz 600 km teško prohodnih malajskih džungli i došle iza leđa britanskom utvrđenju, sa severne strane odakle britanski stratezi pre rata nisu očekivali neprijatelja. Završni japanski napad na utvrđenje počeo je 8. februara 1942. godine i trajao do 15. februara kada je svaki otpor britanskih snaga prestao. Britanski komandant, general-pukovnik Artur Persival, potpisao je predaju neosvojivog singapurskog utvrđenja, iako mu je premijer Vinston Čerčil zapovedio da istraje u odbrani do kraja.
Posledice[uredi | uredi izvor]
Britanski gubici toko borbi za Singapur su biili teški, sa ukupno 85.000 zarobljenih pripadnika svojih snaga, pored gubitaka tokom prethodnih borbi u Malaji.[2] Oko 5.000 je bilo ubijeno ili ranjeno,[3] od čega su Australijanci činili većinu.[4] Japanski gubici tokom borbi u Singapiri bili su 1.714 mrtvih i 3.378 ranjenih. Tokom celo sedamdesetodnevne kampanje u Malaji i Singapuru ukupni britanski gubici si 8708 ubijanih i ranjenih i oko 130.000 zarobljenih, dok su japanski gubici tokom ovog perioda iznosili 9.824 žrtava borbi. Za ovo vreme Japanci su napredovali 1050 km od Singore u Tajlandu do južne obale Singapura brzinom od 14 km dnevno.[2]
Vidi još[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Kantowicz 1999, str. 415.
- ^ a b Wigmore 1957, str. 382.
- ^ „Battle of Singapore”. World History Group. Pristupljeno 08. 05. 2015.
- ^ Legg 1965, str. 248.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Kantowicz, Edward R. (1999). The Rage of Nations. Wm. B. Eerdmans Publishing. str. 415. ISBN 978-0-8028-4455-2.