Božićna pečenica (pripovetka)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Božićna pečenica je pripovetka Stevana Sremca, koja je prvi put objavljena u Glasniku za zabavu i nauku, Beograd 1893, god. I, br. 2 (10. februar)..[1] Ova realistička pripovetka podeljena je u tri glave, a sadrži i humorističke elemente. Prema srpskom književnom kritičaru Jovanu Deretiću, Stevan Sremac je, pored Radoja Domanovića i Branislava Nušića, bio jedan od trojice najvećih majstora smeha u epohi srpskog realizma.[2]

„Poput mnogih velikih humorista, i on je bio melanholik koji zasmejava druge a sam se malo smeje.” (Jovan Deretić)

Radnja[uredi | uredi izvor]

UPOZORENjE:Slede detalji zapleta ili kompletan opis radnje!

Prva glava[uredi | uredi izvor]

Protagonisti pripovetke su Pavle Postiljonović i Jovan Maksić, činovnici. U prvoj glavi pripovedač retrospektivnim putem upoznaje čitaoca sa junacima. Jova je prikazan kao lukav i prepreden čovek, koji vešto ume da se snađe u svakoj situaciji i stvari uvek preokrene u svoju korist. Rodio se dve godine posle smrti svog oca, zapravo iz nekakve vanbračne veze svoje majke, udovice. Bio je rđav đak, do službe je došao zahvaljujući rodbinskim vezama. Vrlo je lako uspevao da ubedi svakoga da mu pozajmi novac, a sa istom lakoćom uspevao je i da izbegne vraćanje dugova. Stoga su mu oni kojima je dugovao novac nadenuli nadimak Jova Vatra, a oni prema kojima je imao manji dug - Jova Vatrica.

Druga glava[uredi | uredi izvor]

Druga glava počinje slikom atmosfere uoči Božića. Te, 1891. godine bila je jaka zima. Pošavši na pijacu da kupi prase za Božićnu trpezu, Jova susreće svog kolegu Pavla (Paju), koga tom prilikom poziva na Božićni ručak. U drugom delu glave prikazano je veliko praznično spremanje u domu Jove i njegove žene Kaje.

Treća glava[uredi | uredi izvor]

Treća glava predstavlja centralni deo pripovetke. Posle jutarnjeg bogosluženja, Jova i Paja odlaze zajedno u Jovin dom. Jova se hvali kako za spremanje Božićne pečenice nema nigde većeg majstora od njega. Za prazničnom trpezom Jova priča Paji kako je uzeo Kaju bez miraza, ali se ne kaje, jer je njegova žena dobra kućanica. Kaja pomalo koketira sa Pajom. Uz prijatan razgovor malo su i popili i zapevali sve troje. Pokazalo se da je Pajino i Kajino gostoprimstvo bilo lukav način kako da na prevaru iskamče od naivnog Paje potpis za menicu. Paja se našao u čudu ne mogavši ni na koji način da izbegne prevaru. Humor je na samom kraju pripovetke postignut samoironičnim Pajinim poređenjem sa prasećom pečenicom: "A prika Paja samo ćuti. Ćuti kao da se osramotio pred kumom; ćuti pa pušta guste dimove, i jednako gleda preda se u onu praseću glavu, koja mu licem okrenuta beše i kojoj je Jova uglavio bio među vilice jednu grdnu dunju. Dunja je ispala bila, i praseća glava, onako sa razjapljenim vilicama, kao da je začuđeno blenula u Paju, koji je takođe blenuo u nju. Tako se gledaju njih dvoje, pečenica i opečeni Paja. Šta li je, bože, mislio i premišljao g. Paja gledajući u tu božićnu pečenicu? Ako je ona praseća glava što mislila u taj par, to je i on."


Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Stevan Sremac, Pop Ćira i pop Spira / Limunacija u selu, Sabrana dela Stevana Sremca u 6 knjiga, knjiga prva, Prosveta, Beograd 1977.
  2. ^ Jovan Deretić, Istorija srpske književnosti, Sezam Book, Beograd 2007.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]