Brunhilda od Austrazije

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Brunhilda od Austrazije
Pogubljenje Brunhilde. Gravura iz 1883. godine
Datum rođenjanepoznat
Mesto rođenjaToledo
Datum smrti613
Mesto smrtiRenev

Brunhilda od Austrazije je bila kraljica franačke Austrazije [1]i vizigotska princeza (Toledo, 543Renev, 613), kćerka vizigotskog kralja Atanagilda i njegove žene Gosvinte.[2] Udala se za franačkog kralja Austrazije, Zigeberta I, sina franačkog kralja, Hlotara I. Učestvovala je u sukobima i ratovima protiv Neustrije, izazvanim ubistvom njene sestre, Galsvinte, žene Hilperiha I, neustrijskog kralja. Bila je regent Austrazije i Burgundije. Iako s početka njene vladavine poznata kao liberalna vladarka i veliki političar, Brunhilda je kasnije postala sinonim surovosti i škrtosti.

Život[uredi | uredi izvor]

Brunhilda je rođena negde oko 543. godine u Toledu, kao mlađa kćerka vizigotskog kralja Atanagilda i njegove kraljice, Gosvinte. Imala je samo 11 godina kada je njen otac stupio na vizigotski presto, 554. godine. Vaspitana je u duhu arijanskog hrišćanstva.

Prvi brak[uredi | uredi izvor]

Zategnuti odnosi između franačke i vizigotske kraljevine izazvani tridesetak godina ranije ubistvom franačke princeze Klotilde koje je izvršio njen muž, vizigotski kralj Atanarih, poboljšali su se negde oko 565. godine, te je franački kralj Austrazije, Zigebert I, zaprosio ruku vizigotske princeze. Ovaj brak je išao na ruku i Francima i Vizigotima: Atanagild je mogao mirno da se posveti borbama sa Vizantincima i Svevima, a Meroving Zigebert je tim brakom dobio na jačini u sukobima sa svojom braćom. Zigebert I je bio jedan od četiri sina Hlotara I koji je pre smrti podelio svoje kraljevstvo između svoja četiri sina: Zigebert je dobio Austraziju, Hilperih Neustriju, Haribert Pariz, a Guntram Burgundiju. Prema istoričaru Grguru Turskom, Zigebertov brak je bio smišljen i kao kritika svojoj braći u pogledu odabira žena. Dok su ostala trojica bila oženjena promiskuitetnim ženama niskog roda, Zigebert se oženio obrazovanom princezom visokih moralnih načela.

Brunhilda je prihvatila da se pokrsti i pređe u katoličku veru. Venčanje se obavilo u gradu Mec, prestonici Austrazije, 566. godine.

Grgur Turski, istoričar merovinškog doba franačkog kraljevstva, napisao je o Brunhildi: „Beše to devojka elegantnih manira, lepog stasa, poštena i smerna, prijatna sagovornica i dobra savetnica.[3]"

Ubistvo Galsvinte[uredi | uredi izvor]

Kao odgovor na Zigobertov potez, njegov brat Hilperih, soasonski (neustrijski) kralj, izdejstvovao je poništenje braka sa svojom prvom ženom, Audoverom, i poslao je izaslanike na vizigotski dvor i zaprosio Brunhildinu sestru, Galsvintu.[3] Grgur Turski kaže da je to uradio jer je zavideo svom bratu na braku sa Brunhildom. Galsvinta je međutim, zahtevala od svog muža da ukloni sa dvora sve svoje prostitutke i ljubavnice, što je Hilperih odbio da učini, te su on i njegova omiljena ljubavnica, Fredegunda, skovali zaveru i ubili Galsvintu u roku od godinu dana, nakon čega se Hilperih oženio Fredegundom. Brunhilda je onda naterala svog muža da traži od Hilperiha da joj vrati teritorije koje mu je Galsvinta donela u miraz (Bordo, Limož, Kaor, Bearn i Bigor[3]) kao nadoknadu za sestrinu smrt, a Zigebert je nagovorio svog brata, kralja Burgundije, Guntrama, da posreduje između njih. Hilperih je teška srca pristao da vrati gradove, a Brunhilda nije zaboravila na ubistvo svoje sestre. Uskoro je sklopljen kratkotrajni mir posredovanjem Germana, pariskog biskupa. Između 567. i 570. godine, Brunhilda je Zigebertu rodila troje dece — dve kćerke, Ingundu, Hlodosindu i jednog sina, Hildeberta.

Početak sukoba[uredi | uredi izvor]

Primirje je prekršio Hilperih 575. godine, kad je izvršio invaziju na Sigebertove teritorije u nastojanju da povrati izgubljenih pet gradova. Sigebert je pobedio Hilperiha u borbi u kojoj je poginuo koji je pobegao u Turnaj. Parižani su slavili Zigeberta kao osvajača kad je ovaj otišao tamo sa Brunhildom i decom. German je pisao Brunhildi i zatražio da ubedi svog muža da poštedi svog brata i da uspostavi mir. Germanovi hroničari tvrde da se Brunhilda oglušila na ove molbe, tako da je Zigebert krenuo da opseda Turnaj. Fredegunda je, videvši svog muža u opasnosti, unajmila dvojicu plaćenika koji su ubili Zigeberta u Vitriju sa otrovnim bodežima, a Brunhilda je zarobljena i zatvorena u Ruanu. Hilperih je onda tražio pravo na presto Austrazije. Međutim, Brunhilda je uspela da izdejstvuje beg svog sina, Hildeberta II, te je tako tražila presto Austrazije za svog sina, a regenstvo za sebe. Plemstvo Austrazije je priznalo Hildeberta kao kralja, međutim odbilo je da da regenstvo Brunhildi. Umesto nje, regent maloletnog Hildeberta postao je Zigebertov i Hilperihov brat, kralj Burgundije, Guntram.

Drugi brak[uredi | uredi izvor]

Iako mu je otac izričito zabranio, Meroveh, sin Hilperiha i Audovere, otišao je u Ruan pod izgovorom da poseti svoju majku. Tamo je upoznao Brunhildu i zaljubio se, te su se mlada udovica i on venčali, kako bi izbegli skandal. Meroveh je tad imao 19, a Brunhilda 32 godine. Venčao ih je biskup Ruana, Pretekstatus, međutim, kako beleži Grgur Turski, ovaj brak je bio protivzakonit jer je Brunhilda bila Merovehova tetka.[3] Hilperih ih je opseo u crkvi sv. Martina i na kraju odveo Meroveha sa sobom u Soason. U želji da poništi brak, Hilperih je na silu zaredio Meroveha i poslao ga u manastir Le Mans, gde je ovaj postao sveštenik. Meroveh je, međutim, pobegao u svetilište sv. Martina u Turu, crkve Grgura Turskog (koji je inače bio savremenik svih ovih događaja) a kasnije u Šampanju.[3] Na kraju se vratio u Tur 578. godine, i kada je izgubio u borbi za presto, tražio je od sluge da ga ubije.[3]

Prvo regentstvo[uredi | uredi izvor]

Brunhilda je pokušala da se dokopa regentstva u ime svog sina Hildeberta, ali kad je plemstvo Austrazije to odbilo, povukla se na kratko na dvor Guntrama od Burgundije, Zigebertovog i Hilperihovog brata, kako bi prikupila snagu za postizanje svog cilja. Vrativši se u Austraziju, preuzela je vlast i počela da vlada kao regentkinja. Njena prvobitna vladavina je karakteristična po administrativnim reformama koje je vršila u duhu svog vizigotskog obrazovanja. Popravila je mnoge stare rimske puteve, izgradila mnoge crkve i opetije, podigla neophodna utvrđenja, reorganizovala vođenje kraljevskih finansija, i izvršila reformu kraljevske vojske. Međutim, bila je stalno u sukobu sa plemstvom Austrazije koji su videli ugreženim svoje povlastice sa tako jakim vladarom kao što je bila Brunhilda, koja nije propuštala da nametne kraljevski autoritet gde god je smatrala neophodnim. U nastojanjima da ojača svoju poziciju i prestiž i moć monarhije, ubedila je Guntrama koji nije imao naslednika, da usvoji Hildeberta i načini ga svojim naslednikom, što je ovaj i uradio 577. godine.[3]

Godine 579. udala je svoju kćerku Ingundu (koja je tada imala samo 13 godina) za vizigotskog princa Hermenegilda, i na taj način sklopila savez između kraljevske kuće Austrazije i Vizigotskog kraljevstva, svoje domovine. Međutim, sa Hermenegildovim napuštanjem arijanizma i prihvatanjem hrišćanske ortodoksije oboje su bili uvučeni u turbulentne događaje koji su se tragično završili smrću mladog bračnog para.

Brunhilda je vladala Austrazijom do 583. godine, kada je Hildebert napunio 13. godina, starost koja se po merovinškoj tradiciji smatrala punoletstvom.

Odnos sa kraljem Guntramom od Burgundije[uredi | uredi izvor]

Sukob sa Fredegundom se opet razbuktao nakon Hilperihove smrti. Kako je sad postala regentkinja u Neustriji, Fredegunda je bila u mogućnosti da obnovi rat sa svojim starim neprijateljem. Međutim, Brunhilda je prvo morala da se obračuna sa neprijateljima u sopstvenoj zemlji.

Mnoge vojvode su veoma negodovale zbog velikog uticaja koji je vršila Brunhilda na svog sina, mladog kralja. Njih trojica — Rauhig, Ursije i Bertefrid — skovali su zaveru da ubiju Hildeberta. Međutim, zavera je propala, Rauhig je ubijen, a Ursije i Bertefrid su uspeli da pobegnu. Nakon ovog događaja, Guntram je odmah pozvao Brunhildu, Hildeberta i Hildebertovu decu da se sklone na njegov dvor, smatrajući da su im životi u opasnosti, što su oni i učinili. Uskoro su preostala dva zaverenika bila ubijena.

Godine 587. Guntram, Hildebert i Brunhilda su sklopili sporazum u Andelou, čime su obezbedili presto Burgundije za Hildeberta nakon Guntramove smrti, kao i savez dve države koji je trajao dokle god je Guntram bio živ.[3]

Iste godine, vizigotski kralj, Rekared I, poslao je izaslanike Hildebertu i Guntramu. Hildebert ih je primio i sklopio savez sa Vizigotima dok je Guntram iz samo njemu poznatih razloga odbio da ih primi. Zbog toga, kada su Brunhilda i Hildebert ugovarali brak za Hildebertovu sestru Hlodosindu sa Rekaredom, Guntram je taj predlog odbacio, te su i pregovori napušteni. Godine 592, Guntram je umro i Hildebert, prema sporazumu iz Andeloa, nasledio je burgundski presto i odmah objavio rat Hlotaru II od Neustrije.

Drugo regentstvo[uredi | uredi izvor]

Nakon Hidebertove smrti (spetembar ili oktobar 595), Brunhilda je pokušala da vlada Austrazijom i Burgundijom u ime svojih unuka, prvo Teudeberta II i kasnije i Teuderiha II. Iako je ona pripisala Hildebertovu smrt Fredegundi, Fredegunda je umrla 597, te je samim tim i njihovo rivalstvo privedeno kraju. Međutim, sukob su nastavili potomci dve kraljice, još dugo godina.

Godine 599, Brunhildin stariji unuk, Teudebert, na čijem je dvoru ona živela, ju je proterao. Našao ju je neki seljak kako tumara u okolini Arcisa u Šampanji i odveo ju je Teuderihu. Teuderih ju je dočekao otvorenih ruku i vrlo brzo potpao pod njen uticaj. Brunehilda je želela da se osveti Teudebertu. Uskoro su se braća našla u ratu.

Od ovog trenutka Brunhilda će se pokazati kao izuzetno nemilosrdna osoba, što će je na kraju i odvesti u smrt. Skovala je zaveru protiv Bertoalda, majordoma burgundijskog dvora kako bi ga ubila i na njegovo mesto dovela svog ljubavnika, Protadija. Godine 604, ubedila je Teuderiha da pošalje Bertoalda da ispita kraljevske posede duž Sene. Klotar II, koji je verovatno saznao preko Brunehildinih doušnika za Bertoaldovu inspekciju) uznemirio se i poslao neustrijskog majordoma Landriha (slučajnost je htela da to bude bivši Fredegundin pristalica), da krene u sustret Bertoaldu koji je sa sobom imao samo malu pratnju. Bertoald je ubijen, a na njegovo mesto je ubrzo postavljen Protadije.

Brunehilda i Protadije su ubrzo ubedili Teuderiha da obnovi rat sa Teudebertom, ali su majordoma ubili njegovi ljudi koji nisu želeli da ratuju samo zbog kraljičine sujete. Čovek koji je naredio ubistvo Protadija, vojvoda Unselen, bio je vrlo brzo uhapšen po Brunehildinom naređenju, mučen i pogubljen. Nije bio prvi vojvoda koji je pao kao žrtva kraljičine osvetoljubivosti.

Deziderije, biskup Vjena, optužio je Brunhildu za incest i okrutnost. Potom je pred njom i kraljem Teuderihom održao propoved o čestitosti, što je izazvalo bes kod kraljice koja je potom naredila da se biskup ubije u selu koje se danas zove Sen Didje sir Šalaron.

Teuderih II od Burgundije i njegova baba Brunhilda, osvojivši velike teritorije 612. godine, osetili su se toliko jakim da su odlučili da napadnu Teudeberta II. Sukobili su se u bici kod Tolbijaka, gde je Teudebert bio pobeđen. Brunhilda ga ja oterala u manastir i naterala ga da se zaredi, što ga je po običajima onog vremena onemogućavalo da ponovo preuzme presto. Zatvoren je u manastir zajedno sa svojim sinom, Merovehom, gde su obojica umrli iste godine. Time je Teuderih potao kralj Burgundije i Austrazije. Međutim, vrlo brzo je umro (613) od dizenterije u Mecu, prestonici Austrazije.

Treće regenstvo i smrt[uredi | uredi izvor]

Brunhilda je onda tražila krunu za svog praunuka Zigeberta II i regentstvo za sebe, ali je plemstvo Austrazije pod vođstvom Pipina Landenskog i biskupa iz Meca, sv. Arnulfa, to odbila i sklopila savez sa Hlotarom II od Neustrije, Fredegundinim sinom, koji je preduzeo vojni pohod na Austraziju.

Brunhilda, ostavši bez vojne podrške, obratila se za pomoć germanskim plemenima koja su živela na obalama Rajne, ali je bila uhvaćena u Orbeu. Izvedena je pred sud u Renevu, gde je bila optužena za smrt mnogih važnih osoba. Prema hronikama, stavljena je na muke tri dana, zatim ju je Hlotarova vojska izvrgla ruglu, i na kraju je bila vezana za konja koji ju je vukao po zemlji do smrti. Drugi izvori navode da je bila rasčetvorena između četiri konja.

Kraljica Brunhilda je umrla 13. oktobra 613. godine. Njeni posmrtni ostaci su spaljeni i njen pepeo položen u sarkofag u opatiji koju je ona osnovala 602. godine, San Martin u Otunu. Danas njeni posmrtni ostaci počivaju u muzeju Rolin u Avinjonu.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Mišić, Milan, ur. (2005). Enciklopedija Britanika. A-B. Beograd: Narodna knjiga : Politika. str. 184. ISBN 86-331-2075-5. 
  2. ^ Njeno ime ima mnogo varijanti: na nemačkom je Brunhilda (nem. Brunhilda), što je takođe najčešći oblik i na engleskom (engl. Brunhilda). Na francuskom je Bruno (franc. Brunehaut), na španskom Brunehilda (šp. Brunegilda) ili Brunekilda (šp. Brunequilda). Ostale verzije ovog imena su: Brunilda (Brunilda), Brunihildis (Brunichildis), Brunehildis (Brunechildis), Brunihild (Brunichild), Brunehilde (Brunechilde), Brunihilda (Brunichilda), Brunhild (Brunhild), Brunhilde (Brunhilde), Brinhilde (Brünnhilde), Brinhild (Brünhild), Brajnhild (Brynhild) ili Brajnhildr (Brynhildr). Enciklopedija Britanika (2004)
  3. ^ a b v g d đ e ž Grgur Turski:Istorija Franaka onlajn. Devet knjiga. Na engleskom Arhivirano na sajtu Wayback Machine (14. avgust 2014)

Dodatna literatura[uredi | uredi izvor]

  • Hodgkin, Thomas. Italy and her Invaders. Clarendon Press, 1895.
  • Joseph Henry Dahmus, Seven Medieval Queens, 1972.
  • Ian Wood, The Merovingian Kingdoms, 1994.
  • Nicolas and Paul Chalmin, "L'Etrange Histoire de la Chaussée Brunehaut" Arhivirano na sajtu Wayback Machine (14. jul 2011) (Calais, Nordmag, 2004).
  • Andrew Gillett, "Love and Grief in Post-Imperial Diplomacy: The Letters of Brunhild," in Barbara Sidwell and Danijel Dzino (eds), Studies in Emotions and Power in the Late Roman World: papers in honour of Ron Newbold (Piscataway (NJ), 2010), 141-180 (Gorgias Précis Portfolios, 8).

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]