Bjelopavlići

Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Geneološko stablo Bjelopavlića
Karta sela Sretnja – Bjelopavlići

Bjelopavlići su srpsko pleme, potomci Bijelog Pavla i Stefana Dečanskog,[1] slave Svetu Petku. Bjelopavlići su jedno od sedam brdskih plemena (Brđani) na teritoriji Crne Gore.[2] U istorijskim izvorima, u Dubrovniku, prvi put se spominju 1411. godine.[3]

Bijeli Pavle, koji je bio osnivač plemena, imao je dva sina:

  • Šćepana, koji je imao 2 sina, koji čine porodice:
  • Mitra, koji je imao 5 sinova, koji čine porodice:
    • Petrušinovići
    • Pavkovići
    • Tomaševići
    • Kalezići
    • Novakovići

Grob Bijelog Pavla nalazi se u „Gradac Jovanovića“. Grad Đoja del Kole u Italiji, su naseljavali neki Bjelopavlići pobegli od Turaka, od kojih su ostala dva kamena ktitorska zapisa (o crkvama Svetog Jovana i arhangela Mihaila sa bolnicom) iz 1500. i 1506. godine [4]

U Bjelopavlićima se čuvaju mošti dva velika sveca: Svetog Vasilija Ostroškog u manastiru Ostrog i Svetog Arsenija u manastiru Ždrebaonik.

Poznati Bjelopavlići[uredi]

Velike bitke na teritoriji Bjelopavlića[uredi]

Plemenska oblast[uredi]

Bjelopavlići se nalaze na stranama i u dolini Zete. Na zapadu se graniče sa Pješivcima, na istoku sa Rovcima i Piperima, na sevru sa Župom Nikšićkom, a na jugu sa plemenom Zagarač. Pleme se delilo na četiri najveća ogranka (od Ostroga do Podgorice): Vražegrmci(po mestu Vražji grm), Pavkovići, Petrušinovići, Martinići. Prema statistici Sreskog Načelstva u Danilovgradu 1920. godine, u Bjelopavlićima ima 2665 domova i oko 14000 duša. Prema broju stanovnika ono je jedno od najvećih plemena na prostorima Crne Gore. Teritorija plemena Bjelopavlića se prostirala u pravcu istok-zapad 25 km, a u pravcu severa ka jugu na pojedinim mestima takođe do 25 km.[5]

Plemenska organizacija-Vođe i skupštine[uredi]

Pleme se delilo na ogranke, a ogranci na bratstva.

Severno od Danilovgrada nalazi se mesto Vučica, gde su se održavale plemenske skupštine. One su se odžavale nekoliko puta u toku godine, zavisno od potrebe. Na njima se raspravljalo o unutrašnjim pitanjima plemena, međusobnim odnosima bratstvenika. Takođe, donošene su i odluke o otporu Turcima. Pleme je predvodio vojvoda, a svako bratstvo je predvodio po jedan knez. U miru vojvoda i knezovi su sudili i rešavali razne sporove među bratstvenicima, a u ratu su bili glavne vojne starešine. Najviše vojvoda u Bjelopavlićima potiče iz bratstva Đurovića sa Viša i oni su imali 12 vojvoda. Svaki od njih je na tom prostoru gde se održavala skupština imao svoju kamenu ploču-stolicu. Skupštinu su sačinjavali svi plemenici koji su mogli da nose pušku.

Za rešavanje manjih stvari svaki ogranak je imao svoje zborno mesto: Petrušinovići su se okupljali oko crkve svetih Vrača u Slatini, Vražegrmci na Vrelima, a Pavkovići na mestu zvanom Porotište.[5]

Sukobi Bjelopavlića i Crnogoraca[uredi]

  • Prilikom jednog od pokušaja hercegovačkog oslobađanja Nikšića od Turaka, Čolak Anta je pozvao Petra Prvog da s Crnogorcima i Brđanima pomogne Hercegovcima osvojitii Nikšić. Čolak se ponudio da sa Srbijancima prvi ide u juriš. Predlog su rado primili Bjelopavlići i Pješivci. To prinudi vladiku Petra da i on pristane. Pri udaru na grad vladika s Crnogorcima ostane pasivan, čime izloži Bjelopavliće velikoj pogibiji i ovom izdajom omogući Turcima veliku pobedu. Poginuo je barjaktar Bjelopavlića, Zrno Stankov Bošković. Zbog ove izdaje vladike Petra umalo nije došlo do pokolja između Bjelopavlića i Crnogoraca. Tada je čuveni bjelopavlićki junak Đorđije Vujadinović, Ostroški iguman, gađao vladiku iz puške nazivajući ga izdajicom i "drobošarom". Zbog ove izdaje vladike Petra više nikada nije moglo doći do sloge između Bjelopavlića i Crnogoraca.
  • Običaj je bio da se za Trojčin dan, svake godine pod Ostrogom sastaju Bjelopavlići, ostala brdska plemena, Hercegovci, Bokelji, plemena iz Bosne, Stare Srbije itd. Roditelji bi dovodili ćerke, koje bi tu upoznavale mladiće, i sklapale vjeridbe.

1854. na Trojčin dan knjaz Danilo i njegovi perjanici silovali su četrdesetak bjelopavlićkih djevojaka, spremnih za udaju. Kada su to doznali, Bjelopavlići su riješili da se osvete i ubiju knjaza i perjanike. Ipak knjaz je uspio da pobjegne zahvaljujući Blažu Radoviću, perjaniku iz Martinića, koji mu je na vrijeme javio. Iste godine u ljeto desila se pohara Bjelopavlića koju je knjaz Danilo naredio kao odmazdu za to što su Bjelopavlići pokušali da ga ubiju. Poslanici velikih sila, Rusije i Francuske, koji su bili glavni saveznici knjaza Danila su osuđivali unutrašnje sukobe. Pogotovo ga je Ruski konzul upozoravao da će izgubiti podršku Rusije ako ne bude štedio živote pravoslavnih koji su i tako naveliko stradali u sukobu sa Turcima. Danilo je zbog toga ovaj čin pokušao da objasni kao obračunavanje sa neposlušnim plemenima koja su sarađivala sa Turcima, i činjenicom da Bjelopavlići nikada nisu pokušali da osvoje i oslobode tursko utvrđenje u srcu Bjelopavlića - Spuž, slično kao posle pohare Kuča u kojoj su se, zanimljivo, najviše istakli upravo bjelopavlići, preciznije Vražegrmci.[6][7][8]

Godina 1854. je sama po sebi bila jako teška za Bjelopavliće i prije pohare knjaza Danila. Nakon ratova sa Turcima od 1852-1853, dogodila se velika pobjeda Crnogoraca protiv turaka u Bici na Grahovcu 1858 godine, predvođena Knjazom Danilom i njegovim pobratimom, slavnim bjelopavlićem popom Lukom Jovovićem, bratom popa Mila Jovovića, zatim pohare Bjelopavlića od turske vojske u Omer pašinoj godini 1862 u čijem štabu se kao pašin savjetnik, radi spašavanja i opstanka naroda, nalazio i proslavljeni bjelopavlić Pop Milo Jovović, koji je zbog toga raščinjen i oduzeta su mu sva zvanja, pa je 1876 u Veljem ratu zbog toga sumnjičen kao nepouzdan ("ni vino ni voda") što je kod njega izazvalo bijes i slavno sam gine na Bedem Nikšića pozivajući na megdan turskog kapetana Hamzu Mušovića, koji o svemu uopšte nije imao pojma.


  • Među silovanim bjelopavlićkim djevojkama iz 1854. godine, bila je i Danica Pavićević, sestra Todora Kadića, i žena popa Puniše Pavićevića. Danicu je knjaz Danilo dao da je siluje 40 perjanika zaredom, a zatim je oteo i poveo sa sobom kao svoju ženu. Takođe je nasilno raskinuo brak svoje sestre sa jednim Boškovićem sa Orje Luke, jer je navodno bio nikakav kao čovjek i domaćin, što nije bilo istina. Kasnije, 1855. godine, kada se oženio Darinkom Kvekić, Danicu je preudao za šuru Mirka Petrovića.

Dana 13. avgusta 1860. godine u Kotoru, Todor Kadić je u osveti svoje sestre i odbrane njene časti, ubio knjaza Danila, a zauzvrat Kralj Nikola mjesto Ćeranića glavica u Bjelopavlićima izgrađuje u varoš i daje mu ime Danilovgrad koji postaje centar Bjelopavlića. Za razliku od Todora Kadića, Popu Puniši Pavićeviću na pamet nije padalo da osveti svoju ženu, jer je smatrao da bi to bio smrtni grijeh i suprotno hrišćanskoj vjeri, tako da su sada, za razliku od Kadića, Pavićevići jedno od najbrojnijih i najpametnijih bjelopavlićkih bratstava.


Čak je kralj Nikola uzbuđenim Bjelopavlićima zbog njihove izdaje i ubistva Rista Lekića, uzviknuo u Danilovgradu 1. januara 1916 godine: "Brđani, izdajnici! Pucali ste mi na svetog Petra, ubili mi strica knjaza Danila, a sad mog najvjernijeg oficira Rista Lekića. Platićete mi to makar doveo 8.000 soldata." [9]

Njegoš o Bjelopavlićima[uredi]

U književnom djelu Lijek Jarosti Turske [10],u pjesmi Nahije,Njegoš pravi akrostih,tj od početnih slova svake rečenice tvori pjesmu BJELOPAVLICKA :

"Bojevi te teški odvojiše,

jek pušakah svjetu proglasiše!

Lomeć Turke svobodu si stekla,

O nahijo i pleme viteško!

Podobilo Sparte , Kartagene,

a Srbaljah diko i pohvalo !

Veziri te mnogo velji pamte

lijuć krvcu , s tobom se bijući

i pred tobom u trku bježeći;

crne su im postavale majke,-

kako vazda tako i danas je.

Amin , bože, ko do tebe može ! "

Vidi još[uredi]

Napomene i reference[uredi]

  1. ^ http://montenegrina.net/fokus/milan-miso-brajovic-bjelopavlici-ljudi-i-dogadaji/
  2. ^ Plemena Brda I Hercegovine njegos.org
  3. ^ Medo Pucić, Spomenici srpski od godine 1395. do 1423., Beograd 1858.
  4. ^ Momčilo M. Šaletić, Bjelopavlići između istorije i legende, 1996, Cetinje
  5. 5,0 5,1 Petar Šobajić,Bjelopavlići, Beograd 1923.
  6. ^ Budo Simonović-Zeko mali pp. 53-87-Sramotno kolo pod Ostrogom.
  7. ^ Matija Bećković-Kadići i Petrovići
  8. ^ Knjaz Danilo i Kadići-narodni guslari Branko Perović I Slavkvo Jeknić
  9. ^ Luburić, Andrija (1938). Kapitulacija Crne Gore - dokumenti, knj.1, str. XXXI. Beograd. 
  10. ^ P.P.Njegoš,Sabrana djela,CID Podorica 2001 godine

Literatura[uredi]

Spoljašnje veze[uredi]