Vasilije Damjanović

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Vasilije Damjanović
Prva srpska aritimetika štmapana u Veneciji 1767. godine
Datum rođenja1735.
Mesto rođenjaSombor
 Habzburška monarhija, danas Vojvodina
Datum smrti1792.
Mesto smrtiSombor
 Habzburška monarhija, danas Vojvodina

Vasilije Damjanović je izdao prvu srpsku aritimetiku.

Jedna od retkih imena vezano za rađanje svetovne kulture srpskog društva u Ugarskoj u XVIII veku, i jedan od prvih prosvetiteljskih pisaca kod Srba uopšte je Vasilije Damjanović, trgovac, senator i knez somborskog magistrata.

Vasilije Damjanović, rođen u Somboru 1735. godine, sin je Jovana Damjanovića, poslednjeg velikog kapetana somborskog vojnog šanca, vojskovođe i veleposednika somborskog. Školovao se u Požunu i Veneciji i bio veoma obrazovan čovek. Osim maternjeg, srpskog jezika, govorio je još i mađarski, slovački, nemački, latinski, italijanski, francuski, rumunski i grčki. Jedan je od retkih svetovnjaka onog vremena koji je pisao za potrebe prvih srpskih škola u Ugarskoj.

Napisao je i u Veneciji 1767. godine štampao udžbenik Novaja serbskaja aritmetika ili prostože nastavlenije k hesapu. To je prva srpska aritmetika uopšte. Zanimljivo je i od značaja što je ova knjiga, izuzev predgovora, sva pisana skoro čistim narodnim jezikom, čime je Damjanvić, uz Zaharija Orfelina, jedan od retkih pisaca koji su još pre Dositeja pisali knjige narodnim jezikom. Bez obzira na originalnost, knjiga odaje visoku stručnost i metodičnost autorovu, a interesantna je i po svojoj terminologiji, u kojoj Damjanović daje prve naše stručne izraze i nazive u aritmetici. Nažalost, ovaj, valjda prvi udžbenik kod Srba, koji je pisan narodnim jezikom, nije korišćen u pravoslavnim vereispovednim školama, zbog Damjanovićeva prelaska u katoličku veru, a i zbog toga što se u ono vreme i sama upotreba narodnog govora u knjigama smatrala maltene kao jeres.

Damjanović je kasnije napustio svoju spisateljsku delatnost. Nasledivši od oca ogromno imanje, on je jedno vreme često putovao po zapadnim zemljama, krećući se u najotmenijim i najuticajnijim krugovima Evrope. A kada mu je ponestalo sredstava od nasledstva, vratio se u Sombor. Ovde se prvobitno bavio trgovinom, a potom nastavio činovničku i političku karijeru svoga oca. U Somboru je dostigao najviša činovnička zvanja. Za činovničke zasluge dobio je 1783. godine od cara Josifa II plemićku titulu i grb. Međutim, računajući na svoje visoko obrazovanje, poznavanje svetskih prilika, ugled, i svoje i očeve veze sa uticajnim krugovima Beča, očekivao je, ali nije dočekao, veću političku ulogu među Slovenima u Austrijskoj carevini, radi čega je i prešao u katoličku veru.

Razočaran, osiromašen, bez prijatelja, ignorisan od plemića i naroda, umro je od kapi u Somboru 1792. godine.

Literatura[uredi | uredi izvor]