Vasilij Šuljgin

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Vasilij Vitaljevič Šuljgin
Vasilij Vitaljević Šuljgin
Lični podaci
Puno imeVasilij Vitaljević Šuljgin
Datum rođenja(1878-01-13)13. januar 1878.
Mesto rođenjaKijev, Ruska Imperija
Datum smrti15. februar 1976.(1976-02-15) (98 god.)
Mesto smrtiVladimir, SSSR

Vasilij Vitaljevič Šuljgin (rus. Василий Витальевич Шульгин; 13. januar 187815. februar 1976) bio je ruski političar. Pripadao je uglednoj, iako ne bogatoj, ukrajinskoj ili maloruskoj plemićsko-spahijskoj porodici, član Druge, Treće, i Četvrte Državne dume.

Porodica[uredi | uredi izvor]

Otac mu je bio profesor na Kijevskom univerzitetu, autor u svoje doba dobro poznate knjige o ulozi žene u ruskoj istoriji; ali se njegov sin formirao naročito pod moćnim uticajem svoga očuha i vaspitača, Dimitrija Pihna, profesora Kijevskog univerziteta i znamenitog ekonomskog pisca, direktora i vlasnika dnevnika »Kijevljanin« (koji je zastupao jako konzervativna i nacionalistička shvatanja). Kada je mladi Šuljgin odrastao, ušao je, pored očuha, u novinarski posao, pa ga je kasnije i nasledio na čelu tog znamenitog desničarskog lista, Interesantno je ovde zabeležiti, za razumevanje prilika na ruskom Jugu, da jedna grana porodice Šuljgina — ona kojoj pripada i Vasilije — smatra sebe »maloruskom«, pa je odlučno orijentisana u duhu ruskog nacionalizma, dok se druga strana — čiji je najugledniji član profesor Aleksandar Šuljgin, bivši ministar spoljnih poslova u prvoj ukrajinskoj samostalnoj vladi — drži kao »ukrajinska«, pa je odlučno orijentisana u duhu ukrajinskog separatizma. Oko tog pitanja, da li su stanovnici Južne Rusije većinom »Malorusi« ili »Ukrajinci« lomio je mnogo kopalja i Vasilij, u svojim govorima, člancima, i raspravama.

Političar[uredi | uredi izvor]

Svedoci abdikacije u carskom vozu,
V. V. Šuljgin među njima

Svršivši više škole, Vasilij Šuljgin bio je uskoro (1907) izabran poslanikom Druge Državne dume, koju je on, kako sam tvrdi, mrzeo iz dna duše, i u kojoj je sedeo na krajnjoj desnici. Nakon državnog udara od 3. juna 1907, on je naravno ušao u Treću Dumu, pa onda i u Četvrtu, u kojoj je ostao sve do kraja. U obema je sedeo negde na desnome centrumu, kao viđen član Kluba ruskih nacionalista, te tvorevine Stolipina. Za vreme Rata, učestvujući u njemu kao rezervni oficir, na vlastite se oči uverio o velikim gresima režima, pa je sa jednim delom svoga Kluba, kao njihov vođa, (takozvanih »naprednih nacijonalista«) pristupio Naprednom bloku, koji je vodio opoziciju protiv poslednjih carskih vlada. Kao takav ušao je, u prve dane Druge revolucije, u Odbor Državne dume, koji je preuzeo vlast, i kao delegat tog Odbora išao je u Pskov caru, gde je od njega primio akt o abdikaciji. Slučajnim sticajem prilika, za kratko vreme viđen učesnik Revolucije, on je Revoluciju faktički uvek mrzeo, i uskoro se našao u otvorenoj opoziciji naspram Privremene vlade, pa posle, razume se, i naspram boljševika. Bio je docnije članom Djenjikinove vlade (bez portfelja), i za vreme Dobrovoljačke vlade u Kijevu uređivao je ponovo »Kijevljanina«, koji je on i obustavio prilikom nemačke okupacije. Onda je, nakon pada Kijeva, i Odese, otišao u izgnanstvo, gde je, živeći poglavito u Češkoslovačkoj i Jugoslaviji, nastavio sa publicističkim radom u monarhističkom duhu, pa je — između ostalih svojih publikacija — objavio i dve knjige o Ratu: »1920« i »Dani«.

Izvori[uredi | uredi izvor]