Velika seoba naroda

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Pravci seoba

Velika seoba naroda je period u istoriji čovečanstva koji obeležava veliki pokret naroda, koji je trajao 5 vekova i odigravao se u etapama, od prodora Huna kroz tzv. „Vrata naroda“, tj. prostor između planine Ural i Kaspijskog jezera, a završava se dolaskom Slovena i Ugara u Panonsku niziju u 9. veku. Ta seoba 375. je potresla Rimsko carstvo, tačnije njen zapadni deo. Predvodili su je Huni, azijska nomadska plemena, koja su sa svojom velikom vojskom stigla sve do Rima. Mnoga druga plemena su pojačala napade na Rim i srušila njegovo zapadno carstvo. Franci, Goti, Vandali i druga plemena podelili su teritorije Zapadnog rimskog carstva što je bila posledica Velike seobe naroda.[1] Svi narodi koji su se pomerali pred Hunima kretali su iz pravca istoka ka zapadu ili jugu Evrope. Dolazak Huna izazvao je lančano pomeranje naroda, jedni narodi potiskivali su druge. Huni su najveći uspon doživeli za vreme svoga vladara Atile (434–453). Posle njegove smrti, Huni doživljavaju propast i ubrzo nestaju iz Evrope. Uzrok seobe je potraga Varvara za boljim uslovima života. Posledice seobe su pad Zapadnog rimskog carstva 476. godine. Tada su nastale varvarske države na tlu Zapadnog rimskog carstva.[2]

Goti su prvo zauzimali teritorije Vizantijskog carstva, da bi potom zauzeli Rim, ali su kasnije nastavili seobu i konačno se naselili na Iberijskom poluostrvu, a jedan deo je ostao na Apeninskom poluostrvu. Franci su zauzeli veliki deo zapadne Evrope. Njihova država Franačka nastala je na teritorijama današnje Nemačke i Francuske. Vandali su prošli skoro čitavu Evropu i na kraju se nastanili u severnoj Africi. Svi ovi narodi su bili plemenski, nisu imali države i nisu se bavili poljoprivredom i stočarstvom, već isključivo pljačkanjem. Dolaskom u Evropu varvari su po ugledu na postojeće države krenuli da stvaraju svoje i formirali feudalne odnose, a od Rimljana su nasledili i hrišćanstvo.[3]

Migranti su činili ratne grupe ili plemena od 10.000 do 20.000 ljudi.[4] Međutim, u toku 100 godina njih ukupno nije bilo više od 750.000, u poređenju sa prosečnih 40 miliona stanovnika Rimskog carstva u to vreme. Iako je imigracija bila uobičajena tokom čitavog perioda Rimskog carstva,[5] ovaj period je u 19. veku često definisan kao period od 5. do 8. veka.[6][7] Prve migracije naroda izvršila su germanska plemena kao što su Goti (uključujući Vizigote i Ostrogote), Vandali, Anglosaksonci, Langobardi, Svebi, Frizi, Juti, Burgundi, Alemani, Skiri i Franci; kasnije su ih na zapad potisnuli Huni, Avari, Sloveni i Bugari.[8]

Bitka na Leškom poljuFranačko-avarski ratAsparuhOpsada Carigrada (626)Pljačka Rima 455.Bitka na reci NedaoBitka na Katalaunskim poljimaVandalsko kraljevstvoRimsko povlačenje iz BritanijePljačka Rima 410.Prelazak Rajne 406.Podela Rimskog carstvaBitka kod HadrijanopoljaHuniMađariIstorija Hrvatske u srednjem vijekuVelika MoravskaKarantanijaPrvo bugarsko carstvoUtiguriEvroazijski AvariHuniVikinziAnglosaksonska invazija BritanijeAl-AndaluzVizigotiVandaliGotiLangobardiRavenski egzarhatKarolinziMerovinziKubratTeodorik VelikiBeda PoštovaniJustinijan IAtilaKonstantin VelikiKarlo VelikiPapa Grgur IValentinijan IIITetrarhija

Hronologija[uredi | uredi izvor]

Germanska plemena pre seobe[uredi | uredi izvor]

Germanski narodi su se preselili iz južne Skandinavije i severne Nemačke[9][10] u susedne zemlje između Labe i Odre posle 1000. godine pre nove ere. Prvi talas se kretao ka zapadu i jugu (gurajući stanovnike Kelta na zapad do Rajne oko 200. godine pre nove ere), krećući se u južnu Nemačku do rimskih provincija Galije i Cisalpske Galije do 100. godine pre nove ere, gde su ih zaustavili Gaj Marije, a kasnije Julije Cezar. Ovu zapadnu grupu opisali su rimski istoričar Tacit (56–117) i Julije Cezar (100–44. p. n. e.). Kasniji talas germanskih plemena migrirao je na istok i jug iz Skandinavije, između 600. i 300. p. n. e., na suprotnu obalu Baltičkog mora, krećući se uz Vislu blizu Karpatskih planina. Tokom Tacitove ere oni su uključivali manje poznata plemena kao što su Tenkteri, Herusci, Hermunduri i Hati; međutim, period federacije i mešovitih brakova rezultirao je poznatim grupama kao što su Alemani, Franci, Saksonci, Frizi i Tirinčani.[11]

Prvi talas[uredi | uredi izvor]

Germanski zlatni brakteat iz perioda migracije koji prikazuje pticu, konja i stilizovanu ljudsku glavu sa Svvbskim čvorom

Prvi talas invazija, između 300. i 500. godine nove ere, delimično su dokumentovali grčki i latinski istoričari, ali ga je teško arheološki proveriti. On stavlja germanske narode pod kontrolom većine oblasti tadašnjeg Zapadnog rimskog carstva.[12]

Drugi talas[uredi | uredi izvor]

Između 500. i 700. godine nove ere, slovenska plemena su naselila više područja srednje Evrope i potisnula se dalje u južnu i istočnu Evropu, postepeno čineći istočnu polovinu Evrope pretežno slovenskom.[13] Pored toga, turkijska plemena kao što su Avari i kasnije ugarjski Mađari su se uključila u ovaj drugi talas. Godine 567, Avari i Lombardi su uništili veći deo Gepidskog kraljevstva. Lombardi, germanski narod, nastanili su se u Italiji sa svojim herulskim, svibskim, gepidskim, tirinškim, bugarskim, sarmatskim i saksonskim saveznicima u 6. veku.[14][15] Kasnije su ih pratili Bavarci i Franci, koji su osvojili i zavladali većim delom Italije.

Bugari, izvorno nomadska grupa verovatno iz centralne Azije, zauzimali su Pontsku stepu severno od Kavkaza od 2. veka, ali su kasnije, potiskivani od strane Hazara, većina njih migrirala na zapad i dominirala vizantijskim teritorijama duž donjeg Dunava u 7. veku. Od tog vremena demografska slika Balkana se trajno menja, postajući pretežno slovenska, dok su džepovi starosedelaca opstali u planinama Balkana.[16][17]

Rasprava[uredi | uredi izvor]

Varvarski identitet[uredi | uredi izvor]

Analiza varvarskog identiteta i načina na koji je on nastao i bio izražen tokom varvarskih invazija izazvala je diskusiju među naučnicima. Hervig Volfram, istoričar Gota,[18] u raspravi o poistovećenju migratio gentium sa Völkerwanderung, primećuje da je Mihael Šmit uveo jednakost u svoju istoriju Nemaca iz 1778. godine. Volfram je primetio da se značaj gensa kao biološke zajednice menjao, čak i tokom ranog srednjeg veka i „da bi se stvari zakomplikovale, nemamo načina da osmislimo terminologiju koja nije izvedena iz koncepta nacije stvorenog tokom Francuske revolucije“ .

„Primordijalistička“[19] paradigma je preovladavala tokom 19. veka. Naučnici, kao što je nemački lingvista Johan Gotfrid Herder, posmatrali su plemena kao koherentne biološke (rasne) entitete, koristeći termin za označavanje diskretnih etničkih grupa.[20] Takođe je verovao da su Volk organska celina, sa osnovnim identitetom i duhom koji je očigledan u umetnosti, književnosti i jeziku. Ove karakteristike su viđene kao suštinske, i da na njih ne utiču spoljašnji uticaji, čak i osvajanje.[21] Jezik je, posebno, viđen kao najvažniji izraz etničke pripadnosti. Oni su tvrdili da grupe koje dele isti (ili sličan) jezik poseduju zajednički identitet i poreklo.[22] Ovo je bio romantičarski ideal da je nekada postojao jedan nemački, keltski ili slovenski narod koji je poticao iz zajedničke domovine i govorio zajedničkim jezikom, pomažući da se obezbedi konceptualni okvir za političke pokrete 18. i 19. veka kao što je pangermanizam i panslavizam.[21]

Od 1960-ih, reinterpretacija arheoloških i istorijskih dokaza podstakla je naučnike, kao što su Gofart i Tod, da predlože nove modele za objašnjenje konstrukcije varvarskog identiteta. Oni su tvrdili da Germani nisu imali nikakav osećaj zajedničkog identiteta;[23][24][20] slična teorija je predložena za keltske i slovenske grupe.[25]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Opšte obrazovanje
  2. ^ Zemunska gimnazija
  3. ^ Velika seoba naroda
  4. ^ Peter Heather (2003). The Visigoths from the Migration Period to the Seventh Century: An Ethnographic Perspective. Boydell & Brewer Ltd. str. 54. ISBN 978-1-84383-033-7. 
  5. ^ Giovanni Milani-Santarpia, "Immigration Roman Empire", MariaMilani.com
  6. ^ John Hines, Karen Høilund Nielsen, Frank Siegmund, The Pace of Change: Studies in Early-Medieval Chronology, Oxbow Books, 1999, p. 93, ISBN 978-1-900188-78-4
  7. ^ The delimiting dates vary but often cited are 410, the Sack of Rome by Alaric I; and 751, the accession of Pippin the Short and the establishment of the Carolingian dynasty.
  8. ^ Bury, J. B., The Invasion of Europe by the Barbarians, Norton Library, 1967.
  9. ^ „Anatolien war nicht Ur-Heimat der indogermanischen Stämme”. Eurasischesmagazin.de. Pristupljeno 2016-02-03. 
  10. ^ Wolfram Euler, Konrad Badenheuer; "Sprache und Herkunft der Germanen: Abriss des Protogermanischen vor der Ersten Lautverschiebung"; 2009; ISBN 3-9812110-1-4
  11. ^ Bury, Invasion, Ch. 1.
  12. ^ Halsall 2006a, str. 51.
  13. ^ Zbigniew Kobyliński. "The Slavs" in Paul Fouracre. The New Cambridge Medieval History, pp. 530–537
  14. ^ Bertolini 1960, str. 34–38
  15. ^ Schutz 2002, str. 82
  16. ^ Fine, John Van Antwerp (1983), The Early Medieval Balkans, University of Michigan Press, ISBN 0-472-08149-7, p. 31.
  17. ^ The Miracles of Saint Demetrius
  18. ^ Wolfram, Thomas J. Dunlap, tr. History of the Goths (1979) 1988:5
  19. ^ Anthony D. Smith, The Ethnic Origins of Nations (Oxford, 1966) pp. 6ff., coined the term to separate these thinkers from those who view ethnicity as a situational construct, the product of history, rather than a cause, influenced by a variety of political, economic and cultural factors.
  20. ^ а б Geary 2006, стр. 29.
  21. ^ а б Kulikowski 2007, стр. 46.
  22. ^ That was influenced by the 'family tree' model (Stammbaun) of linguistics in that relationships between related languages were seen to be the result of derivation from a common ancestor. The model still is very influential in linguistics
  23. ^ Halsall (2008, стр. 17)
  24. ^ Todd, стр. 8–10) There is no indication that the Germani possessed a feeling that they were a "separate people, nation, or group of tribes"
  25. ^ For example, The Celtic World, Miranda Green (1996), p. 3 and The Making of the Slavs. Floring Curta (2001)

Литература[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]