Vetrokaz

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Gallo di Ramperto, Muzej Santa Đulije u Breši (Italija), najstariji vetrokaz u obliku petla u svetu
Vetrokaz u obliku pelikana i zvono na krovu katedrale Sent-Etijena od Burža (Francuska)
Vetrokaz sa brojčanikom, New Register House, Edinburg, Škotska, Velika Britanija
Sala Admiraliteta, 1808; na krajnjem zidu se vidi vetrokaz
Tio Pepe vetrokaz u Herezu, Ginisov svetski rekord najvećeg vetrokaza koja radi
Daglas DC-3 koji sada služi kao vetrokaz u Muzeju transporta Jukona koji se nalazi pored Međunarodnog aerodroma Vajthors.
Vetrokaz sa patinom

Vetrokaz je instrument se koristi za prikazivanje pravca vetra. Obično se koristi kao arhitektonski ukras na najvišoj tački zgrade.

Iako su delimično funkcionalni, vetrokazi su uglavnom dekorativni, često sadrže tradicionalni dizajn petla sa slovima koja označavaju tačke kompasa. Ostali uobičajeni motivi uključuju brodove, strele i konje. Nemaju svi vetrokazi pokazivače. Kada je vetar dovoljno jak, vrh strele ili petla će ukazati na smer iz koga vetar duva.

Istorija[uredi | uredi izvor]

Vetrokaz je nezavisno izmišljen u drevnoj Kini i Grčkoj otprilike u isto vreme tokom 2. veka pre nove ere. Najranije pismeno pojavljivanje vetrokaza je u starom kineskom tekstu Huainanzi, oko 139. godine p.n.e. Kula vetrova na drevnoj grčkoj agori u Atini nekada je na svom krovu nosila vetrokaz u obliku bronzanog Tritona koji je u ispruženoj ruci držao štap, rotirajući dok je vetar menjao smer. Ispod toga bio je friz ukrašen sa osam bogova grčkih vetrova. Osam metara visoka konstrukcija sadržavala je i sunčani časovnik, a unutra vodeni sat. Datira oko 50. godine p.n.e.[1]

Vojni dokumenti iz perioda Tri kraljevstva Kine (220–280) pominju vetrokaz kao „pet unci“ (vu liang, 五兩), nazvan po težini materijala.[2] Od 3. veka, kineski vetrokazi oblikovani su kao ptice i nazivani "ptica koja pokazuje vetar" (kiang feng vu, 相風烏). Sanfu huangtu (三輔黃圖), knjiga iz 3. veka koju je Miao Čangian napisao o palatama na Čang'anu, opisuje vetrokaz u obliku ptice koji se nalazi na krovu kule, što je, takođe, mogao biti anemometar.

Najstariji sačuvani vetrokaz u obliku petla je Gallo di Ramperto, napravljen 820. godine, a sada se čuva u Muzeju Santa Đulije u Breši, Lombardija.[3] [4]

Papa Lav IV imao je petla postavljenog u staroj bazilici Svetog Petra ili staroj Konstantinovoj bazilici.[5]

Papa Grgur I je rekao da je petao "najprikladniji amblem hrišćanstva", "amblem svetog Petra", što je pozivanje na Jevanđelje po Luki 22:34 u kojoj Isus predviđa da će ga se Petar tri puta odreći pre nego što se petao oglasi.[6] [7]

Kao rezultat toga,[6] petao je postepeno počeo da se koristi kao vetrokaz na crkvenim tornjevima, a u 9. veku Papa Nikola I [8] naredio je da se ta figura postavi na svakom tornju crkve.[9]

Tapiserija iz Bajea iz 1070-ih prikazuje čoveka koji postavlja pevca na Vestminstersku opatiju.

Jedna alternativna teorija o poreklu vetrokaza na crkvenim tornjevima je da je to bio simbol budnosti klera koji poziva ljude na molitvu.[10]

Druga teorija kaže da petao nije bio hrišćanski simbol [11] već sunčev amblem [12] koji potiče od Gota.[13]

Nekoliko crkava je koristilo vetrokaze u obliku amblema svojih svetaca. Grad London ima dva preživela primerka. Vetrokaz Svetog Petra nad Kornhilom nije u obliku petla, već ključa;[14] dok je vetrokaz Sv. Lorenca Jevrija u obliku rešetke.[15]

Rani vetrokazi imali su vrlo ukrasne pokazivače, ali moderni vetrokazi obično su jednostavne strelice. U zgradi Admiraliteta Kraljevske mornarice u Londonu - krilca na krovu su bila mehanički povezana sa velikim brojčanikom u sobi za sastanke, tako da su viši oficiri u sali uvek bili upoznati sa smerom vetra.

Moderni uređaji kombinuju vetrokaz sa anemometrom (uređajem za merenje brzine vetra). Zajedničko lociranje oba instrumenta omogućava im upotrebu iste ose (vertikalne šipke) i pruža koordinisano očitavanje.

Najveći vetrokaz na svetu[uredi | uredi izvor]

Prema Ginisovoj knjizi rekorda, najveći svetski vetrokaz, Tio Pepe reklama, nalazi se u Herezu, u Španiji. Grad Montagju, Mičigen, takođe tvrdi da ima najveći vetrokaz standardnog dizajna, a to je brod i strela koja je visoka 48 stopa, a duga 26 stopa.[16]

Izazivač za titulu najvećeg svetskog vetrokaza nalazi se u mestu Vajthors u Jukonu. Vetrokaz je Daglas DC-3 povučen iz saobraćaja, na okretnom nosaču. Smešten u Muzeju transporta Jukona[17] pored međunarodnog aerodroma Vajthors; piloti ga koriste za određivanje pravca vetra, turisti ga koriste kao orijentir a meštani uživaju u njemu. Vetrokazu je potreban vetar od samo 5 čvorova da bi se okretao.[18]

Izazivač najviših vetrokaza na svetu nalazi se u mestu Vestlok, Alberta. Klasični vetrokaz koja doseže do 50 stopa opremljen je traktorom iz 1942. godine. Ovaj orijentir nalazi se pri Kanadskom muzeju traktora.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Vetrokaz (video)

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Noble, Joseph V.; Price, Derek J. de Solla (oktobar 1968). „The Water Clock in the Tower of the Winds”. American Journal of Archaeology. 72 (4): 345—355 (353). JSTOR 503828. doi:10.2307/503828. 
  2. ^ Needham, Joseph; Ling, Wang (1959), Science and Civilisation in China: Mathematics and the Sciences of the Heavens and the Earth, Vol. 3, Cambridge University Press 
  3. ^ Rossana Prestini, Vicende faustiniane, in AA.VV.,La chiesa e il monastero benedettino di San Faustino Maggiore in Brescia, Gruppo Banca Lombarda, La Scuola, Brescia 1999, p. 243
  4. ^ Fedele Savio, Gli antichi vescovi d'Italia. La Lombardia, Bergamo 1929, p. 188
  5. ^ ST PETER'S BASILICA.ORG - Providing information on St. Peter's Basilica and Square in the Vatican City - The Treasury Museum
  6. ^ a b John G. R. Forlong, Encyclopedia of Religions: A-d - Page 471
  7. ^ Edward Walford; George Latimer Apperson (1888). The Antiquary: A Magazine Devoted to the Study of the Past. 17. E. Stock. str. 202. 
  8. ^ Jerry Adler; Andrew Lawler (jun 2012). „How the Chicken Conquered the World”. Smithsonian. 
  9. ^ Bulletin of the Pennsylvania Museum. 1—5. Pennsylvania Museum of Art, Pennsylvania Museum and School of Industrial Art, Philadelphia Museum of Art. 1906. str. 14. 
  10. ^ Thomas Ignatius M. Forster, Circle of the Seasons, p. 18
  11. ^ William White, Notes and Queries
  12. ^ Hargrave Jennings, Phallicism, p. 72
  13. ^ William Shepard Walsh, A Handy Book of Curious Information
  14. ^ „History of London: Vanity and Wind”. Wordpress. Arhivirano iz originala 13. 10. 2016. g. Pristupljeno 1. 6. 2016. 
  15. ^ „Our Weather Vane”. St Lawrence Jewry. Pristupljeno 1. 6. 2016. 
  16. ^ „The World's Largest Weather Vane - Ella Ellenwood”. Arhivirano iz originala 29. 02. 2012. g. Pristupljeno 1. 6. 2010. 
  17. ^ goytm.ca
  18. ^ „DC-3 CF-CPY: The World's Largest Weather Vane - ExploreNorth”. ExploreNorth. Pristupljeno 13. 2. 2010. 

Dodatna literatura[uredi | uredi izvor]

  • Bishop, Robert; Coblentz, Patricia (1981), A Gallery of American Weather Vanes and Whirligigs, New York: Dutton, ISBN 9780525931515 
  • Burnell, Marcia (1991), Heritage Above: a tribute to Maine's tradition of weather vanes, Camden, ME: Down East Books, ISBN 9780892722785 
  • Crépeau, Pierre; Portelance, Pauline (1990), Pointing at the Wind: the weather-vane collection of the Canadian Museum of Civilization, Hull, Quebec: Canadian Museum of Civilization, ISBN 9780660129044 
  • Fitzgerald, Ken (1967). Weathervanes & WhirligigsNeophodna slobodna registracija. New York: C. N. Potter. 
  • Kaye, Myrna (1975), Yankee Weathervanes, New York: Dutton, ISBN 9780525238591 
  • Klamkin, Charles (1973), Weather Vanes: The history, design and manufacture of an American folk art, New York: Hawthorn Books, OCLC 756017 
  • Lane Arts Council (Or.) (1994), Whirligigs & Weathervanes, Eugene, OR: Visual Arts Resources, OCLC 33052846 
  • Lynch, Kenneth; Crowell, Andrew Durkee (1971), Weathervanes, Architectural Handbook series, Canterbury, CN: Canterbury Publishing Company, OCLC 1945107 
  • Messent, Claude John Wilson (1937), The Weather Vanes of Norfolk & Norwich, Norwich: Fletcher & Son Limited, OCLC 5318669 
  • Miller, Steve (1984), The Art of the Weathervane, Exton, PA: Schiffer Pub., ISBN 9780887400056 
  • Mockridge, Patricia; Mockridge, Philip (1990), Weather Vanes of Great Britain, London: Hale, ISBN 9780709037224 
  • Needham, Albert (1953), English Weather Vanes, their stories and legends from medieval to modern times, Haywards Heath, Sussex: C. Clarke, OCLC 1472757 
  • Nesbitt, Ilse Buchert; Nesbitt, Alexander (1970), Weathercocks and Weathercreatures; some examples of early American folk art from the collection of the Shelburne Museum, Vermont, Newport, RI: Third & Elm Press, OCLC 155708 
  • Pagdin, W. E. (1949). The Story of the Weather Cock. Stockton-on-Tees: E. Appleby. 
  • Reaveley, Mabel E.; Kunhardt, Priscilla (1984), Weathervane Secrets, Dublin, NH: W. L. Bauhan, ISBN 9780872330757 
  • Westervelt, A. B.; Westervelt, W. T. (1982), American Antique Weather Vanes: The Complete Illustrated Westervelt Catalog of 1883, New York: Dover, ISBN 9780486243962 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Mediji vezani za članak Vetrokaz na Vikimedijinoj ostavi