Вини Пу (sovjetski film)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Vini Pu
Poštanska marka iz 1988 sa Vinijem Puom i Praslinom
Izvorni naslovVinni-Puh
RežijaFjodor Hitruk
ScenarioFjodor Hitruk
Boris Zahoder
ProducentPiter del Veko
MuzikaMječislav Vajnberg
StudioSojuzmultfilm
Godina1969.
Trajanje10 minuta 42 sek.
Zemlja Sovjetski Savez
Jezikruski
IMDb veza

Vini Pu (rus. Винни-Пух) kratkometražni je crtani film na ruskom jeziku iz 1969. u režiji Fjodora Hitruka. Scenario je nastao na osnovu prve glave romana Meda zvani Pu engleskog književnika A. A. Milna. Ovo je druga po redu adaptacija Milnovog romana. Prva je nastala u Diznijevom studiju tri godine ranije. Hitruk je snimio još dva kratkometražna crtana filma o ovom veselom medvedu: Vini Pu ide u goste (1971) i Vini Pu i dan briga (1972). Sva tri su stekla veliku popularnost u zemljama Sovjetskog Saveza i kultni status među ljubiteljima animiranog filma.

Zaplet filma[uredi | uredi izvor]

UPOZORENjE:Slede detalji zapleta ili kompletan opis radnje!

Vini Pu je veseli medved, koji pevajući kroz šumu nailazi na drvo na čijem se vrhu nalazi košnica. Vini je stalno gladan, a omiljena hrana mu je med. Ne bi li nadmudrio pčele i dočepao se meda, Pu odlazi kod svoj prijatelja Praslina, sitnog ružičastog praseta. Praslin i Pu smišljaju plan da se Pu umaže blatom i da plavim balonom odleti na vrh drveta, ne bi li prevario pčele da je tamni oblak, a ne medved. Ideja se završava neuspehom.

Glasovi[uredi | uredi izvor]

  • Vladimir Osenev kao pripovedač - Osenev je bio cenjeni pozorišni glumac i Hitruk ga je angažovao zbog njegove boje glasa. U prvi mah nije bio oduševljen idejom da učestvuje u filmu za decu. Mišljenje je promenio tek kad je video film u celosti.[1]
  • Zevgenij Leonov kao Vini Pu - Više poznatih glumaca je bilo angažovano na probama za ovu ulogu. Hitruku se dopala izvedba Leonova, jednog od najpopularnijih ruskih glumaca tog vremena, ali je smatrao da je njegov glas previše dubok za ulogu. Rešenje je pronađeno kada su tonski zapis njegovog glasa ubrzali nekoliko puta.[1][2]
  • Iva Savina kao Praslin - Pošto je Savina bila obožavateljka Milnovog romana, Hitruk ju je pozvao u studio da iznese svoje mišljenje o prvim skicama, a tek joj je kasnije ponudio ulogu. Savina je glas zasnovala na imitaciji intonacije glasa ruske pesnikinje Bele Ahmadulinove.[1][2]

Snimanje[uredi | uredi izvor]

Fjodor Hitruk je prvo čitao Milnov roman na engleskom, a potom i ruski prevod Borisa Zahodera. Zahoder je sarađivao na pisanju scenarija za prva dva dela. Iako je tri godine ranije u Diznijevom studiju snimljena američka adaptacija Milnovog romana, Hitrik nije bio pod njenim uticajem, te se ruska i američka adaptacija vidno razlikuju po estetici i karakterizaciji glavnih junaka. Hitrukova animacija je relativno prostija i usporenija u odnosu na Diznijevu verziju, ali je zato vidno bogatija u dijalogu, humoru i značenjima. Veliki broj replika je oblikovano ironično, što je omogućilo veliku popularnost crtanog filma kod gledalaca svih uzrasta.

Prvi deo je zasnovan na prvoj glavi Milnovog romana, odnosno na Vinijevoj velikoj ljubavi prema medu. Ipak postoje određena odstupanja od literalnog predloška. Dok je Miln u romanu insistirao na emotivnoj vezi između dečaka Kristofera Robina i njegovog omiljenog, plišanog medveda Pua, Hitruk je isključio Robina iz priče i načinio Pua glavnim junakom. Uklanjanjem čoveka kao superiornijeg bića, svi likovi su svedeni na zajedničku ravan antropomorfiziranih životinja.[3] Puov najbolji prijatelj u ruskom filmu je Praslin i njih dvojica su prisutni u sva tri dela serijala.

Nasleđe[uredi | uredi izvor]

Junaci filma naslikani na tramvaju u Sokoljniki parku

Hitruk je nagrađen Državnom nagradom Sovjetskog Saveza za trilogiju Vini Pu 1976. Junaci su se našli na sovjetskim poštanskim markama 1988. i na ruskim 2012. Vini Pu i njegovi prijatelji su naslikani na tramvaju koji saobraća kroz Sokoljniki park, a u Moskvi su im podignute skulpture.[4]

Kada je Hitruk posetio Dizinijev studio, Volfang Rajtherman, režiser filma „Vini pu i vetroviti dan” za koji je dobio Oskara 1968, izjavio je da mu se više dopada sovjetska adaptacija nego njegovo ostvarenje.[5][6]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v Kapkov, Segey (2006). Mastera durakovalяniя (Interview with Khitruk in Russian). Kinovedcheskie Zapiski, Vol. 80
  2. ^ a b SAVVINA Iя Sergeevna. rusactors.ru
  3. ^ Mikhailin, yurii (2005) O zaroždenii idei filьma (Interview with Khitruk in Russian). Kinovedcheskie Zapiski, Vol. 73
  4. ^ Vinni-Puhu i vsem-vsem-vsem. unmonument.ru
  5. ^ Fёdor Hitruk (Fyodor Khitruk) Arhivirano na sajtu Wayback Machine (25. septembar 2015). Russian Animated Film Association
  6. ^ Moritz, William (1999) The Spirit Of Genius: Feodor Khitruk. Animation World Magazine

Izvori[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]