Danilo I Petrović Njegoš

Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigaciju, pretragu
Za druga značenja, pogledajte Danilo Petrović (višeznačna odrednica).
Danilo Petrović Njegoš
Danilo Ščepćević, The Mountain Wreath.jpg
Danilo I predstavljen u prvom izdanju Gorskog vijenca (u stvari to je lik samog Petra II Petrovića Njegoša).
Datum rođenja 1670.
Mesto rođenja Njeguši
 Osmansko carstvo
Datum smrti 1735.
Mesto smrti manastir Podmaine
 Venecijanska republika
Prethodnik Sava Očinić
Naslednik Sava Petrović Njegoš

Danilo Šćepčević Njegoš (arh. Njeguš; Njeguši, Stara Crna Gora, Osmansko carstvo, oko 1670Manastir Podmaine, Venecijanska republika, 1735) iz porodice Petrovića, vojevodič srpskoj zemlji, bio je cetinjski mitropolit, obnovitelj Cetinjskog manastira, začetnik borbe za oslobođenje Crne Gore od osmanlijske vlasti, osnivač crnogorske dinastije Petrović-Njegoš i čovjek koji je udario temelj ruskom kultu u Crnoj Gori.[1]

Prošao je kroz turbulentne i bitne momente, od turskog zarobljeništva preko tzv. istrage poturica do narodnog ustanka protiv Istanbula i vrhunca na Carevom Lazu.[traži se izvor od 01. 2016.]

Porijeklo[uredi]

Ilarion Ruvarac u "Montenegrini" navodi podatak na 129. strani da je vladika Danilo Petrović manastiru Komogovina u Hrvatskoj, poklonio 12 mineja "za duševni spomen roditeljah mojih, raba božija Stepana i monahije Ane". Isti podatak navodi Manojlo Grbić u 3. knjizi "Karlovačko vladičanstvo" na 5. strani. Voevodič srbskoj zemlji bi možda značilo da je bio sin Vojvode sa Njeguša, a po ocu se i potpisivao Sćepčević.[traži se izvor od 01. 2016.]

Mladost[uredi]

Danilo Šćepčević je imao svega 13 godina kada je 1683. godine počeo razorni veliki Bečki rat, posljednji osvajački pohod otomanskih Turaka. Teška vremena kroz koja je Danilo u mladosti prošao su ostavila bitan trajan pečat na njegovo iskustvo, omugućujući budućem vladiki da objektivno sagleda i prouči sudbinu svoga naroda, što je bilo i presudno za njegovo uzdizanje na rang crkvenoga poglavara svojega kraja i za njegove nacionalne uspjehe koji su uslijedili. Možda najvažnijeg događaja, mladi Danilo je bio, još kao petnaestogodišnjak, svjedok bitke na Vrtijeljci 1685. godine, podsjećajući "knezove i starješine crnogorske" na ovaj bolan događaj 22 godine kasnije i pismu svima:

Danilo Šćepčević je prvi put upoznao srpskog patrijarha iz Peći 1689. godine na Cetinju, kada je "sveti čovjek" držao vatrene govore i podizao moral crnogorskom narodu, podstičući Crnogorce da se u Hristovo ime prihvate oružja i s njegovim blagoslovom krenu u borbu protiv Muhamedanaca, svi ujedinjeni, čak zaprijetivši "pod strogom kaznom ekskomunikacije", zabranjujući borbu pod zelenom zastavom, posebno pod komandom Sulejman-paše, koji je u bliskoj prošlosti tako mnogo napakostio tamošnjem hrišćanskom življu.[traži se izvor od 01. 2016.]

Budući vladika Danilo iz Njegoša je posvjedočio i još jedan strahoviti događaj, tešku prevaru Mlečana iz 1692. godine. Pošto su Crnogorci prethodno prihvatili povratak mletačke vlasti u njihove krajeve s ciljem borbe protiv Turaka, u čemu su pobijeđeni a Venecijanci i njihov vođa Đovani Antonije Bolica se povukli, Venecijanci su tajno minirali najveću crnogorsku svetinju i potpuno je sravnili sa zemljom. Cetinjski manastir je bio najstariji objekat Cetinja, koga je osnovao još srednjovjekovni velikan Ivan Crnojević 1484. godine, a i za sam poraz i crnogorsko stradanje okrivljeni su Mlečići. Uništavanje crnogorskog nacionalnog i vjerskog simbola, mjesto gdje su se okupljali ne samo Crnogorci, već i Brđani, pa 1680 čak i Primorci koji su bili podrijeđeni sasvim drugoj državi; svetinje koja je prethodno bila pretvorena u mletačnu kasarnu i centar njihovih guvernadura za Crnu Goru, je imalo za cilj prevaru primirja s Turcima i eliminaciju glavne prepreke u prodoru rimokatoličke vjere na crnogorske prostore, programom koji je ustanovljen još 1638. godine od strane Kongregacije za propagandu vjere u Rimu. Ovo je otvorilo put nepovjerenju ne samo muslimanima, već i katolicima, i otjeralo budućeg vladiku Danila u stopostotnu učvršćenost u isključivo pravoslavnoj vjeri.[traži se izvor od 01. 2016.]

Danilo Šćepčević se još kao vrlo mali mladić zamonašio, otišavši vrlo rano od svoje kuće, i otišao na učenje puta Svetog Save u monaškom miru i samoći družeći se i danju i noću sa Gospodom Bogom.[traži se izvor od 01. 2016.]

Vladika[uredi]

Još dok su Mlečani bili na Cetinju, 1692. godine, prije protjerivanja guvernadura Đ. A. Bolice i njegove vojske, iznenada je umro vladika Visarion Borilović Bajica, njihov veliki saveznik koji je u svom narodu uživao ogroman ugled. Još 1690. godine u vrijeme velike seobe Srba je srpski pećki patrijarh izbjegao daleko na sjever, a Pećku Patrijaršiju zauzeo jedan fanariot, Grk po imenu Kalinik I, koji je sprovodio tursku državnu politiku u Srpskoj Crkvi. Venecija je imala više kandidata, sve sa svoje teritorije (Boke kotorske, tj. tzv. „Mletačke Albanije“), ali nijedan nije bio dovoljno dobar, jer nije u crnogorskom narodu uživao veliki ugled. Jedno vrijeme se razmatrala i mogućnost da se ostavi mjesto upražnjeno, kako bi lakše Venecija kontrolisala Crnu Goru, ili čak da se katolički propagandist postavi na mjesto Crnogorske mitropolije, što je brzo napušteno kao teško opcija teško prihvatljiva za Crnogorce. Posljednji i najozbiljniji kandidat im je bio bivši beogradski mitropolit Hadži-Simeon, ali je i on napušten zbog svoje prevrtljivosti (bio je u službi Habsburgovaca, potom Dubrovačke republike, a na kraju i prišao k Venecijancima nakon velikih poklona). Turski čovjek koga je predložio pećki patrijarh Kalinik I nije prošao na izboru, već je na Crnogorskom zboru 1694. godine izabran niko drugi do kandidat srpskog odbjeglog patrijarha Arsenija III Čarnojevića, Savatije-Sava Kaluđerović iz Očinića. No, vladikovao je samo nepune tri godine, i umro, što je ponovno otvorilo pitanje cetinjskog vladike.[traži se izvor od 01. 2016.]

Danilo Šćepčević iz Njeguša, novi kandidat Patrijarha srpskoga, je kao dvadesetsedmogodišnjak izabran 1697. godine na Crnogorskom zboru za novog vjerskog poglavara srpske pravoslavne Cetinjske mitropolije, što je bio bitna prekretnica u srpskoj nacionalnoj istoriji i jedan od nekoliko bitnih događaja ovih krajeva koji su označili turbulentni period velikoga Bečkoga rata u jeku sukoba između Osmanlija i Venecijanaca. 1700. godine se zaputio u daleki Sečuj u habzburškoj Ugarskoj, gdje ga je hirotonisao srpski pećki patrijarh u izbjeglištvu Arsenije III Crnojević[2] za kanonskog Cetinjskog vladiku i Mitropolita Skenderije i Primorja;[3] slijedi crkveni opis zavladičenja:

Vladika Danilo je izgradio vrlo blizak odnos sa patrijarhom Arsenijem Čarnojevićem, koji mu je bio zemljak i susjed, odnos prema svom nadležnom u crkvenoj hijerarhiji se vidi i u pismu „Poštovanim knezovima i starješinama crnogorskim“ iz 1714. godine, gdje za njega Danilo tvrdi:

Godine 1707, vladika Danilo Šćepčević je razgovarao sa mletačkim providurom za Dalmaciju i Albaniju Gustavom da Rivom, iz Herceg Novoga, koji je namjeravao da u Boki okupi Grbljane, Majine, Pobore, Bjelopavliće, Nikšiće, Kuče, Ozriniće, Cetinjane i sve preostale "narode" Gornjih Brda, ali ranije iskustvo i podozrivost vladike Danila nije dovela do obnove onoga što je bilo krajem XVII vijeka. Pravu iskrenost je Danilo pokazao prema jednovjernoj, slovenskoj i pravoslavnoj Rusiji, oživljavanjem istorijskih krvnih i crkvenih srpsko-ruskih veza i preusmjeravanjem Crne Gore ka novoj direktivi, združavanja svih pravoslavnih, konkretno slovenskih naroda, na balkanskom poluostrvu, što je usmjerilo Crnu Goru ka ruskom kultu stoljećima koji su uslijedili potom.[traži se izvor od 01. 2016.]

U tu svrhu, 1711. godine je ruski car Petar Veliki iz dinastije Romanova dao gramatu Crnogorcima i poslao jednorodne Srbe, pukovnika Mihaila Miloradoviča iz Hercegovine i Ivana Lukačevića Podgoričanina da mu donesu gramotu na Cetinje, kojom se upućuje poziv na opštenarodni ustanak protiv Osmanskog carstva. Vladika Danilo je tada pozvao sve Crnogorce i održao jedan Opštenarodni sabor ispred svoje mitropolitske rezidencije, gdje je održao jedan govor nadahnjivanja:

Danilo ŠćepčЍ 1ed0 ?vić je napravio zaokret od prethodnih vladika, koji su se bavili maltene isključivo crkvenim pitanjima, i napravio konkretne pokrete ka uljuđivanju i prosvetljivanju svojih podaničkih vjernika, njihovom ujedinjavanju, kako bi bespotrebno prolijevanje bratske krvi bilo za svagda prekinuto, konkretno borbom protiv krvne osvete, i svi se sjedinili u svojoj borbi protiv znatno opasnijeg zajedničkog neprijatelja, ujedinjavanjem svih plemena pod prijetnjom Strašnog suda koji bi ih čekao poslije smrti za sva nečastiva djela koja su učinili tokom svog života, odnosno otpočinjanju procesa oslobođenja Crne Gore i začetaka stvaranja države iz mitropolije.[traži se izvor od 01. 2016.]

Kult Kosova[uredi]

Moćno nasljeđe srednjovjekovne srpske države u crnogorskim krajevima se nikako nije zaboravljalo, među njima knez Lazar, Miloš Obilić i pogotovo kosovski kult propasti srpskog carstva. Vladika Danilo Šćepčević je bio vrlo mnogo zaokupljen kosovskom tragedijom srpskoga naroda i onim što se desilo na Kosovu polju 1389. godine te i osveti i obnovi srpske državnosti, što pokazuje i u već citiranom pismu "Poštovanim knezovima i starješinama crnogorskim" iz 1714. godine:

Atentat u Kotoru[uredi]

Došlo je do zaoštravanja odnosa Crne Gore i Austrije, koja se bojala opšteslovenske propagande u turskim provincijama. Austrija je oslobodilačke pokrete na Balkanu smatrala revolucionarnom opasnošću. Zaoštavanje crnogorsko-austrijskih odnosa došlo je do usijanja u junu 1859, kada je 27 naoružanih političkih crnogorskih emigranata premešteno iz Zadra u Kotor.[4] Crna Gora je uzalud protestvovala kod austrijskih vlasti. Krajem jula 1860. knez Danilo je sa suprugom i tri pratioca otputovao na kraći odmor u Prčanj.[5] Iz Prčnja je 12. avgusta 1860. doplovio čamcem u Kotor u kraću posetu.[6] Zadržao se u Kotoru celi dan, a pred veče kada se ukrcavao u čamac, u leđa mu je sa dva koraka pucao Todor Kadić.[7] Umro je 13. avgusta 1860.[7]

Nasljeđe[uredi]

Mauzolej na Orlovom kršu, posvećen crnogorskom vladici Danilu Petroviću, podignut je povodom proslave dvijestogodišnjice dinastije Petrović Njegoš 1896.[8]

Danilo Šćepčević Njegoš je osnovao dinastiju Petrović-Njegoša, koja je Crnom Gorom upravljala više od dva vijeka i dala podstrek cjelokupnom organizovanju i nacionalnoj borbi srpskoga naroda koji je živio pod Turcima, te koja je uspjela u skoro nemogućoj misiji izgradnje, podizanja i razvijanja samostalne crnogorske državnosti.[traži se izvor od 01. 2016.]

Njegov znatno kasniji nasljednik, vladika pjesničkoga duha Petar II Petrović Njegoš, je opjevao vladiku Danila - "sirak tužni bez nigđe nikoga", u svom vrhunskom djelu „Gorski vijenac", koji predstavlja vrhunac crnogorske i srpske narodne književnosti. Petar ilustrovano prikazuje Danilove stavove kroz riječi:

Crni dane, a crna sudbino!
O kukavno Srpstvo ugašeno,
zla nadživjeh tvoja svakolika,
a s najgorim hoću da se borim!

Bog vas kleo, pogani izrodi,

što će turska vjera među nama?

Kuda ćete s kletvom prađedovskom?

Su čim ćete izać pred Miloša

i pred druge srpske vitezove,

koji žive doklen sunce grije?

Udri za krst, za obraz junački,
ko gođ paše svijetlo oružje,
ko gođ čuje srce u prsima,
huljitelje imena Hristova
da krstimo vodoma li krvlju!

Trijebimo gubu iz torine!

Nek propoje pjesna od užasa,

oltar pravi na kamen krvati

Prokle Mara svog sina Stanišu,
progrize joj sisu u posanje,
rajsko piće prosu u njedrima,
Stiže đecu roditeljska kletva!

Staniša je obraz ocrnio,

pohulio na vjeru Hristovu,

na junačko pleme Crnojevo,

obuka se u vjeru krvničku

i bratske je krvi ožednio

Vidi još[uredi]

Reference[uredi]

Literatura[uredi]

Spoljašnje veze[uredi]


Prethodnik:
Savatije Kaluđerović
Cetinjski vladika
Mitropolit Skandarije i Primorja
(1697. — 1735.)

Naslednik:
Sava Petrović Njegoš