Vlatko Maček

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Vlatko Maček
Dr Vladimir Maček
Lični podaci
Datum rođenja(1879-06-20)20. jun 1879.
Mesto rođenjaKupinec kod Jastrebarskog, Austrougarska
Datum smrti15. maj 1964.(1964-05-15) (84 god.)
Mesto smrtiVašington, Sjedinjene Američke Države
NarodnostHrvat
UniverzitetSveučilište u Zagrebu
Politička karijera
Politička
stranka
Hrvatska seljačka stranka
Potpredsednik Vlade
26. avgust 1939 — 10. april 1941.
NaslednikJuraj Krnjević

Vladimir „Vlatko“ Maček (Kupinec, 20. juna 1879Vašington, 15. maj 1964) je bio hrvatski i jugoslovenski političar.[1]

Maček je predvodio Hrvatsku seljačku stranku nakon smrti Stjepana Radića i tokom Drugog svetskog rata. Bio je jedan od hrvatskih političkih vođa u Kraljevini Jugoslaviji.

Kao potpredsednik u vladi Dragiše Cvetkovića bio je pobornik približavanja Jugoslavije silama Osovine, a zatim i jedan od najodlučnijih zagovornika pristupanja Trojnom paktu. Kada je 10. aprila 1941. godine proglašena NDH, dao je izjavu preko radija o podršci ustaškom režimu. Tokom rata se držao uveliko pasivno, pošto je bio držan u kućnom pritvoru u rodnom mestu, a jedno vreme ustaški režim ga je zatvorio u logoru Jasenovac. Emigrirao je pri kraju rata. Preminuo je 1964. u Vašingtonu.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Maček je rođen u selu Kupinecu blizu Jastrebarskog, jugozapadno od Zagreba. Otac Ivan mu je bio Slovenac poreklom iz Štajerske, a majka Ida dete iz hrvatsko-poljskog braka[2] Godine 1903. doktorirao je prava u Zagrebu. Do 1905. bio je u sudskoj službi u Zagrebu, Petrinji, Samoboru i Ivancu, a potom je postao advokatski pripravnik.

Godine 1908. otvorio je advokatsku kancelariju u Svetom Ivanu Zelini.

Član Hrvatske pučke seljačke stranke (HPSS) je bio od njenog osnivanja, a od 1906. član glavnog stranačkog odbora.

Kao vodnik je učestvovao u Prvom svetskom ratu na strani Austrougarske.

Nakon Prvog svetskog rata[uredi | uredi izvor]

Nakon rata preselio se u Zagreb, gde je bio bliski saradnik Stjepana Radića. Za vreme izdržavanja zatvorske kazne (1919—20) bio je izabran za potpredsednika HPSS-a, a nakon izlaska iz zatvora 1920. za poslanika u Narodnoj skupštini kao kandidat HPSS-a u Bjelovarskoj županiji. Posle Radićevog puta u Sovjetski Savez 1925. i pristupanja HRSS Seljačkoj internacionali, Mačeka je uhapsila kraljevska žandarmerija. Tokom boravka u zatvoru izabran je za poslanika u Narodnoj skupštini. Ulazak HRSS vladu sa radikalima nekoliko meseci kasnije omogućio je njegovo puštanje na slobodu.

Predsednik Hrvatske seljačke stranke[uredi | uredi izvor]

Posle Radićeve smrti Maček je preuzeo vođstvo Hrvatske seljačke stranke. Pokušavao je da umiri situaciju u Hrvatskoj posle atentata u skupštini i Radićeve smrti. Nakon ostavke kabineta Antona Korošeca koji nije uspeo da smiri situaciju, kralj Aleksandar je primio Mačeka 5. i 6. januara 1929. godine. Maček je izložio uslove HSS-a za prihvatanje jugoslovenske države i saradnje sa vladom. Takođe je zahtevao usvajanje novog ustava po kom bi kraljevina bila podeljene na sedam administrativnih jedinica sa svojim skupštinama, koje bi mogle da donose zakone o trgovini, unutrašnjim poslovima, obrazovanju i finansijama. Pored toga, svaka administrativne jedinica bi mogla da kontroliše poštu i telegraf i da poseduje sopstvenu vojsku koju bi činili regruti iz te administrativne jedinice. Kralju Aleksandru su ti uslovi bili neprihvatljivi (posebno onaj deo o zasebnim oružanim snagama[3]) i istog dana je proglasio diktaturu.

Vlada je aprila 1930. optužila Mačeka za finansiranje terorističkih aktivnosti male grupe hrvatske omladine i naredila Mačekovo hapšenje. Dok je boravio u zatvoru, kraljevi predstavnici su mu bezuspešno predlagali da prestane protiviti se kraljevom režim. Maček je izveden pred sud u maju, ali je oslobođen zbog nedostatka dokaza.[4] Mačeku je u oktobru 1930. dozvoljeno da ih zdravstvenih razloga otputuje u Čehoslovačku. Na putu kroz Austriju sastao se sa predstavnicima HSS u emigraciji, generalom Stjepanom Sarkotićem, vođom stare frankovačke emigracije, i Antom Pavelićem, vođom nove hrvatske emigracije.[4]

Vođstvo Seljačko-demokratske koalicije i predstavnici nekih drugih stranaka su novembra 1932. usvojili rezoluciju nazvanu Zagrebačke punktacije kojom je osudilo kraljevo donošenje oktroisano Septembarskog ustava.[5] Punktacije je napisao bivši član Jugoslovenskog odbora Ante Trumbić i one su oštro kritikovale državu, smatrajući je instrumentom srpske hegemonije i da uništava hrvatske institucije i vrednosti. Potpisnici su zahtevali vraćanje parlamentarnog sistema, sastavljanje novog ustava koji bi odobrili Srbi, Hrvati i Slovenci[6] i reorganizaciju države prema federalnom modelu.[7] Zagrebačke punktacije su bili prvi otvoreni znak otpora diktaturi i dobile su podršku dugih važnijih stranaka, ali su i izazvale negativne reakciju vlasti i Maček je tri meseca kasnije ponovo uhapšen. Državni sud za zaštitu države ga je osudio na tri godine zatvora. [5]

U leto 1934. vlasti su ga zbog lošeg zdravlja prebacili iz sremskomitrovačke kaznionice u jednu bolnicu u Zagrebu. Maček je prestao da se protivi bilo kakvim pregovorima sa kraljem Aleksandrom. Dok je bio na odsluženju kazne, kralj Aleksandar je sa njim vodio razgovore preko Ivana Šubašića o hrvatskom pitanju. Čini se i da je kralj Mačeku obećao da će ponovo razmotrititi hrvatsko pitanje i dati banovinama stvarna ovlašćenja po povratku sa državničke posete Francuskoj[8], ali je ubijen u Marselju. Mačeka je na slobodu pustila nova vlada Bogoljuba Jevtića.

Period namesništva[uredi | uredi izvor]

Letak Mačekovih političkih protivnika pred izbore 5. maja 1935. godine

Nakon puštanja na slobodu, Maček je za svoj cilj postavio transformaciju zemlje od centralističkog modela pod srpskom dominacijom u federaciju u kojoj bi i Hrvati postali ravnopravniji faktor. Ova ideja se pokazala popularnom među Hrvatima i Maček je dobio veliku podršku svih klasa i ideologija, naročito u Hrvatskoj i Vojvodini.

Na izborima 5. maja, nameštenim i praćenim brojnim incidentima, Maček je bio nosilac liste udružene opozicije, ali opozicija nije uspele da porazi Jugoslovensku nacionalnu stranku aktuelnog premijera. Koalicija je dobila skoro sve hrvatske glasove i Maček je time postao legitimni vođa hrvatskog naroda. Pošto je pobednička lista pritiscima dobila samo 600.000 glasova više, knez Pavle Karađorđević je ovo smatrao Jevtićevim neuspehom i zamenio ga je bivšim ministrom finansija Milanom Stojadinovićem.

Maček je 1936. osnovao ilegalne milicije Seljačku zaštitu (na selima) i Građansku zaštitu (u gradovima). One su bile jedne u nizu paravojnih formacija u državi i stvorene su u cilju zaštite stranačkih skupova od četnika.

Nakon neuspešnog pokušaja ministra unutrašnjih poslova Korošeca da sklapanjem konkordata stekne naklonost hrvatskih katolika, Maček je postigao dogovor sa većim brojem opozicionih stranaka da zajedno rade na ponovnom uspostavljanju demokratije i rešavanju hrvatskog pitanja. Tokom ovog perioda Maček je bio vođa Ujedinjene opozicije, koalicije u kojoj su pored HSS bili i Samostalna demokratska stranka, Zemljoradnička stranka i Demokratska stranka.

Maček je postigao još veći izborni uspeh na izborima 11. decembra 1938. Iako je njegova koalicije Blok narodne sloge sa Samostalnom demokratskom strankom, Demokratskom strankom, Zemljoradničkom strankom i Crnogorskom federalističkom strankom, opet poražena za nešto manje od 200.000 glasova na izborima spornim zbog jakog vladinog pritiska u srpskim krajevima i kupovinom podrške manjina, knez Pavle je odlučio da posluša preporuke evropskih diplomata da je u interesu mira u Jugoslaviji i Evropi nužan sporazum sa opozicijom i napokon reši konfliktno hrvatsko pitanje. Zbog toga je smenio Stojadinovića i na njegovo mesto postavio Dragišu Cvetkovića. Novi premijer, čovek ograničenih sposobnosti, je zapravo bio kneževa marioneta. Međutim, kako se nije isticao kao pristalica diktature i vezama sa bivšim premijerom, Cvetković je prihvaćen za partnera u pregovorima sa opozicijom koje je predvodio Maček. Zbog pogoršanje međunarodne situacija (nemačke aneksije Austrije, pripajanjem Sudetske oblasti Nemačkoj i na kraju okupacije Češke i Moravke kojom je u martu ukinuta Čehoslovačka), knez Pavle je vršio pregovore na Cvetkovića da započne pregovore sa opozicijom, koji su počeli u aprilu.

Maček je vodio pregovore na tri koloseka: sa Musolinijem o mogućoj podršci Italije za nezavisnost Hrvatske, sa srpskim opozicionim strankama o ponovnom uvođenju demokratije i sa vladom i namesnikom Pavlom o postizanju hrvatskih teritorijalnih zahteva.

Tako su 26. avgusta 1939. u Beogradu predsednik vlade Dragiša Cvetković i vođe hrvatske HSS Vlatko Maček formirali Vladu narodnog sporazuma.

Hrvatski ban Ivan Šubašić, Vlatko Maček i nadbiskup Alojzije Stepinac na otvaranju Savskog mosta u Zagrebu 1939.

Taj sporazum su srpski političari nevoljno prihvatili. Međutim, nakon Hitlerove aktivnosti u okolnim zemljama srpski političari su smatrali da će hrvatskom narodu na ovaj način ponuditi dovoljno da se ne udruži sa fašistima. Zatim je uspostavljena Banovina Hrvatska, autonomna jedinica sa delovima Hercegovine i bosanske Posavine. U vladi Dragiše Cvetkovića, Maček je imao položaj potpredsednika ministarskog saveta, tj. potpredsednika vlade. Maček nije želeo da posluša Budakov predlog da HSS podrži sile Osovine. Kad je privremeno zatražio italijansku pomoć, Maček je ugrozio monopol ustaša na italijansku pomoć. Na kraju, Mačekovi pregovori s premijerom Dragišom Cvetkovićem, koji su doveli do sporazuma razjarili su ustaše, u čijim je očima Maček postao izdajica projekta nezavisne Hrvatske.[9]

Drugi svetski rat[uredi | uredi izvor]

Maček polaže zakletvu (mart 1941)

Vojni puč od 27. marta 1941. bio je usmeren na odbacivanje Trojnog pakta, pa i uz cenu rata sa silama Osovine.

Maček je pozvan od novog predsednika vlade, Dušana Simovića da uzme učešća u njegovoj vladi. Uz velike teškoće Maček je pristao. On nije prvobitno uopšte dobro gledao na puč i tražio je od komandanta 4. armije Petra Nedeljkovića da interveniše i slomi pučiste u Beogradu. Na razbijanje Jugoslavije Hitler je računao i pre vojnog sloma Jugoslavije. U vreme kada se Maček dvoumio da li da priđe Simovićevoj vladi, specijalni nemački izaslanik Valter Maletke je došao kod Mačeka da ga ubedi da ne prihvati Simovićevu ponudu. Međutim, nije mu otvoreno rekao da Nemačka planira da napadne Jugoslaviju i Maček je odbio predlog Maletkea. Nekoliko dana pre napada na Jugoslaviju poslao u Zagreb specijalnog Ribentropovog izaslanika Edmunda Fezenmajera i koji je trebalo da nagovori Mačeka da proglasi Nezavisnu Državu Hrvatsku. Zbog Mačekove kolebljivosti do toga nije došlo. Na nagovor anglofila i generalnog sekretara HSS Juraja Krnjevića i Save Kosanovića, Maček je pristao da uđe u Simovićevu vladu.

Maček je 7. aprila, dan po početku Aprilskog rata, podneo ostavku i na svoje mesto u vladi je delegirao Jurja Krnjevića i vratio se u Zagreb. Posle proglašenja NDH 10. aprila, spiker na radiju je pročitao Mačekovu deklaraciju u kojoj je pozvao hrvatski narod da prizna novu Nezavisnu Državu Hrvatsku.[10] Ipak, Maček nije imao nikakvu ulogu u stvaranju nove hrvatske države. Odbio je mogućnost proglašenja hrvatske samostalnosti pod njemačkom zaštitom. Kako je Krnjević i dalje bio ministar u izbegličkoj vladi u Londonu, Maček je igrao na dve karte. Krnjević je Čerčilu predao Mačekovo pismo koje izražava Mačekovo divljenje britanskom otporu Hitleru i ističe da hrvatski narod nije ni za koga drugog već za Veliku Britaniju i demokratiju. Smatrajući da će pobedom savezničkih snaga HSS preuzeti vlast u Hrvatskoj, zauzimao se za politiku čekanja odbijajući saradnju i s partizanima i s ustašama. Kako bi ga spriječili u političkom djelovanju, vlasti NDH zatvorile su ga u oktobru 1941. u logor Jasenovac, a od marta 1942. bio je u kućnom pritvoru na imanju u Kupincu, smatrajući ga kao opasnog čoveka.[11]

Emigracija[uredi | uredi izvor]

Nakon oslobođenja, Maček je 1945. pobegao u inostranstvo, ne bi li se spasao od komunističkog režima. U inostranstvu je bio jedan od osnivača Međunarodne seljačke unije i njen potpredsednik. I tih godina ostao je dosledan svojoj ranijoj odluci, pa kad se mu ugledni hrvatski političari i javni radnici ponudili sjedinjene hrvatske političke emigracije i preuzimanje vođstva, neprestano je to odbijao, pozivajući se na nekadašnji legitimitet svoje stranke i njeno isključivo pravo na vođenje hrvatske politike. U Americi je ostao do kraja života.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Maček, Vladko - Hrvatska enciklopedija”. enciklopedija.hr. Pristupljeno 2024-01-27. 
  2. ^ Perić 2003, str. 9–11.
  3. ^ Pavlowitch 1971, str. 73.
  4. ^ a b Tomasevich 2002, str. 28.
  5. ^ a b Tomasevich 2002, str. 29.
  6. ^ Pavlowitch 1971, str. 83.
  7. ^ Trifković 2011, str. 52.
  8. ^ Tomasevich 2002, str. 30.
  9. ^ Tomasevich 2002, str. 38–39.
  10. ^ Tomasevich 2002, str. 53.
  11. ^ Grubač, Vojin (2016-05-09). „Vladko Maček- maskirani Lucifer NDH”. IN4S (na jeziku: srpski). Pristupljeno 2023-01-31. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]