Vojničev rukopis

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Vojničev rukopis
engl. Voynich manuscript
Biblioteka retkih knjiga i rukopisa Bejneke,
Univerzitet Jejl
Cvetna ilustracija na stranici 32; boje su još uvek žive
Takođe poznat i kaoBejneke MS 408
(engl. Beinecke MS 408)
Tipkodeks
Datum nastankarani 15. vek[1][2]
1404—1438‍[2]
Mesto nastankaverovatno Severna Italija‍[1][2]
Jeziknepoznato
moguće da je reč o prirodnom[3] ili planskom jeziku[4][5]
veoma mali broj reči pronađen je na latinskom jeziku[4][6] i visokonemačkom jeziku[6]
Pisarinepoznato
Autorinepoznato
moguće da je reč o Rodžeru Bejkonu,‍[7]
samom Vilfridu Vojniču,‍[8]
Jakobu Sinapiju od Tepeneca,‍[9]
Atanasiju Kirheru,‍[10]
Rafaelu Mnišovskom,‍[7]
Antoniju Averlinu Filareteu,‍[11]
Korneliju Drebelu,‍[12]
Entoniju Ašamu‍[4] itd.
Sastavio/lanepoznato
Iluminirao/lanepoznato
Patronnepoznato
Posvećennepoznato
Materijalvelum
(vrsta pergamenta od neštavljene kože sisara)
Veličina≈ 23,5 cm × 16,2 cm × 5 cm
Formatjedna kolona u telu stranice, sa malo uvučenom desnom marginom i sa podelama paragrafa, a neretko i sa zvezdicama u levoj margini;‍[13]
ostatak rukopisa javlja se u vidu grafika tj. dijagrama ili oznaka za pojedine delove vezane za ilustracije;
rukopis sadrži delove na rasklapanje
Stanjedelimično oštećen i nekompletan;
pronađeno 240 od 272 stranice (≈ 88%)‍[6][11][13]
tj. pronađeno 18 od 20 araka
(272 stranice od. 20 araka je najmanji procenjeni broj, a sadržano je > 170.000 karaktera)‍[14]
Pismonepoznato
moguće da je reč o izmišljenom pismu‍[15]
veoma mali broj reči pronađen na latinskom pismu[4][6]
Sadržajherbalna, astronomska, biološka, kosmološka i farmaceutska sekcija + sekcija sa receptima‍[13]
Iluminacijamastilo u boji se, pomalo sirovo, upotrebljavalo za bojenje figura, i to verovatno nekad kasnije u odnosu na vreme nastanka teksta i samih kontura‍[6]
Dodaci
Primercidve kopije rukopisa koje je Bareš u dva navrata slao Kirheru u Rim
Ranije posedovanje? → Rudolf II, car Svetog rimskog carstva → Jakob od Tepeneca → Georg Bareš → Atanasije Kirher (kopije) → Jan Marek Marci (Johan Markus Marci) → rektor Univerziteta Čarls u Pragu → Atanasije Kirher → Peter Jan Beks → Vilfrid Vojnič → Etel Vojnič → En Nil → Hans Peter Kraus → Jejl[4][10][13][16][17]
Otkrivennajranije informacije o postojanju dolaze iz pisma koje je pronađeno unutar korica rukopisa, a napisano je ili 1665. ili 1666. godine
Pristupni brojMS 408
Ostalopoznat slučaj u istoriji kriptografije koji do dan-danas nije rešen/dešifrovan

Vojničev rukopis/manuskript[a] (engl. Voynich manuscript; rus. Рукопись Войнича) ilustrovani je ručno napisani kodeks u nepoznatom sistemu pisanja. Starost veluma (vrsta pergamenta od neštavljene kože sisara na kome je manuskript napisan) metodom radioaktivnog ugljenika procenjena je na rani 15. vek (1404—1438). Manuskript je verovatno napisan u Severnoj Italiji tokom italijanske renesanse.‍[1][2] Ime je dobio po Vilfridu Vojniču, poljskom trgovcu knjigama koji je isti kupio 1912. godine.‍[18]

Neke stranice nedostaju, a oko 240 je pronađeno i sačuvano. Tekst je napisan sleva nadesno, a većina stranica sadrži ilustracije ili dijagrame. Neke stranice su na rasklapanje.

Vojničev rukopis su proučavali mnogi kako profesionalni tako i amaterski kriptografi, uključujući američke i britanske kriptoanalitičare iz Prvog i Drugog svetskog rata.‍[19] Niko do sada nije uspeo da dešifruje tekst, koji je postao veoma poznat slučaj u istoriji kriptografije. Misterija značenja i porekla rukopisa pobudila je maštu u popularnoj kulturi, što je pokrenulo pisanje romana, raznih spekulacija sa osvrtom na sadržaj rukopisa i sl. Nijedna od brojnih hipoteza predlaganih tokom poslednjih sto godina nije još uvek zvanično potvrđena.‍[20]

Hans P. Kraus‍[21] je Vojničev rukopis donirao Univerzitetu Jejl, tačnije Jejlovoj Biblioteci retkih knjiga i rukopisa Bejneke, godine 1969, gde je trenutno katalogizovan pod pristupnim brojem „MS 408”.‍[22][13] Avgusta 2016. godine je objavljeno da je biblioteka Bejneke dogovorila sa izdavačkom kućom Siloe izradu 898 numerisanih faksimila — vernih replika rukopisa za komercijalnu prodaju; njihova izrada je započeta u aprilu 2016. godine, a prvi komplet bio je gotov tek nakon 18 meseci.‍[23][24] Takođe, u novembru 2016. godine Jejlova univerzitetska štamparija objavila je komercijalno izdanje sa tvrdim povezom i esejima.‍[25][26]

Opis[uredi | uredi izvor]

Kodikologija[uredi | uredi izvor]

Kodikologiju (fizičke karakteristike rukopisa) proučavali su mnogi istraživači. Dimenzije rukopisa su približno 23,5 cm × 16,2cm × 5cm. Sadrži stotine stranica napisanih na velumu te potom sakupljenih u 18 araka (jedinice od 25 stranica). Ukupan broj stranica je oko 240, a tačan broj zavisi od načina na koji se broje neobični rasklopivi delovi rukopisa.‍[13] Araci su numerisani brojevima od 1 do 20, na različitim lokacijama, sa ciframa za koje se veruje da potiču iz 1400-ih; gornji desni ugao svake rekto stranice (desna stranica knjige za knjige čiji je tekst napisan sleva nadesno) numerisan je brojevima od 1 do 116, sa ciframa koje potiču iz kasnijeg perioda. Uzimajući u obzir česta preskakanja u numerisanju araka i stranica, velika je verovatnoća da je u prošlosti rukopis imao najmanje 272 stranice, složene u 20 araka, od kojih su neke već nedostajale kada je Vilfrid Vojnič došao u posed rukopisa 1912. godine. Postoji čvrst dokaz da su mnoge bifolijske stranice (listovi presavijeni napola da bi se dobile dve polovine, dvolisnice) preraspoređivane u određenim momentima u istoriji rukopisa i da je originalni redosled stranica možda bio dosta drugačiji od današnjeg.‍[6][11]

Pergament, korice i uvez[uredi | uredi izvor]

Radiougljenično datiranje uzoraka iz različitih delova rukopisa izvedeno je 2009. godine na Univerzitetu u Arizoni. Rezultati su bili konzistentni za sve testirane uzorke i indiciraju da je vreme nastanka pergamenta između 1404. i 1438. godine.‍[27] Proteinskim testiranjem 2014. godine otkriveno je da je papir (pergament) napravljen od teleće kože, a multispektralna analiza pokazala je da je isti bio neispisan pre nastanka rukopisa. Pergament je izrađen pažljivo, ali manjkavosti postoje i kvalitet se u najboljem slučaju procenjuje na prosečan.‍[27]

Neki foliji su deblji od uobičajene debljine pergamenta, kao na primer bifoliji 42 i 47.‍[28]

Uvez i korice od jareće (kozje) kože‍[29] ne pripadaju originalno(j) knjizi, već su datirani do vremena kada je rukopis bio u vlasništvu Rimskog koledža.‍[13] Rupe od insekata prisutne na prvom i poslednjem foliju rukopisa (po trenutnom pretpostavljenom redosledu) sugerišu da je pre pomenutih korica rukopis imao drvene korice, dok obezbojavanje na rubovima ukazuje da su postojale i unutrašnje korice od štavljene kože.‍[27]

Mastilo[uredi | uredi izvor]

Mnoge stranice sadrže bitne crteže ili dijagrame koji su obojeni mastilom u boji. Na osnovu modernih analiza koje koriste tehnologiju polarizovane svetlosne mikroskopije (PLM), utvrđeno je da je za tekst i konture figura korišćeno pisaće pero i železno žučno mastilo; mastilo u boji se (pomalo sirovo) upotrebljavalo za bojenje figura, verovatno nekad kasnije u odnosu na ispisivanje teksta i ocrtavanje kontura. Mastilo crteža, teksta i brojeva stranica i araka ima slične mikroskopske karakteristike. Energetski disperzivna rendgenska spektroskopija (EDS) sprovedena 2009. godine otkrila je da je mastilo sadržavalo velike količine gvožđa, sumpora, kalijuma, kalcijuma i ugljenika te bakar i ponegde cink u tragovima. EDS nije pokazao prisustvo olova, ali je rendgenskom kristalografijom (XRD) identifikovan kalijum olovo-oksid, kalijum vodonik-sulfat i singenit u jednom od testiranih uzoraka. Sličnost između mastila teksta i mastila crteža ukazuje na istovremen nastanak.‍[6]

Boja[uredi | uredi izvor]

Plava, svetla (ili bela), crveno-smeđa i zelena boja rukopisa analizirane su koristeći PLM, XRD, EDS i skenirajuću elektronsku mikroskopiju (SEM). Ispostavilo se da je plava boja prirodni azurit sa malim tragovima bakrovog oksida kuprita. Svetla boja je verovatno smeša belanca i kalcijum-karbonata, dok je zelena boja okvirno karakteristika bakra i bakar-hlor rezinata; kristalni materijal je možda atakamit ili drugo jedinjenje bakra i hlora. Analiza crveno-smeđe boje ukazuje na crveni oker sa kristalizovanim hematitom i gvožđe-sulfidom. Male količine olovo-sulfida i palmijerita moguće je da su bile prisutne u crveno-smeđoj boji.‍[6] Procenjeno je da su pigmenti bili jeftini.‍[27]

Retuširanje[uredi | uredi izvor]

Dokaz retuširanja teksta; str. 3, f1r
Retuširanje crteža; str. 131, f72v3

Računarski stručnjak Žorž Stolfi sa Univerziteta Kampinas istakao je da su delovi teksta i crteži modifikovani, i to koristeći tamnije mastilo preko ranijeg bleđeg teksta. Dokaz za ovo je vidljiv u raznim folijima, pogotovo f1r, f3v, f26v, f57v, f67r2, f71r, f72v1, f72v3 i f73r.‍[30]

Tekst[uredi | uredi izvor]

Stranica 119, f66r; ovde su prikazane karakteristike teksta
Stranica 191, f107r; detalj sa tekstom

Svaka stranica rukopisa sadrži tekst, većinom na nepoznatom jeziku, osim izuzetaka koji napisani na latinskom pismu. Najveći deo teksta u rukopisu od 240 stranica napisan je na nepoznatom pismu, sleva nadesno. Većina „slova” ispisana je u jednom ili u dva jednostavna poteza perom. Postoje neki sporovi oko toga da li se pojedina slova razlikuju ili ne, ali pismo od 20—25 slova moglo bi da se sastavi i upotrebi za skoro ceo tekst; izuzetke predstavlja nekoliko desetina ređe korišćenih znakova, koji se pojavljuju svega po jedan ili dva puta svaki u celom tekstu. Osim toga, ne postoji očigledna upotreba interpunkcije.‍[4]

Veći deo teksta je ispisan u jednoj koloni u telu stranice, sa malo uvučenom desnom marginom i sa podelama na paragrafe, neretko i sa zvezdicama u levoj margini.‍[13] Ostatak rukopisa javlja se u vidu grafika tj. dijagrama ili oznaka za pojedine delove vezane za ilustracije. Ne postoje indikacije da su bilo kakve greške ili naknadne korekcije načinjene na bilo kom mestu u dokumentu. Duktus (potezi koji se povlače perom da bi nastalo pojedino slovo) teče glatko i stvara se utisak da simboli nisu bili šifrovani; ne postoje „kašnjenja”, odnosno razmaci između slova, kao što se obično očekuje u pisanoj formi kodiranog teksta.

Tekst se sastoji od preko 170.000 slova,‍[14] sa razmacima koji vrše podelu teksta u oko 35.000 grupa različite dužine, koje se obično nazivaju „rečima” ili „tokenima reči” (37.919). Od ovih reči 8.114 se smatra jedinstvenim: „tip reči”.‍[31] Struktura ovih reči je takva da postoji velika mogućnost da slede neke vrste fonoloških ili ortografskih zakona; na primer, neka slova moraju da se pojavljuju u svakoj reči (kao što su to srpski ili engleski samoglasnici), neka slova nikada ne mogu da slede druga, neka mogu da budu dvostruka ili trostruka, dok neka druga ne mogu itd. Distribucija slova u rečima je takođe veoma čudna, ali prema nekim uzorcima: neka slova javljaju se samo na početku reči, neka samo na kraju, a neka uvek u sredini. Profesor Gonzalo Rubio, ekspert za drevne jezike sa Univerziteta u Pensilvaniji, rekao je sledeće: „Stvari koje poznajemo kao ’gramatičke markere’ — stvari koje se pojavljuju uobičajeno na početku ili kraju reči, kao što je s ili d u našem [engleskom] jeziku, i koje se koriste za izražavanje gramatike, nikada se ne pojavljuju u sredini ’reči’ u Vojničevom rukopisu. To je nezamislivo za bilo koji indoevropski, mađarski ili finski jezik.”‍[32] Mnogi istraživači su komentarisali ova veoma strogo uspostavljena pravila u strukturi reči.‍[33] Distribucija slova u tekstu je takođe čudna: hronologija predstavlja čudne korelacije među evropskim jezicima, delimično prisutne i kod kineskog, kako pokazuje studija Stefana Vonfelta.‍[34]

Neke reči javljaju se samo u određenim delovima, ili na samo nekoliko stranica; nasuprot tome, druge se prožimaju čitavim rukopisom. Postoji veoma malo ponavljanja među hiljadu ili oko hiljadu oznaka vezanih za ilustracije. Praktično, nema reči sa manje od dva slova ili sa više od deset slova.‍[14] Postoje slučajevi gde se pojavljuje ista uobičajena reč i do tri puta zaredom.‍[14] Reči koje se razlikuju u samo jednom slovu takođe se ponavljaju neobičnom učestalošću, zbog čega metoda jednostruke supstitucije u dešifrovanju alfabeta neminovno vodi ka stvaranju nerazumljivog teksta. Godine 1962, kriptoanalitičarka Elizebet Fridman opisala je ovakve pokušaje dešifrovanja kao „unapred osuđene na razočarenje”.‍[35]

Razni transkripcijski alfabeti izmišljani su u pokušaju da se Vojničevi karakteri izjednače sa latiničkim slovima, što bi dalje moglo da pomogne u kriptoanalizi; među njima, najznačajniji primer vredan pomena je Evropski Vojničev alfabet. Prvi ovakav veliki alfabet, 1940-ih napravio je kriptograf Vilijam F. Fridman, gde je svaka linija rukopisa transkribovana na IBM-ovu bušenu (Holerit) karticu, kako bi postala mašinski čitljiva.‍[36]

EVA (evropski Vojničev alfabet); velika slova EVA se ponekad koriste za predstavljanje različitih varijacija istog simbola

Delovi na poznatim pismima[uredi | uredi izvor]

Za samo nekolicinu reči u rukopisu smatra se da nije napisana na nepoznatom pismu:‍[17]

  • f1r : Niz latinskih slova kod desne margine paralelne sa slovima nepoznatog pisma. Postoji takođe i trenutno nečitljiv potpis Jakoba od Tepeneca u blizini donje margine.
  • f17r : Linija teksta na latinskom pismu u blizini gornje margine.
  • f70v–f73v : Astrološka serija dijagrama u astronomskom delu rukopisa sadrži imena deset meseci (od marta do decembra) napisana na latinskom pismu, sa pravopisom sličnim onome koji se upotrebljavao u srednjovekovnim jezicima Francuske, severozapadne Italije i Iberijskog poluostrva.‍[37]
  • f66r : Mali broj reči u donjem levom uglu, u blizini crteža nagog čoveka. Protumačene su kao „der musz del”, što je reč iz visokonemačkog jezika[17] za tzv. „udovičin udeo” tj. elekcioni udeo (termin koji se koristi u američkom zakonu koji se odnosi na nasleđivanje, a koji opisuje deo imanja koje preživeli bračni drug može da zahteva umesto onoga što je ostavljeno po volji [umrlog] u testamentu; takođe se može nazvati „udovičin udeo”, „zakonski udeo”, „izbor protiv volje” ili „prisilni udeo/učešće”).
  • f116v : Četiri linije napisane su na poprilično izobličenom latinskom pismu, osim dveju reči na nepoznatom pismu. Reči na latinskom pismu se čine izobličenim i sa karakteristikama nepoznatog jezika. Slova liče na evropske alfabete kasnog 14. i 15. veka, ali same reči verovatno nemaju smisla ni na kom od trenutno poznatih jezika.‍[38]

Nije poznato da li su ovi delovi na latinskom pismu bili deo originalnog teksta ili su naknadno dodati.

Ilustracije[uredi | uredi izvor]

Detalj iz biološke sekcije rukopisa
Detalj na stranici 50, f25v; liči na zmaja
Detalj na stranici 158, f86r6; zamak

Veći deo rukopisa je prema ilustracijama izdeljen u šest različitih sekcija (delova, odeljaka, oblasti), pošto tekst nije bilo moguće dešifrovati. Svaka sekcija sadrži ilustracije različitih stilova i tekstualna objašnjenja sa odgovarajućom predmetnom tematikom,‍[14] a izuzetak je poslednja sekcija sa receptima, u kojoj su jedini „crteži” zvezdice u blizini margine. Sekcije sa njihovim konvencionalnim nazivima i opisima sadržaja su:

  • Herbalna sekcija (112 folija) — Svaka strana sadrži po jednu ili dve ilustracije biljaka, te nekoliko paragrafa teksta. Ovakav format je tipičan za evropske herbale (slično herbarijumu) tog doba. Neki delovi ovih crteža su veće i čistije kopije skica koje se mogu pronaći u „farmaceutskoj” sekciji. Međutim, nijedna od slikom predstavljenih biljaka do sada nije identifikovana, odnosno sa prihvatljivom dozom sigurnosti nedvosmisleno prepoznata.‍[13][39]
  • Astronomska sekcija (21 folio) — Sadrži kružne dijagrame, od kojih su neki sa suncima, mesecima i zvezdama, što ukazuje na astronomiju ili astrologiju. Jedna serija od 12 dijagrama oslikava konvencionalne simbole zodijačkih sazvežđa (dve ribe za sazvežđe Riba, bik za sazvežđe Bika, lovac sa strelom za sazvežđe Strelca itd.). Svaki od ovih dijagrama sadrži 30 ženskih figura, poređanih u dve ili više koncentričnih kružnica. Većina žena je, makar delimično, naga, a svaka od njih u levoj ili desnoj ruci drži objekat nalik na označenu zvezdu, ili nešto što je prikazano sa zvezdom prikačenom na objekat koji bi mogao da bude neka vrsta konopca ili kabla. Poslednje dve stranice ove sekcije su izgubljena (sazvežđa Jarca /23. decembar — 20. januar/ i Vodolije /21. januar — 18. februar/; grubo rečeno — januar i februar), dok su sazvežđa Ovna i Bika razdvojena u četiri uparena dijagrama, sa 15 žena i 15 zvezda u svakom. Neki od ovih dijagrama se nalaze na stranicama koje se rasklapaju.‍[13][39]
  • Biološka sekcija (20 folija) — Ovo je gusti tj. zbijeno napisan kontinuirani tekst, protkan figurama (uglavnom male nage žene, od kojih neke nose krune koje se kupaju u bazenima ili kadama povezanim složenom mrežom cevi). Bifolio se sastoji iz folija 78 (verzo) i 81 (rekto); formira integrisani dizajn, pri čemu voda ’teče sa jednog folija na drugi’.‍[27][39]
  • Kosmološka sekcija (13 folija) — Više kružnih dijagrama, ali nejasne prirode. Ova sekcija takođe ima rasklopive delove; jedan od njih, obično poznat pod nazivom „Rozetni folio” (engl. Rosettes folio), zauzima šest stranica i sadrži mapu ili dijagram sa devet „ostrva” ili „rozeta” povezanih „nasipima”; na njima se nalaze zamkovi, kao i nešto što bi moglo da bude vulkan.‍[13][39][40]
  • Farmaceutska sekcija (34 folija) — Mnogo označenih crteža izdvojenih delova biljaka (korenovi, listovi i sl.); drugi predmeti liče na apotekarske tegle i posude. Slike variraju po stilu: od realnih do fantastičnih prikaza. Uključeno je i nekoliko paragrafa, odnosno pasusa sa tekstom.‍[13][39]
  • Sekcija sa receptima (22 folija) — Stranice cele prekrivene tekstom, koji je razlomljen u manje paragrafe, od kojih je svaki obeležen zvezdicom u blizini leve margine.‍[13][39]

Pet folija sadrži samo tekst, a najmanje 28 folija nedostaje iz rukopisa.‍[39]

Namena[uredi | uredi izvor]

Stranica 66, f33v; ovde je verovatno prikazan suncokret

Za sačuvane listove rukopisa pretpostavlja se da bi mogli predstavljati farmakopeju (zvanični spisak uputstava za apotekare prilikom pripremanja, ispitivanja i skladištenja lekova i pomoćnih lekovitih sredstava, izdat od strane državnih sanitetskih organa) ili da bi pak mogli da posluže imenovanju pojmova u srednjovekovnoj ili ranoj modernoj medicini. Međutim, zagonetni detalji na ilustracijama podstakli su razvoj mnogih teorija o poreklu ove knjige, njenom sadržaju i nameni.‍[14]

Za prvu sekciju knjige se gotovo sa sigurnošću može tvrditi da je reč o herbalu, ali pokušaji da se identifikuju vrste biljaka — upoređivanjem bilo sa pravim primercima u prirodi, bilo pomoću stilizovanih crteža savremenih herbala — većinom su bili bezuspešni.‍[41] Svega nekoliko crteža biljaka (kao što su to, na primer, crteži ljubičica (lat. Viola tricolor) ili paprati viline vlasi (lat. Adiantum) može da se identifikuje sa određenom tačnošću. One slike herbala koje se poklapaju sa farmakološkim skicama najverovatnije predstavljaju čiste kopije istih, osim što su nedostajući delovi dovršavani detaljima neverovatnog izgleda. U stvari, za mnoge crteže biljaka iz herbalne sekcije veruje se da su kompozitni: korenovi jedne vrste biljaka pridruživani su listovima druge, a sve sa cvetovima treće vrste.‍[41]

Botaničar Hju O’Nil je verovao da je jedna ilustracija oslikavala „suncokret Novog sveta”, što bi — ako se uzme u obzir — pomoglo u određivanju starosti rukopisa i otvorilo mogućnosti za otkrivanje njegovog porekla; nažalost, identifikacija je samo spekulativne prirode.‍[14]

Slivnici i cevi u biološkoj sekciji ponekad se tumače implicirajući vezu sa alhemijom, iako je očigledno da je sličnost sa opremom alhemičara tog doba veoma mala.

Astrološka razmatranja često su igrala istaknutu ulogu u prikupljanju biljaka, puštanju krvi i drugim medicinskim procedurama korišćenim tokom perioda u kome se veruje da je rukopis nastao. U svakom slučaju, pored očitih simbola Zodijaka i jednog dijagrama koji verovatno predstavlja klasične planete, tumačenja se svode na nagađanja.‍[14]

Kompletan rukopis[uredi | uredi izvor]

Ispod je prikazan kompletan rukopis, u tabeli koja može da se sortira po stranicama, brojevima folija, temama ili slikama. Naznačene su i stranice koje nedostaju.

Stranica Folio Tema Slika Slika Tema Folio Stranica
Prednja korica 1
2 Unutrašnja korica
Biljke f1r 3
4 f1v Biljke
Biljke f2r 5
6 f2v Biljke
Biljke f3r 7
8 f3v Biljke
Biljke f4r 9
10 f4v Biljke
Biljke f5r 11
12 f5v Biljke
Biljke f6r 13
14 f6v Biljke
Biljke f7r 15
16 f7v Biljke
Biljke f8r 17
18 f8v Biljke
Biljke f9r 19
20 f9v Biljke
Biljke f10r 21
22 f10v Biljke
nedostaje f11r
f11v nedostaje
Biljke f12r 23
24 f12v Biljke
Biljke f13r 25
26 f13v Biljke
Biljke f14r 27
28 f14v Biljke
Biljke f15r 29
30 f15v Biljke
Biljke f16r 31
32 f16v Biljke
Biljke f17r 33
34 f17v Biljke
Biljke f18r 35
36 f18v Biljke
Biljke f19r 37
38 f19v Biljke
Biljke f20r 39
40 f20v Biljke
Biljke f21r 41
42 f21v Biljke
Biljke f22r 43
44 f22v Biljke
Biljke f23r 45
46 f23v Biljke
Biljke f24r 47
48 f24v Biljke
Biljke f25r 49
50 f25v Biljke
Biljke f26r 51
52 f26v Biljke
Biljke f27r 53
54 f27v Biljke
Biljke f28r 55
56 f28v Biljke
Biljke f29r 57
58 f29v Biljke
Biljke f30r 59
60 f30v Biljke
Biljke f31r 61
62 f31v Biljke
Biljke f32r 63
64 f32v Biljke
Biljke f33r 65
66 f33v Biljke
Biljke f34r 67
68 f34v Biljke
Biljke f35r 69
70 f35v Biljke
Biljke f36r 71
72 f36v Biljke
Biljke f37r 73
74 f37v Biljke
Biljke f38r 75
76 f38v Biljke
Biljke f39r 77
78 f39v Biljke
Biljke f40r 79
80 f40v Biljke
Biljke f41r 81
82 f41v Biljke
Biljke f42r 83
84 f42v Biljke
Biljke f43r 85
86 f43v Biljke
Biljke f44r 87
88 f44v Biljke
Biljke f45r 89
90 f45v Biljke
Biljke f46r 91
92 f46v Biljke
Biljke f47r 93
94 f47v Biljke
Biljke f48r 95
96 f48v Biljke
Biljke f49r 97
98 f49v Biljke
Biljke f50r 99
100 f50v Biljke
Biljke f51r 101
102 f51v Biljke
Biljke f52r 103
104 f52v Biljke
Biljke f53r 105
106 f53v Biljke
Biljke f54r 107
108 f54v Biljke
Biljke f55r 109
110 f55v Biljke
Biljke f56r 111
112 f56v Biljke
Tekst f57r 113
114 f57v Tekst
Tekst f58r 115
116 f58v Tekst
nedostaje f59r
f59v nedostaje nedostaje f60r
f60v nedostaje nedostaje f61r
f61v nedostaje nedostaje f62r
f62v nedostaje nedostaje f63r
f63v nedostaje nedostaje f64r
f64v nedostaje
Biljke f65r 117
118 f65v Biljke
Tekst f66r 119
120 f66v Biljke
Astronomija f67r1,r2 121
122 f67v2,v1 Astronomija
Astronomija f68r1,r2,r3 123
124 f68v3,v2,v1 Astronomija
Kosmologija f69r 125
126 f69v Kosmologija
Kosmologija f70r1,r2 127
128 f70v2,v1 Zodijak
Zodijak f71r 129
130 f71v Zodijak
Zodijak f72r1,r2,r3 131
132 f72v3,v2,v1 Zodijak
Zodijak f73r 133
134 f73v Zodijak
nedostaje f74r
f74v nedostaje
Biologija f75r 135
136 f75v Biologija
Biologija f76r 137
138 f76v Biologija
Biologija f77r 139
140 f77v Biologija
Biologija f78r 141
142 f78v Biologija
Biologija f79r 143
144 f79v Biologija
Biologija f80r 145
146 f80v Biologija
Biologija f81r 147
148 f81v Biologija
Biologija f82r 149
150 f82v Biologija
Biologija f83r 151
152 f83v Biologija
Biologija f84r 153
154 f84v Biologija
Tekst f85r1 155
156 &
158
f85v1,f86v2,
r3,r4,r5,r6
Kosmologija
Kosmologija f86v5,v3 &
f86r2,v4,v6
157
Biljke f87r 159
160 f87v Biljke
Farmaceutika f88r 161
162 f88v Farmaceutika
Farmaceutika f89r1,r2 163
164 f89v2 Farmaceutika
Farmaceutika f89v1,f90r1,r2 165
166 f90v2,v1 Biljke
nedostaje f91r
f91v nedostaje nedostaje f92r
f92v nedostaje
Biljke f93r 167
168 f93v Biljke
Biljke f94r 169
170 f94v Biljke
Biljke f95r1,r2 171
172 f95v2,v1 Biljke
Biljke f96r 173
174 f96v Biljke
nedostaje f97r
f97v nedostaje nedostaje f98r
f98v nedostaje
Farmaceutika f99r 175
176 f99v Farmaceutika
Farmaceutika f100r 177
178 f100v Farmaceutika
Farmaceutika f101r1,r2 179
180 f101v1,v2 Farmaceutika
Farmaceutika f102r1,r2 181
182 f102v1,v2 Farmaceutika
Recepti f103r 183
184 f103v Recepti
Recepti f104r 185
186 f104v Recepti
Recepti f105r 187
188 f105v Recepti
Recepti f106r 189
190 f106v Recepti
Recepti f107r 191
192 f107v Recepti
Recepti f108r 193
194 f108v Recepti
nedostaje f109r
f109v nedostaje nedostaje f110r
f110v nedostaje
Recepti f111r 195
196 f111v Recepti
Recepti f112r 197
198 f112v Recepti
Recepti f113r 199
200 f113v Recepti
Recepti f114r 201
202 f114v Recepti
Recepti f115r 203
204 f115v Recepti
Recepti f116r 205
206 f116v Tekst
Prazno 207
208 Prazno
Prazno 209
210 Zadnja korica

Istorija[uredi | uredi izvor]

G. Vojnič među svojim knjigama (Soho skver)
Johan Markus Marci (1595—1667) poslao je rukopis Atanasiju Kirheru 1665. ili 1666. godine

Većina rane istorije knjige je nepoznata,‍[42] iako su i tekst i ilustracije u celosti karakteristični za Evropu. Istraživači sa Univerziteta u Arizoni sproveli su 2009. godine radiougljenično datiranje veluma rukopisa, ugljenikovim izotopom 14C. Rezultat tog testa je potvrdio ne samo starost već i autentičnost rukopisa, a kao vreme nastanka sa stopostotnom sigurnošću navodi se period 14041438.‍[2][43][44] Dodatno, Istraživački institut Makroun u Čikagu otkrio je da su boje u rukopisu izrađene od materijala za koje se veruje da potiču upravo iz pomenutog perioda evropske istorije. Takođe je navođeno i da je Istraživački institut Makroun utvrdio da je većina mastila naneta na velum nedugo posle nastanka samog pergamenta tj. tog veluma, s tim da zvanični izveštaji ne sadrže nikakve informacije vezane za ovo moguće apsolutno potvrđivanje autentičnosti misterioznog dela.‍[6]

Prvi potvrđeni vlasnik rukopisa je Georg Bareš (1585—1662), nepoznati alhemičar iz Praga. Bareš je — navodno — u vezi ove „sfinge” koja je „bespotrebno zauzimala prostor u njegovoj biblioteci” mnogo godina, bio zbunjen kao i ostali moderni naučnici tog doba.‍[10] Znajući da je Atanasije Kirher (1602—1680), jezuitski učenjak sa Rimskog koledža, objavio koptski (egipatski) rečnik i „dešifrovaoegipatske hijeroglife, Bareš je Kirheru u Rim dva puta slao kopiju rukopisa kao primerak, tražeći dokaze. Bareševo pismo iz 1639. godine upućeno Kirheru (prvo pismo) najranije je pominjanje rukopisa koje je zvanično potvrđeno i koje je otkriveno do danas.‍[16]

Nije poznato da li je Kirher odgovorio na zahtev, ali je navodno bio zainteresovan u dovoljnoj meri da pokuša doći u posed originala knjige, koju je Bareš uporno odbijao da dȃ (pozajmi). Posle Bareševe smrti, rukopis je prvo pripao njegovom prijatelju Janu Mareku Marciju (1595—1667), poznatijem pod imenom Johan Markus Marci, a potom rektoru Univerziteta Čarls u Pragu. Marci je nekoliko godina kasnije rukopis poslao Kirheru, svom dugogodišnjem prijatelju i korespondentu,‍[16] koji je konačno uspeo da se domogne originala.

Pismo pronađeno unutar korica — napisano 19. avgusta 1665.‍[10][45][46] ili 1666. godine,‍[46][47][48] — stavljeno je u rukopis kada ga je Johanes Markus poslao Kirheru, što dokazuje da je knjiga jednom pripadala vladaru Rudolfu II (1552—1612) koji je za njega platio 600 zlatnih dukata (oko 2,07 kg zlata). Pismo je napisano na latinskom jeziku‍[49] a prevedeno je i na engleski.‍[45][50] Knjiga je zatim data ili pozajmljena Jakobu Horčickom od Tepeneca (umro 1622), glavnom zaduženom za Rudolfove botaničke bašte u Pragu, verovatno kao deo duga koji je ostao iza Rudolfa II po njegovoj smrti.‍[42]

Marcijevo pismo u koricama iz 1665/1666. godine (drugo pismo), napisano na latinskom, dobio je i Vojnič, zajedno sa rukopisom koji je kupio 1912. godine.‍[4] U pismu je pisalo sledeće:‍[4]

Vilfrid Vojnič (1865—1930), tada italijanski antikvar, došao je u posed rukopisa 1912. godine u Fraskatiju; rukopis je prvi put otkrio javnosti 1915. godine, a posedovao ga je sve do svoje smrti — 1930. godine

Nikakvih zapisa ili zabeleženih pomena knjige u sledećih 200 godina nema, ali po svoj prilici bila je čuvana sa ostatkom Kirherove korespondencije u biblioteci tadašnjeg Rimskog koledža (sada Papski univerzitet Gregorijana).‍[16] Tu je verovatno ostala sve dok trupe Vitorija Emanuela II Savojskog nisu okupirale grad 1870. godine i anektirale Papsku državu. Nova italijanska vlada je odlučila da konfiskuje mnogo toga što je pripadalo Crkvi, uključujući i biblioteku Koledža.‍[16] Prema istragama koje su sproveli Havijer Sekaldi i ostali, baš pre nego što se ovo desilo mnoge knjige Univerzitetske biblioteke ishitreno su prebačene u lične biblioteke nastavničkog osoblja, te su tako izuzete od konfiskacije.‍[16] Kirherova korespondencija je bila među ovim knjigama, a tako i navodno Vojničev rukopis, jer isti još uvek nosi eks libris Petera Jana Beksa, poglavara Jezuitskog reda i rektora Univerziteta u to doba.‍[13][16]

Bekseva „privatna” biblioteka premeštena je u Vilu Mondragone (Fraskati, Italija), veliku državnu palatu u blizini Rima koju je 1866. godine kupila Družba Isusova i koja je služila kao sedište jezuitskog Koledža Gislijeri.‍[16]

Godine 1903, Društvo Isusa (Rimski koledž) upalo je u finansijske probleme te je odlučilo da diskretno proda nekoliko svojih gazdinstava Vatikanskoj biblioteci. Rajsšart je 1959. objavio spisak ovih knjiga, koje su bile na prodaju. Razmena je potom obavljena 1912, ali neke knjige su nedostajale sa spiska.‍[51] Vilfrid Vojnič je tada došao u posed 30 ovih rukopisa, među kojima je i onaj koji trenutno nosi njegovo ime.‍[16] Vojnič je potrošio sledećih sedam godina pokušavajući da zainteresuje učenjake za dešifrovanje rukopisa, dok je on za to vreme radio na otkrivanju porekla ovog misterioznog dela.‍[4] Kako god, Karl Vajdman je prodao knjige Rudolfu II u martu 1599.

Posle Vilfridove smrti, 1930. godine, rukopis je nasledila njegova udovica, Etel Vojnič (poznata po tome što je autorka romana Obad i što je ćerka matematičara Džordža Bula). Ona je umrla 1960. godine, a rukopis je ostavila svojoj bliskoj prijateljici, En Nil. Posle toga, 1961. godine, Nilova je rukopis prodala drugom (pre)prodavcu antičkih knjiga, Hansu Peteru Krausu. U nemogućnosti da pronađe kupca, Kraus je 1969. godine Vojničev rukopis donirao Univerzitetu Jejl, gde je i danas katalogizovan kao „MS 408” (engl. Manuscript 408).‍[17] U razgovoru, rukopis se ponekad naziva i imenom „Bejneke MS 408”.‍[13]

Hronologija vlasništva[uredi | uredi izvor]

Ispod je dat hronološki prikaz vlasništva Vojničevog rukopisa. Vlasnici iz 17. veka koji se smatraju potvrđenima su obojeni u narandžasto, dug period čuvanja u Rimskom koledžu u žuto, Fraskati tj. navodna lokacija gde je Vilfrid Vojnič došao do rukopisa u svetlozeleno, Vojnič u crveno, a moderni vlasnici u plavo. Periodi nepoznatog vlasništva su naznačeni u beloj, a vreme mogućeg nastanka na osnovu karbonskog datiranja veluma u tamnozelenoj boji.‍[42]

Hronologija vlasništva Vojničevog rukopisa
Biblioteka retkih knjiga i rukopisa BejnekeHans P. KrausEtel Lilijan VojničVilfrid VojničFraskatiPapski univerzitet GregorijanaAtanasije KirherJan Marek MarciGeorg BarešJakob SinapijeRudolf II, car Svetog rimskog carstva


Hipoteze o autorstvu[uredi | uredi izvor]

Mnogi ljudi bili su predlagani kao mogući autori Vojničevog rukopisa, ali prava osoba ostala je nepoznata sve do danas.

Edvard Keli (1555—1597) možda je napravio rukopis kao masovnu obmanu (engl. hoax), kako bi mogao da ga proda kao rad Bejkona

Marcijevo pismo u koricama iz 1665/1666. godine upućeno Kirheru govori da je — prema njegovom ranijem prijatelju Rafaelu Sobjehrdu-Mnišovskom — knjigu jednom kupio Rudolf II, car Svetog rimskog carstva i kralj Bohemije (1552—1612), i to za 600 dukata (2,07 kg stvarne težine zlata — AGW). (Mnišovski je umro više od 20 godina pre ovoga (1644), pa prema tome — dogovor mora da je pao pre Rudolfove abdikacije 1611. godine, što je barem 55 godina pre Marcijevog pisma.) Prema pismu, Mnišovski je (ali ne nužno i Rudolf) nagađao kako je autor bio franjevački kaluđer i polimata Rodžer Bejkon (1214—1294).‍[7] Iako je Marci u pismu rekao da „obustavlja suđenje” oko ove tvrdnje, istu je poprilično ozbiljno uzeo u obzir Vilfrid Vojnič, koji je radio mnogo na tome da je potvrdi.‍[16] Pored Rodžera Bejkona, Vojnič je razmatrao mogućnost da je autor možda bio i Albertus Magnus.‍[52]

Matematičar Džon Di (1527—1608) možda je prodao rukopis vladaru Rudolfu oko 1600. g.

Pretpostavka da je Rodžer Bejkon autor Vojniča je dovela do zaključka da je osoba koja je prodala rukopis Rudolfu morala da bude niko drugi do Džon Di (1527—1608), matematičar i astrolog na dvoru kraljice Elizabete I Tjudor od Engleske, za koju je poznato da je u vlasništvu imala veliku kolekciju Bejkonovih rukopisa. Di i njegov kristalomant (asistent za medijum) Edvard Keli živeli su nekoliko godina u Bohemiji (Češka), gde su se nadali da će svoje usluge prodati caru. Međutim, to se verovatno nije dogodilo, jer Dijevi pažljivo čuvani dnevnici ne pominju takvo nešto.‍[16] Ako autor Vojničevog rukopisa nije Bejkon, pretpostavljena veza sa Dijem značajno slabi. Do primenjivanja metode radioaktivnog ugljenika na rukopis i datiranja istog na 15. vek, razmatrala se i mogućnost da je Di ili Keli možda napisao rukopis, pa širio glasine da je isti originalno bio rad Bejkona, a sve u nadi da će kasnije da ga proda.‍[53]

Vojničeva fabrikacija[uredi | uredi izvor]

Neki su sumnjali da je sam Vojnič izmislio rukopis.‍[8] Kao preprodavac antičkih knjiga on je verovatno imao neophodno znanje i sredstva, a „izgubljena knjiga” Rodžera Bejkona bila bi vredna bogatstva. Štaviše, Bareševo pismo, kao i Marcijevo, samo određuju postojanje nekog rukopisa, a ne nužno da je Vojničev rukopis taj isti o kome se u pismima govori. Drugim rečima, ova pisma mogla bi verovatno biti čak motivacija za Vojniča da izmisli svoj rukopis (pod pretpostavkom da je bio svestan da pisma uopšte postoje), a ne da posluže kao dokaz koji bi potvrdio autentičnost originalnog rukopisa. Kako god, mnogi se više oslanjaju na ekspertno datiranje rukopisa i skorašnje (jun 1999)‍[42] otkriće Bareševog pisma upućenog Kirheru kao na činjenice koje mogućnost Vojničeve fabrikacije eliminišu u potpunosti.‍[8][16] Ejmon Dafi kaže da je radiougljeničnim datiranjem pergamenta (ili, tačnije rečeno, veluma) „efektivno izbačena svaka mogućnost da je rukopis postsrednjovekovna prevara”, pošto konzistentnost stranica indicira da je poreklo iz jednog izvora; takođe je rečeno da je „nezamislivo” da bi količina korišćenog pergamenta koji pokriva „najmanje četrnaest ili petnaest celih telećih koža” mogla da opstane od početka petnaestog veka do danas.‍[54] Međutim, nedavno krivotvorenje Svitaka sa Mrtvog mora, čija je osnova 2.000 godina stara koža kao njihov ’omot’, pokazuje da je čisto ugljenično datiranje nedovoljno.‍[55]

Đovani Fontana[uredi | uredi izvor]

Jedna od Fontaninih fantastičnih ilustracija
Jedna od Fontaninih fantastičnih ilustracija, oko 1420—1430

Sugerisano je da neke ilustracije u knjizi italijanskog inženjera Đovanija Fontane pomalo liče na ilustracije u Vojničevom rukopisu.[56] Fontana je bio upoznat sa kriptografijom i koristio je u svojim knjigama, s tim da nije koristio Vojničev rukopis nego jednostavno supstitutivno šifrovanje. U knjizi Secretum de thesauro experimentorum ymaginationis hominum (srp. Tajna bogate sobe eksperimenata u čovekovoj mašti), napisanoj oko 1430, Fontana je opisao mnemoničke mašine, korišćene za njegovo šifrovanje.[57] Barem su Bellicorum instrumentorum liber i ova knjiga koristili kriptografski sistem, opisan kao jednostavno racionalno šifrovanje, zasnovano na znakovima bez slova i brojeva.[58]

Ostale teorije[uredi | uredi izvor]

Vojnič je bio u stanju da, negde pre 1921. godine, pročita slabo vidljivo ime napisano pri dnu prve strane rukopisa: „Jakobj od Tepeneca”. Ovo se uzima kao veza sa Jakobom Horčickijem od Tepeneca (1575—1622), takođe poznatim po svom latinskom imenu Jakob Sinapije. Rudolf II je Sinapija oplemenio (proglasio plemićem) 1607. godine; potom ga je imenovao svojim Carskim Destilatorom i učinio kuratorom (upravnik, nadzornik, čuvar) svojih botaničkih bašti i svojim ličnim lekarom. Vojnič je, kao i mnogi drugi ljudi posle njega, iz ovoga zaključio da je Jakob svojevremeno bio vlasnik rukopisa pre Bareša, a veza sa Rudolfovim sudom se upravo stvorila, što dalje ide u prilog potvrđivanja Mnišovskijeve priče.

Jakobovo ime još uvek je jasno vidljivo pod UV svetlom; međutim, ono ne odgovara kopiji njegovog potpisa u dokumentu koji je 2003. godine pronašao Jan Hurih.‍[1][9] Kao rezultat toga, pričalo se da je potpis dodat naknadno, možda čak i na prevaru od strane Vojniča lično. Ipak, zbog toga što bi tekst na strani f1r mogao da bude jedan od znakova koji bi potvrdili vlasništvo, a koji je možda dodao bibliotekar u to vreme, razlika između ova dva potpisa ne mora nužno da opovrgava postojanje mogućnosti da je Horčicki svojevremeno bio vlasnik rukopisa.

Zabeleženo je da Bareševo pismo sa sobom nosi neke sličnosti sa obmanom koju je orijentalista Andreas Miler jednom izvršio nad Kirherom. Naime, Miler je Kirheru poslao neki nerazumljiv tekst sa napomenom koja objašnjava da je isti došao iz Egipta, a od Kirhera se tražio prevod; Kirher je rukopis, navodno, uspeo da prevede.‍[59] Spekulisalo se da su oba ova primera bili kriptografski trikovi na koje je Kirher naseo, u cilju da ga se napravi ’budalastim’.‍[59] Međutim, Vojničev rukopis je znatno drugačijih razmera, ako se uporedi sa nekoliko znakova u pismu. Sagledavajući ove razmere, obmana se čini zaista neizvodljivim poduhvatom.

Neke stranice rukopisa u rasklopljenom delu prikazuju veće dijagrame

Rafael Mnišovski, prijatelj Marcija koji je bio ugledni izvor za Bejkonovu priču, i sam je bio kriptograf (među mnogim drugim stvarima kojima se bavio), a navodno je izmislio šifru za koju je tvrdio da ju je nemoguće „provaliti” (oko 1618).‍[60] Ovo je dovelo do spekulacija da je možda Mnišovski napisao Vojničev rukopis kao praktičnu demonstraciju svoje šifre i da je kasnije iskoristio Bareša kao svog eksperimentalnog subjekta, nesvesnog u čemu učestvuje. I zaista, odricanja u Marcijevom pismu iz korica Vojničevog rukopisa moglo bi da znače da je Marci sumnjao na neku vrstu prevare u koju i sam biva upleten.‍[60]

U svojoj knjizi iz 2006. godine, Nik Peling je naveo da postoji mogućnost da je Vojničev rukopis možda u 15. veku napisao arhitekta iz Severne Italije, po imenu Antonio Averlino (takođe poznat i kao „Filarete”). Ova teorija je uglavnom dosledna sa radiokarbonskim datiranjem.‍[11]

H. Ričard SantaKoloma spekulisao je da je Vojničev rukopis možda povezan sa holandskim pronalazačem iz 17. veka Kornelijem Drebelom, u početku navodeći da je reč o Drebelovoj šifrovanoj beležnici o mikroskopiji i alhemiji, a kasnije praveći hipoteze da je to fikcijska „konekcija” koja vodi do utopijskog romana Fransisa Bejkona pod imenom Nova Atlantida, gde se pominju neki Drebelovi izumi i ideje (npr. „podmornica”, „večiti sat” i sl.).‍[12]

Hipoteze o jeziku[uredi | uredi izvor]

Postoji ogroman broj hipoteza o „jeziku” na kom je napisan Vojničev rukopis; taj jezik je prozvan vojničevskim jezikom (engl. Voynichese language).

Šifre[uredi | uredi izvor]

Vojničev rukopis napisan je na nepoznatom pismu
Vidženerov kvadrat ili ploča bila je korišćena za enkripciju i dekripciju

Prema teoriji dešifrovanja koja se temelji na slovima, Vojničev rukopis sadrži tekst koji ima značenje i koji je napisan na jednom od evropskih jezika, a koji je prvobitno bio nejasno formiran i kao takav mapiran za „alfabet” Vojničevog rukopisa kroz prisutno šifrovanje neke vrste tj. algoritam koji je upravljao raspoređivanjem pojedinih slova kroz rukopis. Ovo je bila hipoteza kojom se vodila većina onih koji su pokušavali da dešifruju rukopis u 20. veku, uključujući i pokušaj kriptogrāfā Državne bezbednosne agencije koje je predvodio Vilijam F. Fridman ranih 1950-ih.‍[36]

Glavni argument za ovu teoriju je da je upotreba neobičnog alfabeta od strane evropskog autora previše čudna da bi se objasnila, a jedino što preostaje je da je autor želeo da sakrije informacije. U stvari, čak je i Rodžer Bejkon znao o šiframa, a procenjeni datum za rukopis — igrom slučaja — grubo se poklapa sa rođenjem kriptografije kao relativno sistematične discipline u Evropi.‍[61]

Protivargument je da se gotovo ni jedan sistem šifrovanja konzistentan sa tom erom ne može nikako poklopiti sa onim što se zaista vidi u Vojničevom rukopisu. Na primer, jednostavno monoalfabetsko šifrovanje moglo bi da se isključi zato što distribucija učestalosti slova ne liči ni na jednu drugu distribuciju u bilo kom sličnom poznatom jeziku. S druge strane, mali broj različitih oblika slova korišćen u rukopisu implicira odbacivanje nomenklatorskog kao i homofoničnog šifrovanja (zato što ovi načini uglavnom zahtevaju alfabete sa više znakova). Slično tome, polialfabetsko šifrovanje, prvi put upotrebljeno od strane Leona Batiste Albertija u 1460-im, a kasnije unapređeno i Vižnerovim šifrovanjem, takođe ne vodi ka uspehu jer ove šifre sadrže oblike koji se pojavljuju otkprilike sa istim verovatnoćama, što nije nalik na distribuciju slova u jeziku kojim je pisan Vojničev rukopis.‍[61]

Kako god, prisustvo velikog broja usko grupisanih oblika u Vojničevom rukopisu (kao što su or, ar, ol, al, an, ain, aiin, air, aiir, am, ee, eee, između ostalih) ukazuje na to da bi njegov sistem šifrovanja mogao da koristi tzv. „verbalno šifrovanje”, gde pojedina slova u otvorenom tekstu bivaju šifrovana u grupe ili tzv. „lažna slova”. Na primer, prve dve linije stranice f15v (na slici desno) sadrže „or or or” i „or or oro r”, što veoma liči na ono kako bi rimski brojevi izgledali kada bi bili verbalno šifrovani (na primer, „CCC” ili „XXXX”).‍[62]

Takođe, sasvim je moguće da je sistem enkripcije počeo od fundamentalno jednostavne šifre, a da se kasnije zakomplikovao i proširio dodavanjem nula (beznačajnih simbola), homofona (duplih simbola), šifara transpozicije (preraspoređivanja slova), lažnih razlamanja reči i tako dalje.‍[61]

Kodovi (šifrarnik)[uredi | uredi izvor]

Prema teoriji „kodne knjige za šifrovanje” (tzv. šifrarnik), „reči” Vojničevog rukopisa zapravo bi trebalo da budu kodovi koji bi moglo da se pronađu u „rečniku” ili „šifrarniku”. Glavni dokaz za ovu teoriju je to da su unutrašnja struktura i distribucija dužina mnogih reči slične onima zastupljenim kod rimskih brojeva, koji — uzimajući u obzir vreme nastanka rukopisa — mogu da budu prirodan izbor za kodove. Kako god, šifre bazirane na knjigama održive su samo za kratke poruke zato što su veoma glomazne, kako za pisanje tako i za čitanje.‍[61]

Stenografija[uredi | uredi izvor]

Godine 1943, Džozef Martin Fili tvrdio je da je rukopis bio naučni dnevnik napisan u stenografiji. Prema D’Imperiju,‍[17] ovde je u pitanju „latinski, ali u sistemu skraćenih formi koje se ne smatraju prihvatljivima među drugim naučnicima, koji su jednoglasno odbijali njegova čitanja teksta”.

Steganografija[uredi | uredi izvor]

Ovom se teorijom tvrdi da je tekst Vojničevog rukopisa većinskim delom besmislen tj. bez značenja, ali da sadrži informacije sa značenjem koje su sakrivene u neprimetnim detaljima (na primer, drugo slovo svake reči ili broj slova u svakoj liniji). Ova tehnika šifrovanja — poznata kao steganografija — veoma je stara, a prvi ju je opisao Johan Tritemije godine 1499. Iako se spekulisalo da je otvoreni tekst trebalo da se prvobitno ekstrahuje Kardanskom rešetkom (preklapanje sa isečcima za smisleni tekst) neke vrste, ovo se danas baš i ne čini verovatnim, jer reči i slova nisu raspoređeni na način da liče na bilo kakvu pravilnu rešetku. Ipak, steganografske tvrdnje je teško dokazati ili opovrgnuti zato što stegotekstovi mogu da budu proizvoljno teški za pronaći. Argument protiv steganografije je to da posedovati tekst nalik na šifru na samim koricama nagoveštava veoma jasno postojanje tajne poruke, što je samoanulirajuće. Međutim, pošto tekst na koricama ne liči na nešto manje nepoznat prirodni jezik, ovaj argument nije uveliko ubedljiv.

Navođeno je da bi se tekst sa značenjem mogao dekodirati po dužini ili obliku određenih poteza perom.‍[63][64] I zaista postoje primeri steganografije iz otprilike tog doba koji koriste oblik slova (kurziv naspram uspravnih slova) da bi skrili informacije. Međutim, kada se pregledaju koristeći velike procente uveličavanja, potezi pisaćim perom u Vojničevom rukopisu čine se poprilično prirodnim te znatno izobličenim zbog neravnomerne debljine veluma tj. ispupčenja na njegovoj površini.‍[61]

Prirodni jezik[uredi | uredi izvor]

Statističke analize teksta otkrivaju uzorke slične onim u prirodnim jezicima. Na primer, entropija reči (oko 10 bita po reči) slična je entropiji u engleskim ili latinskim tekstovima.‍[3] Godine 2013, Dijego Amansio i dr. naveli su mogućnost da je Vojničev rukopis „većinskim delom kompatibilan sa prirodnim jezicima, ali nekompatibilan sa nasumičnim tekstovima”.‍[65]

Lingvista Žak Gaj jednom prilikom je naveo da bi tekst Vojničevog rukopisa mogao biti malo poznat prirodni jezik, napisan otvorenim tekstom i izmišljenim alfabetom. Struktura reči je slična onoj strukturi koja je prisutna kod mnogih jezičkih porodica istočne i srednje Azije, uglavnom strukturi sino-tibetanskih (kineski, tibetanski i burmanski), austroazijskih (vijetnamski, kmerski itd.), a možda i tai jezika (tajlandski, laoski itd.). U mnogim od ovih jezika, reči imaju samo jedan slog, a slogovi imaju poprilično bogatu strukturu, uključujući tonske obrasce.‍[61]

Ova teorija ima određenu istorijsku verodostojnost. Dok su oni jezici generalno imali izvorna pisma, ovi su bili izuzetno teški za posetioce sa Zapada. Ova teškoća u razmevanju motivisala je pronalazak nekoliko fonetskih pisama, većinom sa latinskim slovima, ali katkad i sa izmišljenim i stvorenim novim alfabetima. Iako stoji da su poznati primeri nastali mnogo kasnije nego Vojničev rukopis, istorija beleži stotine istraživača i misionara koji bi mogli to da urade u vreme nastanka manuskripta — čak i pre putovanja Marka Pola u 13. veku, a naročito nakon što je Vasko da Gama pronašao i preplovio morsku rutu do Orijenta 1499. godine.‍[61]

Na prvoj stranici nalaze se dva velika crvena simbola, koji su poređeni sa naslovima knjiga kineskog stila

Glavni argument za ovu teorju je to da je u skladu sa svim statističkim svojstvima teksta Vojničevog rukopisa koja su do sada testirana, uključujući dvostruko i trostruko napisane reči (koje su se pronalazile kao česta pojava u kineskim i vijetnamskim tekstovima sa otprilike istom frekvencijom kao i u Vojničevom manuskriptu). Takođe se objašnjava i očigledni manjak cifara i zapadnjačkih sintaktičkih odlika (kao što su članci i kopule), te generalna zagonetnost ilustracija. Drugi mogući nagoveštaj su dva velika crvena simbola na prvoj stranici, koji su poređeni sa naslovima za knjige kineskog stila i koji su obrnuti i loše iskopirani. Takođe, jasna podela kalendarske godine na 360 dana (a ne na 365 dana), u grupama od po 15 i počinjući od Riba, odlika je Kineskog poljoprivrednog kalendara (kin: 節氣, jie qi). Glavni argument protiv teorije je činjenica da niko (uključujući i učenjake na Kineskoj akademiji nauka u Pekingu) nije bio u stanju da pronađe niti jedan primerak azijskog simbolizma ili azijske nauke u ilustracijama.‍[61]

Džejms R. Čajld iz Državne bezbednosne agencije — takođe lingvista, za indoevropske jezike — 1976. godine je naveo da je manuskript napisan na „dosad nepoznatom severnonemačkom dijalektu”.‍[66] U manuskriptu je identifikovao „skeletnu sintaksu nekoliko elemenata od kojih neki podsećaju na [tačno] određene germanske jezike”, dok je sam sadržaj izražen koristeći „ogromnu količinu opskurnosti”.‍[67]

Pred kraj 2003. godine, Poljak Zbignjijev Banasik rekao je da je rukopis otvoreni tekst napisan na manču (mandžurijskom) jeziku, uz što je priložio i parcijalni („deo po deo”) prevod prve stranice.‍[68]

Februara 2014. godine, profesor Stiven Baks sa Univerziteta u Bedfordširu objavio je u javnost svoje istraživanje u kom je koristio metodologiju „odozdo prema gore” (engl. bottom up) da bi razumeo rukopis. Njegova metoda uključuje traženje i prevođenje vlastitih imenica, a u vezi sa relevantnim ilustracijama i u kontekstu drugih jezika iz istog perioda. Studija koju je objavio na internetu nudi tentantivni (provizorni, privremeni, okvirni) prevod za 14 slova i za 10 reči rukopisa.‍[69][70][71][72] Baks smatra da je tekst traktat o prirodi napisan na prirodnom jeziku, a ne kao kod.

Artur O. Taker i Reksford H. Talbert su 2014. godine objavili studiju u kojoj tvrde da postoji pozitivna identifikacija 37 biljaka, 6 životinja i 1 minerala navedenih u Vojničevom rukopisu, s tim da je poklapanje pronađeno sa crtežima iz Male knjige o indijanskom lekovitom bilju (lat. Libellus de Medicinalibus Indorum Herbis), odnosno Badijanusovog rukopisa (kako se knjiga još naziva po svom prevodiocu) odnosno Kodeksa de la Kruz-Badijano (kako se još naziva po svom originalnom autoru i prevodiocu) ili Kodeksa Barberini (kako se još naziva po katoličkom kardinalu Frančesku Barberiniju koji je u njen posed došao u ranom 17. veku).‍[73] Reč je o astečkom herbalu iz 15. veka.‍[73] Uzev u obzir prisutnost atakamita u boji, Taker i Talbert misle da herbalna sekcija rukopisa potiče iz kolonijalne Nove Španije i da je napisana na navatlu (astečki jezik), dok kao godinu nastanka navode period od 1521. godine (godina Osvajanja) do oko1576, što je očigledno u kontradikciji sa dokazima koje je za velum i mnoge druge elemente manuskripta pružio veoma pouzdani metod radioaktivnog ugljenika. Kako god, iako je velum možda nastao ranije prema datiranju moguće je da je samo bio spremljen i korišćen kasnije za izradu rukopisa. Analiza ovog dvojca je bila kritikovana od strane drugih istraživača Vojničevog rukopisa,‍[74] koji su tvrdili — između ostalog — da bi vešt falsifikator mogao stvoriti biljke dovoljno slične do tada neotkrivenim postojećim biljkama.‍[75]

Godine 2014, tim koji je predvodio dr Dijego Amansio sa Instituta matematičkih i računarskih nauka Univerziteta u Sao Paolu, objavio je rad u kojem je detaljno opisana studija pomoću statističkih metoda a da bi se analizirali odnosi reči u tekstu. Umesto što je pokušavao odrediti značenje, Amansijev tim je koristio kompleksnu mrežu modelovanja da bi ispitao veze i klastere reči. Korišćenjem koncepta kao što je frekvencija i intermitencija, čime se meri javljanje i koncentracija termina u tekstu, Amansio je bio u mogućnosti da otkrije ključne reči u rukopisu i stvori 3D modele strukture teksta i frekvencije reči. Njihov zaključak je bio da su u 90% slučajeva, Vojničevi sistemi slični onima drugih poznatih knjiga kao što je Biblija; ovo ukazuje da je knjiga stvarni primerak teksta na stvarnom jeziku, a ne dobro isplanirano ’brbljanje’.‍[65]

Upotreba frejmvorka je postala primer pomoću analize Vojničevov rukopisa, s konačnim zaključkom da se razlikuje od nasumične sekvence reči, što je kompatibilno s prirodnim jezicima. Iako naš pristup nije imao za cilj dešifrovanje Vojniča, bilo je moguće odrediti ključne reči koje bi u budućnosti mogle da budu od koristi za one koji dešifruju.‍[65]

Planski jezik[uredi | uredi izvor]

Čudna unutrašnja struktura reči Vojničevog rukopisa dovela je Vilijama F. Fridmana do nagađanja da bi tekst mogao da bude konstruisani od. planski jezik. 1950. godine, Fridman je zamolio britanskog vojnog oficira Džona Tiltmana za pomoć. Želeo je da Tiltman analizira nekoliko stranica teksta, ali ovaj je to odbio jer nije delio isto mišljenje sa Fridmanom u vezi planskog jezika. U dokumentu iz 1967. godine, brigadir Tiltman je napisao:


Koncept veštačkog jezika je poprilično star; 1668. godine „atestiralo” ga je delo episkopa Džona Vilkinsa po imenu Esej prema stvarnom liku i filozofski jezik (engl. An Essay towards a Real Character and a Philosophical Language), ali bez obzira na njegovu starost — i dalje premašuje generalno prihvaćeno vreme nastanka Vojničevog rukopisa, za oko dva veka. U većini poznatih primera, kategorije se dele na manje delove dodajući sufikse; kao posledica, tekst za određeni subjekat imao bi i mnogo reči sa sličnim prefiksima — na primer, sva imena biljaka bi počinjala sličnim slovima, što bi se slično preslikalo i na sve bolesti itd. Ova odlika bi tada mogla da objasni ponavljajuću prirodu Vojničevog teksta. Kako god, još niko nije uspeo da pridruži verodostojno značenje bilo kom od prefiksa ili sufiksa u Vojničevom rukopisu.‍[5]

Masovna obmana (houks)[uredi | uredi izvor]

Stranica 175; f99r iz „farmaceutske” sekcije
Stranica 135; f75r iz biološke sekcije sa prikazanim „nimfama

Bizarne odlike teksta Vojničevog rukopisa (kao što su dvostruke ili trostruke reči), kao i sumnjiv sadržaj njegovih ilustracija, podržavaju ideju da je celi rukopis u stvari masovna obmana (engl. hoax). Drugim rečima, ako se još uvek nije našao niko sposoban da uz pomoć svih savremenih sredstava i aparature ekstrahuje značenje iz knjige, to je verovatno zato što dokument zapravo nema nikakav sadržaj sa značenjem, na prvom mestu. Razne teorije o obmani su kroz istoriju predlagane kao univerzalno rešenje misterije.

Računarski stručnjak i naučnik Gordon Rag je 2003. godine pokazao da bi tekst sa karakteristikama sličnim onima koje se mogu prepoznati u Vojničevom rukopisu mogao da bude proizveden koristeći tabelu sa prefiksima reči, maticama te sufiksima za iste, što bi bilo odabirano i kombinovano posredstvom perforiranja (isprobadanja) preklopljenih papira.‍[76][77] Uređaj za izvođenje poslednjeg pomenutog koraka, poznat kao već pomenuta Kardanska rešteka, izmišljen je oko 1550. godine kao alatka za enkripciju, što je više od 100 godina posle procenjenog vremena nastanka Vojničevog rukopisa. Neki se i dalje drže toga da je sličnost između pseudotekstova generisanih u eksperimentima Gordona Raga i Vojničevog rukopisa površna, a da bi metoda rešetke mogla da bude korišćena za emulaciju bilo kog jezika do određenog stepena.‍[78]

U aprilu 2007. godine, studija koju je sproveo austrijski istraživač Andreas Šiner i koja je objavljena u žurnalu-tromesečniku Kriptologija (engl. Cryptologia), podržala je hipotezu o masovnoj obmani.‍[79] Šiner je pokazao da su statistička svojstva teksta rukopisa više konzistentna sa beznačajnim „trtljanjem” (engl. gibberish) i besmislicama proizvedenim upotrebom kvazistohastičke metode kao što je ona koju je opisao Rag, nego sa latinskim i srednjovekovnim nemačkim tekstovima.‍[79]

Septembra 2016. godine, Gordon Rag i Gavin Tejlor objavili su drugi članak u Kriptologiji koji takođe podržava hipotezu o masovnoj obmani. Opovrgavanje se zasniva na hipotezi u vezi sa distribucijom slogova i reči u Vojničevom rukopisu naspram raspodele istih u različitim prirodnim jezicima.‍[80]

Argument za autentičnost je to da se rukopis doima previše sofisticiranim da bi bio masovna obmana. Dok su obmane tog perioda težile da budu poprilično grube, Vojničev rukopis eksponira mnoge suptilne karakteristike koje se pojavljuju samo posle pažljive statističke analize. Međutim, postavlja se potom pitanje zašto bi autor upotrebio tako kompleksan i naporan algoritam pri pravljenju jednostavne obmane, ako niko u očekivanoj „publici” (misli se na tvorčeve savremenike) ne bi mogao da primeti razliku. Marselo Montemuro, teorijski fizičar sa Univerziteta u Mančesteru, koji je proveo godine analizirajući lingvističke uzorke i obrasce koji mogu da se nađu u Vojničevom rukopisu, pronašao je semantičke mreže kao što su reči koje nose osnovni sadržaj, a koje se pojavljuju unutar posmatranog grupisanog obrasca, te nove reči koje bivaju korišćene kada dolazi do promene u temi.‍[81] Sa ovim dokazom, on veruje da je malo verovatno da su ove odlike jednostavno „inkorporisane” (ugrađene) u tekst kako bi se obmana učinila više realističnom, ponajviše zato što većina akademskog znanja ovih struktura nije postojala kada je Vojničev rukopis bio napisan. Ovi „fini radovi” zahtevali su mnogo više vremena nego što bi to bilo potrebno za jednostavnu krivotvorinu, dok su — s druge strane — neke kompleksnosti (složenosti) vidljive samo uz pomoć modernih alatki.‍[19]

Glosolalija[uredi | uredi izvor]

Pismo koje je izmislila Hildegard fon Bingen
Detalj sa „nimfama” na str. 141, f78r

U svojoj knjizi iz 2004. godine, Džeri Kenedi i Rob Čerčil ukazuju na mogućnost da je Vojničev rukopis možda slučaj glosolalije, izazovne (medijumske), ili pak marginalne umetnosti.‍[15]

Ako je ovo tačno, onda se autor osećao primoranim da napiše velike količine teksta na način koji podseća na struju svesti: ili zbog glasova koje je čuo, ili zbog čiste potrebe. Dok se kod glosolalija ovo najčešće događa sa izmišljenim jezicima (uglavnom napravljenim od fragmenata maternjeg jezika autora), izmišljena pisma za ovu namenu su retka. Kenedi i Čerčil koriste radove Hildegarde Bingenske da bi ukazali na sličnosti između ilustracija koje je ona crtala kada je patila od nekoliko intenzivnih napada migrene (što može da indukuje stanje nalik transu i podložno nastanku glosolalije) i Vojničevog rukopisa. Istaknute odlike koje se pronalaze u crtežima obeju strana su obilne „struje zvezda”, te ponavljajuća priroda „nimfi” u biološkoj sekciji rukopisa.‍[82] Ostali istraživači su otkrili da je ova teorija verovatno pogrešna.‍[83]

Teoriju je praktično nemoguće dokazati ili opovrgnuti, sve dok nedostaje dešifrovani tekst; sami Kenedi i Čerčil nisu uvereni u hipotezu koju su postavili, ali je smatraju verodostojnom. U kulminirajućem delu njihovog rada, Kenedi iskazuje svoje mišljenje da je reč o masovnoj obmani ili falsifikatu. Čerčil priznaje mogućnost da je manuskript sintetički i zaboravljeni jezik (što ide u prolog Fridmanu), ili da je reč o falsifikatu, što smatra dvema najpreeminentnijim (najistaknutijim) teorijama. Međutim, on zaključuje da u slučaju ako je rukopis autentičan — mentalna bolest ili deluzija mora da su uticale na autora dok je pisao tekst i crtao ilustracije rukopisa.‍[15]

Tvrdnje o dešifrovanju[uredi | uredi izvor]

Otkako je rukopis otkriven u novo doba godine 1912, mnogo ljudi je tvrdilo da su izvršili uspešno dešifrovanje. Kako god, svi pokušaji pokazali su se neuspešnima.

Vilijam Romejn Njubold[uredi | uredi izvor]

Rani mikroskop (1691)

Jedan od najranijih napora uloženih da bi se tajne rukopisa otključale (i prva od mnogih preuranjenih tvrdnji o dešifrovanju) napravio je 1921. godine Vilijam Romejn Njubold sa Univerziteta u Pensilvaniji. Njegova jedinstvena hipoteza bila je da je sam vidljivi tekst beznačajan, ali da je svako očiglednoslovo” u stvari konstruisano od serije sitnih označavanja primetnih samo pri većim postocima uveličavanja. Ova označavanja je trebalo da budu bazirana na starogrčkoj stenografiji, čime bi se formirao drugi nivo skripta koji bi tako čuvao stvarni sadržaj tj. značenje teksta. Njubold je tvrdio da je on iskoristio ovo (sa)znanje da bi napisao cele pasuse koji dokazuju autorstvo Bejkona i njegovu upotrebu optičkog mikroskopa četristo godina pre Van Levenhuka. Jedan kružni crtež u „astronomskoj” sekciji oslikava objekte nepravilnog oblika sa četiri zakrivljene ruke, a Njubold ga je interpretirao kao sliku galaksije, što bi moglo da se postigne samo korišćenjem teleskopa.‍[4] Slično tome, on je interpretirao druge crteže kao ćelije koje se vide kroz mikroskop.

Primer pareidolije (1594)

Međutim, Njuboldova analiza je odonda bila odbacivana, i to kao „analiza prekomerno spekulativnog karaktera”.‍[84] Naime, Džon Metjuz Manli sa Univerziteta u Čikagu, prvi je istakao ozbiljne nedostatke njegove teorije. Svaki stenografski karakter smatralo se da ima više interpretacija, bez pouzdanog načina da se odredi koja od njih je namenjena kom određenom slučaju. Njuboldova metoda je takođe zahtevala preraspoređivanje slova po svojoj volji da bi se proizveo latinski jezik koji je shvatljiv i razumljiv. Samo ovi faktori osiguravaju sistemu dovoljnu fleksibilnost da bi skoro pa bilo šta moglo da se nazre iz mikroskopskih označavanja. Iako korišćenje mikrografije koja upotrebljava hebrejski jezik može da se prati unazad i do 9. veka,‍[85] nije ni blizu kompaktna ili kompleksna kao oblici koje je Njubold izmislio. Pomnim proučavanjem rukopisa otkriveno je da su označavanja u stvari artefakti za čiji je nastanak uzrok pucanje mastila, koje se vremenom suši na grubom velumu. Opažajući značaj za ove artefakte može da se pripiše pareidoliji. Zahvaljujući Manlijevim temeljnim opovrgavanjima, mikrografska teorija se sada generalno ignoriše.‍[86]

Džozef Martin Fili[uredi | uredi izvor]

Džozef Martin Fili je 1943. godine objavio delo Šifra Rodžera Bejkona: Pravi ključ pronađen (engl. Roger Bacon's Cipher: The Right Key Found), u kom je tvrdio da je knjiga tj. rukopis naučni dnevnik (engl. scientific diary). Filijeva metoda je izražavala stav da je tekst bio „visoko skraćeni srednjovekovni latinski [jezik] napisan jednostavnim supstitucionim šifrovanjem”. On je, pored toga, tvrdio da je pisac rukopisa bio Rodžer Bejkon.‍[17]

Leonel S. Strong[uredi | uredi izvor]

Leonel S. Strong, naučnik koji se bavi istraživanjem raka i amaterski kriptograf, verovao je da je rešenje za Vojničev rukopis „čudnovati dupli sistem aritmetičke progresije višestrukog alfabeta”. Strong je tvrdio da je otvoreni tekst otkrio kako je Vojničev rukopis napisao engleski autor iz 16. veka po imenu Entoni Ašam, čiji radovi uključuju i Mali herbal (engl. A Little Herbal) objavljen 1550. godine. Postoje i određeni argumenti protiv ove teorije.‍[87]

Robert S. Brambo[uredi | uredi izvor]

Robert Brambo, profesor srednjovekovne filozofije na Univerzitetu Jejl, tvrdio je da je rukopis bio falsifikat s namerom da se prevari vladar Rudolf II koji bi ga kupio. Tekst je na latinskom jeziku, ali je šiforvan kompleksnom, dvofaznom metodom.‍[17]

Džon Stojko[uredi | uredi izvor]

Džon Stojko je 1978. godine objavio Pisma Božjem oku (engl. Letters to God's Eye),‍[88] delo u kom je tvrdio da je Vojničev rukopis bio serija slova napisanih na ukrajinskom jeziku, ne koristeći samoglasnike.‍[52] Tada aktuelna teorija je probudila interesovanje ukrajinske dijaspore te drugih u samoj nezavisnoj Ukrajini posle 1991. godine.‍[89] Međutim, datum koji je Stojko dao za slova, nedostatak povezanosti između teksta i slika, kao i generalna „opuštenost” u metodi dekripcije, ne idu u korist Stojkove teorije.‍[52]

Leo Levitov[uredi | uredi izvor]

Leo Levitov je u svojoj knjizi iz 1987. godine, Rešenje Vojničevog rukopisa: Liturgijski priručnik za obred endura iz katarske jeresi, kulta Izide (engl. Solution of the Voynich Manuscript: A Liturgical Manual for the Endura Rite of the Cathari Heresy, the Cult of Isis),‍[90] naveo da je rukopis priručnik za katarski (albižanski) obred po imenu endura i da je napisan na flamanskom jeziku, koji je baziran na kreolskom jeziku. Dalje je tvrdio da je katarizam predstavljao opstanak kulta Izide.‍[91]

Međutim, Levitovovo dešifrovanje je pobijeno po nekoliko osnova, ali ni najmanje se nije dokazalo da je u celosti neistorijsko. Naime, Levitov je veoma loše poznavao istoriju Katara, a njegovo oslikavanje endure kao razrađenog ritualnog samoubistva u suprotnosti je sa pronađenim i sačuvanim dokumentima koji ga opisuju kao brz obred.‍[91] Slično tome, ne postoji poznata veza između katarizma i Izide.

Stiven Baks[uredi | uredi izvor]

Godine 2014, profesor primenjene lingvistike Stiven Baks objavio je članak u saradnji sa švedsko-australijskim lingvistom Šonom R. L. Kingom,[92] u kojem njih dvojica tvrde da su preveli deset reči iz rukopisa koristeći tehnike slične onima koje se koriste za prevod egipatskih hijeroglifa. Tvrde da je rukopis po prirodi traktat, na bliskoistočnom ili azijskom jeziku; nisu uspeli da ga prevedu do kraja jer je Baks preminuo 2017. godine.[93]

Nikolas Gibs[uredi | uredi izvor]

U septembru 2017, televizijski scenarista Nikolas Gibs tvrdio je da je dekodirao rukopis kao idiosinkratično skraćeni latinski.‍[94] Srednjovekovni naučnici su osuđivali Gibsovu hipotezu da nije roman. Gibsov rad je kritikovan za loše kombinovanje već postojećih učenja i pružanje veoma spekulativnih i netačnih prevoda; Lisa Fagin Dejvis, direktorka Srednjovekovne akademije Amerike, izjavila je da Gibsovo dešifrovanje „ne rezultuje latinskim koji ima smisla”.‍[95][96]

Greg Kondrak[uredi | uredi izvor]

Početkom 2018. godine objavljena je vest da su naučnici sa Univerziteta Alberta primenom veštačke inteligencije učinili pomake u dešifrovanju rukopisa tako što su otkrili da isti ima veze s hebrejskim jezikom.[97]

Profesor Greg Kondrak, ekspert za prirodnojezičko procesiranje na Univerzitetu Alberta, zajedno sa svojim diplomcem Bredlijem Hauerom, koristio je računarsku lingvistiku u pokušaju da dekodira rukopis.[98] Svoj doprinos su predstavili na Godišnjem sastanku Asocijacije za računarsku lingvistiku 2017, u formi članka koji sugeriše da je jezik rukopisa najverovatnije hebrejski, ali da je enkodiran koristeći alfagrame (alfabetski poređane anagrame). Međutim, tim je priznao da stručnjaci za srednjovekovne rukopise koji su pregledali njihov rad nisu bili uvereni.[99][100][101] Tvrdnju je osporio i ekspert za hebrejski jezik i njegovu istoriju.[102]

Džerard Češir[uredi | uredi izvor]

Godine 2019, žurnal Romance Studies objavio je rad Džerarda Češira pod naslovom „The Language and Writing System of MS408 (Voynich) Explained” (srp. Jezik i sistem pisanja za MS408 (Vojnič) objašnjeni).[103] Češir, asistent za biološka istraživanja na Univerzitetu Bristol, tvrdi da je dešifrovao rukopis za dve sedmice koristeći kombinaciju „lateralnog razmišljanja i genijalnosti”.[104][105] On sugeriše da je rukopis „kompendijum [sažetak] informacija o herbalnim lekovima, terapeutskom banjanju i astrološkim čitanjima”, uz fokus na žensko fizičko i mentalno zdravlje, reprodukciju i roditeljstvo; takođe kaže da je rukopis jedini poznati tekst napisan na protoromanskom.[106] On je rekao: „Rukopis su sastavile dominikanske sestre kao izvor referenci za Mariju od Kastilje, kraljicu Aragona.”[107] Međutim, stručnjaci za srednjovekovne dokumente ovu interpretaciju su žestoko odbacili,[108] a izvršna urednica Srednjovekovne akademije Amerike Lisa Fejgin Dejvis okarakterisala je rad kao „samo više aspiracioni, cirkularni, samoispunjavajući besmisao”.[106] Ars Technica je tražila njeno mišljenje,[108] a ona je kazala sledeće:

Kao što je i sa većinom potencijalnih interpretatora Vojniča, logika ovog predloga je cirkularna i aspiraciona: on počinje sa teorijom o tome šta bi određena serija glifova mogla da znači, uglavnom zbog blizine reči slici za koju veruje da može da je interpretira. On potom istražuje bilo koliko srednjovekovnih rečnika romanskog jezika dok ne pronađe reč koja naizgled odgovara njegovoj teoriji. On potom tvrdi da je to tačno jer je pronašao reč iz romanskog jezika koja odgovara njegovoj hipotezi, njegova hipoteza mora da je tačna. Njegovi „prevodi” od onoga što je u suštini trtljavo, amalgam više jezika, sami su aspiracioni umesto da su stvarni prevodi.

— Fejdžin Dejvis

Univerzitet Bristol je naknadno uklonio referencu za Češirove tvrdnje sa svog veb-sajta,[109] govoreći u izjavi o upitnosti validnosti istraživanja i izjavivši: „Ovo istraživanje je u potpunosti bilo sopstveni rad autora i nije povezano sa Univerzitetom Bristol, Školom umetnosti niti Centrom za srednjovekovne studije.”[110][111]

Faksimili[uredi | uredi izvor]

Vojničev kod (2005)[uredi | uredi izvor]

Prvo faksimilno izdanje objavljeno je 2005. godine, a ime mu je bilo Vojničev kod (franc. Le Code Voynich). To je bio celi rukopis objavljen u formi krakte prezentacije na francuskom jeziku, autora Žan-Kloda Gazeviča.‍[112]

Vojničev rukopis (2016)[uredi | uredi izvor]

Pre faksimila koje je izradio Siloe, 1. novembra 2016. godine, Jejlova univerzitetska štamparija (engl. Yale University Press) objavila je komercijalno faksimilno izdanje Vojničev rukopis (engl. The Voynich Manuscript), knjigu sa tvrdim povezom i esejima eminentnih stručnjaka: kustosa Ranih knjiga i rukopisa (engl. Early Books and Manuscripts) u Jejlovoj biblioteci Bejneke i koautora Uvoda u proučavanje rukopisa (engl. Introduction to Manuscript Studies) — Rejmonda Klemensa [urednik]; i istoričarke, profesorke na Univerzitetu u Južnoj Kaliforniji i autorke bestseler trilogije Njujork tajmsa po imenu Sve duše (engl. All Souls) — Debore Harknes [uvod]; za razliku od skupih faksimila, knjiga nije pokušaj stvaranja vernih replika već složeno elaborirano i veoma verno predstavljanje fotografija kompletnog rukopisa i njegove bogate istorije — i to sa veoma pristupačnom cenom.‍[25][26]

Siloe (2017)[uredi | uredi izvor]

Avgusta 2016. godine, Gardijan je objavio da je Biblioteka retkih knjiga i rukopisa Bejneke Univerziteta Jejl uspešno dogovorila sa španskom izdavačkom kućom Siloe arte i bibliofilija (šp. Siloé arte y bibliofilia) izradu 898 numerisanih faksimila — veoma vernih (i skupocenih) replika rukopisa za komercijalnu prodaju (po specijalnoj narudžbi); izrada je počela u aprilu 2016. godine, a prvi faksimili bili su gotovi tek nakon 18 meseci dugog mukotrpnog procesa kopiranja svake mrlje, rupe, udubine i izbočine u pergamentu, s tim da replikatori poput Luisa Migela u Burgosu ispred sebe nemaju same originale koje čuva Jejl nego detaljne i pažljivo napravljene fotografije visokog kvaliteta.‍[23][24][113]

Kulturni uticaj[uredi | uredi izvor]

Mnoge knjige i članci napisani su o rukopisu. Rukopis je poslužio i kao inspiracija za nastanak mnogih knjiga fikcije, među kojima je i Knjiga krvi i senke (engl. The Book of Blood and Shadow) Robina Vasermana iz 2012, Putnici kroz vreme: Kod Sudnjeg dana (engl. Time Riders: The Doomsday Code) Aleksa Skaroua iz 2011, Kodeks (engl. Codex) Leva Grosmana iz 2004, PopKo (engl. PopCo) Skarlet Tomas iz 2004, Prajm (engl. Prime) Džeremija Robinsona sa Šonon Elis iz 2013, Mojsijev mač (engl. The Sword of Moses) Dominika Selvuda iz 2013, Povratak Lojgora (engl. The Return of the Lloigor) Kolina Vilsona iz 1974, Datura, ili deluzija koju svi vidimo (engl. Datura, or a delusion we all see) /finska verzija, fin. Datura tai harha jonka jokainen näkee/ Lene Kron iz 2001, Atentatorov kod (engl. Assassin's Code) Džonatana Maberija iz 2012, Knjiga života (engl. The Book of Life) Debore Harknes iz 2014, 39 dokaza: Ne veruj nikome (engl. The 39 Clues: Trust No One) Linde Sue Park iz 2012. i Izvor (engl. The Source) Majkla Kordija iz 2008. godine.

Kodeks Serafinijanus autora Luiđija Serafinija sličan je Vojničevom rukopisu

Između 1976. i 1978. godine,‍[114] italijanski umetnik Luiđi Serafini napravio je Kodeks Serafinijanus (lat. Codex Seraphinianus), enciklopediju koja sadrži besmislene tekstove i slike imaginarnih biljaka u stilu koji podseća na Vojničev rukopis i koja je namenjena povećanju interesa za umetnošću i nadahnjivanju drugih da se njome bave.‍[115][116][117]

Savremeni kompozitor klasične muzike Hanspeter Kiburc, objavio je kamerno delo pod nazivom Vojničev šifrirani rukopis, za hor i ansambl (engl. The Voynich Cipher Manuscript, for chorus & ensemble), inspirisan originalnim rukopisom.‍[118]

Simfonijski orkestar Nju Hejven (engl. New Haven Symphony Orchestra) 2015. godine je odabrao američku kompozitorku koncertne muzike Hanu Leš da komponuje simfoniju nadahnutu Vojničevim rukopisom.‍[119]

U igrici Broken Sword: The Sleeping Dragon, Vojničev rukopis sadrži informacije o geomagnetskoj energiji koju su koristile stare civilizacije. Kult zmaja (engl. The Cult of the Dragon) bio je u stanju da dešifruje rukopis i upotrebi ga za ponovno dobijanje pristupa geomagnetskoj energiji.

U igrici Assassin's Creed IV: Black Flag, igrač može da sakuplja stranice Vojničevog rukopisa kako prolazi kroz svet igrice. U igrici se otkriva da je rukopis napisala rasa koja je preteča današnjoj (engl. Precursor Race), a koju su činile vrste visoko naprednih humanoida koji su stvorili današnju ljudsku rasu pre nego što su bili uništeni u apokalipsi. U nastavku video-igrice, Assassin's Creed: Rogue, otkriva se da je rukopis ključ za aktiviranje moćnog artefakta poznatog kao Kutija Prethodnika (engl. Precursor Box), koja pokazuje mapu koja detaljno locira hramove napravljene od strane rase koja je preteča današnjoj.

Veb-sajt xkcd.com, koji je u stvari internetska zbirka većinom šaljivih stripova, jedan je strip posvetio i Vojničevom rukopisu (v. VOYNICH MANUSCRIPT). Šala u stripu vezana je za igru fantazijskih likova Lagumi i zmajevi (engl. Dungeons & Dragons, skr. D&D; DnD). Ova šala iskomentarisana je i na forumu xkcd-a.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Napomene[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Jerković, Jovan; Pižurica, Mato; Pešikan, Mitar (2010). Pravopis srpskoga jezika. Novi Sad: Matica srpska. str. 366. ISBN 978-86-7946-079-0. COBISS.SR 256189191. „manuskript (bolje rukopis) 

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g Steindl, Klaus; Sulzer, Andreas (2011). „The Voynich Code – The World's Mysterious Manuscript”. Arhivirano iz originala (video) 9. 3. 2012. g. Pristupljeno 8. 6. 2016. 
  2. ^ a b v g d Stolte, Daniel (10. 2. 2011). „Experts determine age of book 'nobody can read'. PhysOrg. Pristupljeno 8. 6. 2016. 
  3. ^ a b Landini 2001, str. 275–295
  4. ^ a b v g d đ e ž z i j k Tiltman 1967
  5. ^ a b Kahn 1967, str. 870–871
  6. ^ a b v g d đ e ž z Barabe 2009
  7. ^ a b v „Philip Neal's analysis of Marci's grammar”. Voynich Central. Arhivirano iz originala 7. 10. 2011. g. Pristupljeno 8. 6. 2016. 
  8. ^ a b v Zandbergen, René. „Origin of the manuscript”. Voynich.nu. Pristupljeno 8. 6. 2016. 
  9. ^ a b „The New Signature of Horczicky and the Comparison of them all”. Hurontaria.baf.cz. Arhivirano iz originala 26. 1. 2009. g. Pristupljeno 8. 6. 2016. 
  10. ^ a b v g d Zandbergen, René (19. 5. 2016). „Voynich MS – 17th Century letters related to the MS”. Voynich.nu. Pristupljeno 9. 6. 2016. 
  11. ^ a b v g Pelling 2006
  12. ^ a b SantaColoma, H. Richard. „New Atlantis Voynich Theory”. Santa-coloma.net. Pristupljeno 8. 6. 2016. 
  13. ^ a b v g d đ e ž z i j k l lj m Shailor
  14. ^ a b v g d đ e ž Schmeh, Klaus (januar/februar 2011). „The Voynich Manuscript: The Book Nobody Can Read”. Skeptical Inquirer. Arhivirano iz originala 16. 9. 2018. g. Pristupljeno 8. 6. 2016. 
  15. ^ a b v Kennedy & Churchill 2004
  16. ^ a b v g d đ e ž z i j k Schuster 2009, str. 175—
  17. ^ a b v g d đ e D'Imperio 1978 harvnb greška: više ciljeva (2×): CITEREFD'Imperio1978 (help) »Latin, but in a system of abbreviated forms not considered acceptable by other scholars, who unanimously rejected his readings of the text«
  18. ^ Brumbaugh 1978
  19. ^ a b Hogenboom, Melissa (22. 6. 2013). „Mysterious Voynich manuscript has 'genuine message'. BBC News. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  20. ^ Pelling, Nick. „Voynich theories”. ciphermysteries.com. Pristupljeno 8. 6. 2016. 
  21. ^ „MS 408” (slika). Yale Library. Pristupljeno 8. 6. 2016. 
  22. ^ „Voynich Manuscript”. Beinecke Library. Arhivirano iz originala 12. 8. 2011. g. Pristupljeno 8. 6. 2016. 
  23. ^ a b „Publisher wins rights to Voynich manuscript, a book no one can read”. The Guardian. Agence France-Presse. 21. 8. 2016. Arhivirano iz originala 23. 8. 2016. g. Pristupljeno 13. 10. 2016. 
  24. ^ a b Hermoso, Borja (12. 12. 2015). „El libro más misterioso del mundo”. El País. Arhivirano iz originala 6. 8. 2016. g. Pristupljeno 13. 10. 2016. 
  25. ^ a b Domonoske, Camila (23. 8. 2016). „Mysterious, Encrypted Medieval Manuscript Set To Be Published In Replica”. npr.org. National Public Radio. Arhivirano iz originala 26. 8. 2016. g. Pristupljeno 13. 10. 2016. 
  26. ^ a b Clemens, Raymond; Harkness, Deborah, ur. (1. 11. 2016). The Voynich Manuscript. yalebooks.com. Yale University Press. str. 304. ISBN 978-0-300-21723-0. Arhivirano iz originala 26. 8. 2016. g. Pristupljeno 13. 10. 2016. 
  27. ^ a b v g d Zandbergen, René (11. 5. 2016). „The origin of the Voynich MS”. Voynich.nu. Pristupljeno 8. 6. 2016. 
  28. ^ Zandbergen, René (11. 5. 2016). „The Radio-Carbon Dating of the Voynich MS”. Voynich.nu. Pristupljeno 8. 6. 2016. 
  29. ^ Zandbergen, René (27. 5. 2016). „About the binding of the MS”. Voynich.nu. Pristupljeno 9. 6. 2016. 
  30. ^ Stolfi, Jorge (22. 7. 2004). „Evidence of text retouching on f1r. Pristupljeno 8. 6. 2016. 
  31. ^ Reddy & Knight 2011, str. 2
  32. ^ Day, Michael (24. 5. 2011). „The Voynich Manuscript: Will we ever be able to read this book”. The Telegraph. Arhivirano iz originala 15. 9. 2016. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. „The things we know as 'grammatical markers' – things that occur commonly at the beginning or end of words, such as s or d in our [English] language, and that are used to express grammar, never appear in the middle of 'words' in the Voynich manuscript. That's unheard of for any Indo-European, Hungarian or Finnish language. 
  33. ^ Zandbergen, René (26. 12. 2015). „Analysis Section (3/5) – Word structure”. Voynich.nu. Pristupljeno 8. 6. 2016. 
  34. ^ Vonfelt, S. (2014). „The strange resonances of the Voynich manuscript” (PDF). Graphométrie. Arhivirano iz originala (PDF) 18. 9. 2017. g. Pristupljeno 4. 10. 2017. 
  35. ^ Friedman, Elizebeth (5. 8. 1962). The Most Mysterious MS. – Still an Enigma (PDF). Washington, D.C. Post. E1, E5. [Q: D'Imperio, Mary. Elegant Enigma]. str. 27 [4.4]. Arhivirano iz originala (PDF) 2. 4. 2016. g. Pristupljeno 28. 11. 2014. „doomed to utter frustration 
  36. ^ a b Reeds, Jim (7. 9. 1994). „William F. Friedman's Transcription of the Voynich Manuscript” (PDF). AT&T Bell Laboratories: 1—23. Arhivirano iz originala (PDF) 29. 11. 2014. g. Pristupljeno 8. 6. 2016. 
  37. ^ Palmer, Sean B. (2004). „Voynich Manuscript: Months”. Inamidst.com. Pristupljeno 8. 6. 2016. 
  38. ^ Palmer, Sean B. (2004). „Notes on f116v's Michitonese”. Inamidst.com. Pristupljeno 8. 6. 2016. 
  39. ^ a b v g d đ e Schwerdtfeger, Elias (2004). „Voynich Information Browser”. Arhivirano iz originala 26. 07. 2019. g. Pristupljeno 11. 6. 2016. 
  40. ^ Zandbergen, René (17. 5. 2016). „Rosettes folio”. Pristupljeno 9. 6. 2016. 
  41. ^ a b Kennedy & Churchill 2011, str. 12—
  42. ^ a b v g Zandbergen, René. „Voynich MS – Long tour: Known history of the manuscript”. Voynich.nu. Pristupljeno 8. 6. 2016. 
  43. ^ „Mysterious Voynich manuscript is genuine”. MonstersAndCritics.com. 2009. Arhivirano iz originala 5. 1. 2012. g. Pristupljeno 8. 6. 2016. 
  44. ^ Stolte, Daniel (9. 2. 2011). „UA Experts Determine Age of Book 'Nobody Can Read'. UA News [University Communications]. Arhivirano iz originala 2. 1. 2016. g. Pristupljeno 8. 6. 2016. „Using radiocarbon dating, a team led by Greg Hodgins in the UA's department of physics has found the manuscript's parchment pages date back to the early 15th century, making the book a century older than scholars had previously thought. 
  45. ^ a b v Jackson, David (23. 1. 2015). „The Marci letter found inside the VM”. Arhivirano iz originala 9. 8. 2016. g. Pristupljeno 9. 6. 2016. 
  46. ^ a b v g Knight, Kevin (septembar 2009). „The Voynich manuscript” (PDF). Pristupljeno 9. 6. 2016. 
  47. ^ a b Ensanian, Berj N. „Archive of communications of the Journal of Voynich Studies”. Pristupljeno 9. 6. 2016. 
  48. ^ a b Dos Santos, Marcelo. „El Manuscrito Voynich”. Pristupljeno 9. 6. 2016. 
  49. ^ „Beinecke 408A”. Arhivirano iz originala 30. 8. 2016. g. Pristupljeno 9. 6. 2016. 
  50. ^ Neal, Philip. „The letter of Johannes Marcus Marci to Athanasius Kircher (1665)”. Arhivirano iz originala 31. 3. 2017. g. Pristupljeno 9. 6. 2016. 
  51. ^ Zandbergen, René (2016). „The journey to America of a set of manuscripts from the Collegium Romanum”. Gregorian Archives. Arhivirano iz originala 26. 10. 2017. g. Pristupljeno 26. 10. 2017. 
  52. ^ a b v Zandbergen, René. „Voynich MS – History of research of the MS”. Voynich.nu. Pristupljeno 8. 6. 2016. 
  53. ^ Winter 2015, str. 249
  54. ^ Duffy, Eamon (20. 4. 2017). „Secret Knowledge—or a Hoax?”. The New York Review of Books. 64 (7). „effectively rules out any possibility that the manuscript is a post-medieval forgery«  »inconceivable«  »at least fourteen or fifteen entire calfskins 
  55. ^ Borschel-Dan, Amanda (3. 10. 2017). „Dead Sea Scrolls scam: Dozens of recently sold fragments are fakes, experts warn”. The Times Of Israel. Arhivirano iz originala 26. 10. 2017. g. Pristupljeno 26. 10. 2017. 
  56. ^ Philip Neal. „The enciphered manuscripts of Giovanni Fontana”. 
  57. ^ Bolzoni, Lina (2001). The Gallery of Memory: Literary and Iconographic Models in the Age of the Printing Press. University of Toronto Press. ISBN 978-0-8020-4330-6. 
  58. ^ Long, Pamela O. (2001). Openness, Secrecy, Authorship: Technical Arts and the Culture of Knowledge from Antiquity to the Renaissance. JHU Press. ISBN 978-0-8018-6606-7. 
  59. ^ a b Hurych, Jan B. (15. 5. 2009). „Athanasius Kircher – the VM in Rome”. Pristupljeno 11. 6. 2016. 
  60. ^ a b Hurych, Jan B. (20. 12. 2007). „More about Dr. Raphael Mnishowsky”. Pristupljeno 11. 6. 2016. 
  61. ^ a b v g d đ e ž „Languedoc Topics – Mysteries of the Languedoc: The Voynich Manuscript”. languedocmysteries.info. Arhivirano iz originala 6. 7. 2016. g. Pristupljeno 6. 7. 2016. 
  62. ^ Pelling, Nick (27. 8. 2009). „Voynich cipher structure”. Arhivirano iz originala 6. 7. 2016. g. Pristupljeno 29. 6. 2016. 
  63. ^ Banks 2008
  64. ^ Vogt, Elmar (22. 9. 2009). „An Outline of the Stroke Theory as a Possible Method of Encipherment of the Voynich Manuscript” (PDF). Pristupljeno 11. 6. 2016. 
  65. ^ a b v Amancio et al. 2013 »The use of the framework was exemplified with the analysis of the Voynich Manuscript, with the final conclusion that it differs from a random sequence of words, being compatible with natural languages. Even though our approach is not aimed at deciphering Voynich, it was capable of providing keywords that could be helpful for decipherers in the future.«
  66. ^ Child 1976
  67. ^ Child, Jim (2007). „Again, The Voynich Manuscript” (PDF). Voynichmanuscript.net. Arhivirano iz originala (PDF) 16. 6. 2009. g. Pristupljeno 8. 6. 2016. 
  68. ^ „Zbigniew Banasik's Manchu theory”. Ic.unicamp.br. 21. 5. 2004. Pristupljeno 8. 6. 2016. 
  69. ^ 600-year-old mystery manuscript decoded by University of Bedfordshire professor”. University of Bedfordshire. 14. 2. 2014. Pristupljeno 8. 6. 2016. 
  70. ^ Bax, Stephen (1. 1. 2014). „A proposed partial decoding of the Voynich script” (PDF). StephenBax.net. Pristupljeno 8. 6. 2016. 
  71. ^ „Breakthrough over 600-year-old mystery manuscript”. BBC News Online. 18. 2. 2014. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  72. ^ Gevertz, Jack (20. 2. 2014). „British academic claims to have made a breakthrough in his quest to unlock the 600-year-old secrets of the mysterious Voynich Manuscript”. The Independent. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  73. ^ a b Tucker & Talbert 2013, str. 70–75
  74. ^ Pelling, Nick (14. 1. 2014). „A Brand New New World / Nahuatl Voynich Manuscript Theory”. Cipher Mysteries. Pristupljeno 8. 6. 2016. 
  75. ^ Grossman 2014
  76. ^ Rugg, Gordon. „Replicating the Voynich Manuscript”. UK: Keele. Arhivirano iz originala 23. 08. 2016. g. Pristupljeno 8. 6. 2016. 
  77. ^ McKie, Robin (25. 1. 2004). „Secret of historic code: It's gibberish”. The Observer. UK. Pristupljeno 8. 6. 2016. 
  78. ^ D'Agnese, Joseph (septembar 2004). „Scientific Method Man”. UK: Wired. Arhivirano iz originala 11. 11. 2006. g. Pristupljeno 8. 6. 2016. 
  79. ^ a b Schinner 2007, str. 95–107
  80. ^ Rugg, Gordon; Taylor, Gavin (septembar 2016). „Hoaxing statistical features of the Voynich Manuscript”. Cryptologia. Taylor and Francis Online: 1—22. doi:10.1080/01611194.2016.1206753. Arhivirano iz originala 15. 9. 2016. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  81. ^ Montemurro & Zanette 2013, str. e66344
  82. ^ Kennedy & Churchill 2004
  83. ^ Pelling, Nick (19. 1. 2012). „Does the 'Voynich = migraine' theory make your head hurt too”. Pristupljeno 11. 6. 2016. 
  84. ^ „Penn Biographies – William Romaine Newbold (1865–1926)”. Archives.upenn.edu. University of Pennsylvania. 6. 9. 1926. Arhivirano iz originala 19. 4. 2016. g. Pristupljeno 8. 6. 2016. 
  85. ^ „Micrography: The Hebrew Word As Art”. Jtsa.edu. Arhivirano iz originala 28. 11. 2011. g. Pristupljeno 8. 6. 2016. 
  86. ^ Kahn 1967, str. 867–869
  87. ^ Winter 2015, str. 252.
  88. ^ Stojko 1978
  89. ^ Rusina, Olena (2011—2014). „Do “nemožlivih džerel” vіtčiznяnoї іstorії: Rukopis Voйniča v ukraїnsьkomu kontekstі”. 32/33. Harvard Ukrainian Research Institute: 611—618. Pristupljeno 12. 4. 2017. 
  90. ^ Levitov 1987.
  91. ^ a b Stallings, Dennis. „Catharism, Levitov, and the Voynich Manuscript”. Pristupljeno 8. 6. 2016. 
  92. ^ Bax, Stephen; King, Shaun R. L. „Voynich f6v: Ricinus communis, the Castor Oil plant?”. stephenbax.net. Pristupljeno 21. 12. 2018. 
  93. ^ Rigby, Nic (18. 2. 2014). „Breakthrough over 600-year-old mystery manuscript”. BBC News. Pristupljeno 4. 1. 2018. 
  94. ^ Gibbs, Nicholas (5. 9. 2017). „Voynich manuscript: the solution”. The Times Literary Supplement. Pristupljeno 10. 9. 2017. 
  95. ^ Newitz, Annalee (10. 9. 2017). „So much for that Voynich manuscript "solution". Ars Technica. Pristupljeno 12. 9. 2017. 
  96. ^ Zhang, Sarah (10. 9. 2017). „Has a Mysterious Medieval Code Really Been Solved?”. The Atlantic. Pristupljeno 12. 9. 2017. 
  97. ^ „Naučnici konačno dešifrovali misteriozni rukopis iz 15. veka”. B92. 29. 1. 2018. Pristupljeno 29. 1. 2018. 
  98. ^ „Artificial Intelligence Takes a Crack at Decoding the Mysterious Voynich Manuscript”. Smithsonian Mag. 31. 1. 2018. 
  99. ^ „Mysterious 15th century manuscript finally decoded 600 years later”. The Independent. 27. 1. 2018. Pristupljeno 27. 1. 2018. 
  100. ^ Hauer, Bradley; Kondrak, Grzegorz (2016). „Decoding Anagrammed Texts Written in an Unknown Language and Script”. Transactions of the Association for Computational Linguistics. 4: 75—86. doi:10.1162/tacl_a_00084. 
  101. ^ „Computer scientist claims clues to deciphering mysterious Voynich manuscript”. The National Post. 24. 1. 2018. 
  102. ^ „No, the Mysterious Voynich Manuscript Is Not Written in Hebrew”. mosaicmagazine.com. Pristupljeno 4. 1. 2019. 
  103. ^ Cheshire, Gerard (2019). „The Language and Writing System of MS408 (Voynich) Explained”. Romance Studies. Taylor & Francis Online: 1—38. doi:10.1080/02639904.2019.1599566. 
  104. ^ „Bristol academic cracks Voynich code, solving century-old mystery of medieval text”. EurekAlert. Arhivirano iz originala 15. 5. 2019. g. Pristupljeno 16. 5. 2019. 
  105. ^ Manners, Gary. „Voynich Manuscript Is Solved And This Time It's Academic”. Ancient Origins. Pristupljeno 16. 5. 2019. 
  106. ^ a b Addley, Esther (16. 5. 2019). „Latin, Hebrew … proto-Romance? New theory on Voynich manuscript”. theguardian.com. Pristupljeno 16. 5. 2019. 
  107. ^ „Medieval manuscript code 'unlocked' by Bristol academic”. BBC News. 16. 5. 2019. Pristupljeno 16. 5. 2019. 
  108. ^ a b Ouellette, Jennifer (15. 5. 2019). „No, someone hasn't cracked the code of the mysterious Voynich manuscript”. Ars Technica. Pristupljeno 17. 5. 2019. 
  109. ^ „Statement re: Voynich research paper”. www.bristol.ac.uk. University of Bristol. Pristupljeno 22. 5. 2019. 
  110. ^ „Voynich manuscript translation claims raise 'concerns'”. BBC News. 17. 5. 2019. Pristupljeno 17. 5. 2019.
  111. ^ Cork, Tristan (17. 5. 2019). „University withdraws announcement researcher had cracked the Voynich Manuscript”. Bristol Live. Pristupljeno 17. 5. 2019.
  112. ^ Gawsewitch, Jean-Claude (2005). „Le Code Voynich”. Amazon.com (I izd.). Jean-Claude Gawsewitch Éditeur. ISBN 978-2-35013-022-4. Pristupljeno 13. 10. 2016. 
  113. ^ „El Manuscrito Voynich de Siloé llega a Emiratos Árabes”. burgosconecta.es. 11. 11. 2017. Pristupljeno 12. 11. 2017. 
  114. ^ Corrias, Pino (5. 2. 2006). „L'enciclopedia dell'altro mondo” (PDF). La Repubblica. str. 39. Pristupljeno 8. 6. 2016. 
  115. ^ „Codex Seraphinianus”. rec.arts.books. Google. Pristupljeno 8. 6. 2016. 
  116. ^ „Codex Seraphinianus: Some Observations”. Bulgaria: Bas. 29. 9. 2004. Arhivirano iz originala 28. 1. 2020. g. Pristupljeno 8. 6. 2016. 
  117. ^ Berloquin 2008, str. 300.
  118. ^ Griffiths, Paul (18. 11. 2001). „MUSIC; A Metaphor, Powerful And Poetic”. New York: The New York Times. Pristupljeno 8. 6. 2016. „The Voynich Cipher Manuscript, for chorus & ensemble 
  119. ^ Amarante, Joe (23. 9. 2016). „MUSIC; New Haven Symphony readies a dramatic opener with Lash & Yukashev”. New Haven Register. Arhivirano iz originala 21. 10. 2016. g. Pristupljeno 21. 10. 2016. 

Citirana bibliografija[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Veb-sajtovi analitičara[uredi | uredi izvor]

Vesti i dokumentarci[uredi | uredi izvor]

Ostalo