Vojska Bugarske

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Vojska Bugarske
Bъlgarska armiя
Bugarska vojna zastava
Datum stanja2005.(procena)
Vidovi vojskeBugarske kopnene snage
Bugarske vazdušne snage
Bugarska mornarica
Vođstvo
PredsednikRosen Plevnelijev
Ministar odbraneNikola Nenčev
Načelnik GeneralštabaGeneral Konstantin Popov
Brojno stanje
Vojno sposobniod 18
Broj raspoloživih
za vojnu službu
1,661,211, godina 15—49
Broj sposobnih
za vojnu službu
1,302,037, godina 15—49
Aktivni sastav51,023 (72. u svetu)
Troškovi
Budžet1 milijarda dolara
Procenat BDP2,1%

Bugarska vojska (bug. Българска армия) je oružana formacija Republike Bugarske. Glavnokomandujući je predsednik Republike Bugarske Rosen Plevnelijev. Ministarstvo odbrane je zaduženo za civilnu kontrolu i političku upravu, dok je Generalštab zadužen za vojnu upravu. Operativne elemente Vojske Bugarske čine: Bugarske kopnene snage, Bugarska mornarica i Bugarske vazdušne snage.

Slava Bugarske Vojske je Sveti Đorđe (6. maj) koja je takođe i nacionalni praznik u Bugarskoj.

Nakon što je postala članica NATO-a u aprilu 2004, Ministarstvo odbrane Bugarske je započelo plan (poznat pod imenom PLAN 2004) kojim je započet proces smanjenja, modernizacije i reorganizacije u Bugarskoj vojsci čime je broj pripadnika Vojske Bugarske smanjen na 50.000. Od 1. januara 2008, odsluženje vojnog roka u Bugarskoj je ukinuto, čime je Vojska Bugarske postala 100% profesionalna[1].

Istorija[uredi | uredi izvor]

Prvi svetski rat[uredi | uredi izvor]

Bugarska je izborila nezavisnost od Osmanskog carstva 13. jula 1878. godine. U julu 1914. Kraljevina Bugarska, pod kraljem Ferdinadom I, brojala je 5.500.000 Bugara i tursku manjinu, i obuhvatala je 124.984 km² sadašnje Bugarske, uključujući i belomorsku Trakiju (sada u Grčkoj). Bugarske teritorijalne pretenzije ka Vardarskoj Makedoniji (tada u Srbiji), rumunskoj Dobrudži i grčkoj zapadnoj Trakiji su navele cara Ferdinada da se pridruži Centralnim silama, nasuprot željama većine svojih proruskih podanika. Ferdinad je bio vrhovni komandant Bugarske vojske (Bъlgarska voйska), sa pronemačkim general-majorom (kasnije general-pukovnik) Nikolom Zekovim na čelu trupa.

Vojska jačine oko 390.000 ljudi je od januara 1914. organizovana u Aktivnu armiju prvog poziva (Dejstvujušću armiju) jačine 85.000 ljudi uzrasta 21-23 godine; Rezervnu armiju drugog poziva (Rezervna armiя) jačine 250.000 ljudi uzrasta 24-40 godina; i Narodnu miliciju (Narodno opъlčenie) trećeg i četvrtog poziva, jačine 54.000 ljudi uzrasta 41-44 i 45-46 godina. Bugarskaje bila podeljena u tri vojna okruga: 1. (Sofija) - zapadna Bugarska; 2. (Plovdiv) - južna Bugarska; 3. (Ruse) - severna Bugarska; uključujući i 4. (Skoplje) u okupiranoj srpskoj Makedoniji. Regrutovano je 15 divizija: dve konjičke i trinaest pešadijskih (1–13), a 13. pešadijska je postala brdska divizija u novembru 1916. Divizije su organizovane u četiri armije: 1. armija (general-pukovnik Kliment Bojadšijev; 1916. general-pukovnik Dmitr Gešov; 1918. general-pukovnik Stefan. Nerezov) u centralnoj Makedoniji u okviru armijske grupe Makehzen; 2. armija (general-pukovnik Georgi Todorov; 1917. general-major Ivan Lukov) u jugoistočnoj Makedoniji; 3. armija (1916. gen. Stefan Tošev a posle general-pukovnik Nerezov; 1917. general-major, kasnije general-pukovnik. Sava Savov, posle general-pukovnik, kasnije general Todorov) u severnoj Bugarskoj na granici sa Rumunijom, od septembra 1916. se spojila sa nemačkim i otomanskim trupama u Dunavsku armiju u rumunskoj Dobrudži; 4. armija (1918. general-pukovnik Savov, a posle general Tošev) u grčkoj zapadnoj Trakiji. Šest divizija je služilo u nemačkoj 11. armiji u jugozapadnoj Srbiji.

Pešadijska divizija od 24.000 ljudi, što je odgovaralo korpusu u drugim vojskama, sastojala se od dve pešadijske brigade, svaka sa dva pešadijska puka jačine 4.583 vojnika, koji su imali po dva bataljona od 1.057 vojnika (bataljon je imao četiri pešadijske čete, svaka sa po 263 vojnika), mitraljesku četu od 80 ljudi i radnu četu od 180 neboraca; konjički bataljon (dva eskadrona); jedan artiljerijski puk sa 1.959 ljudi (tri bataljona sa tri baterije, i jedna baterija haubica); četu pešadijske i četu konjičke vojne policije ([Polska žandarmerija); inžinjerijski bataljon (dve čete); medicinsku četu i četu za snabdevanje. Konjička divizija je imala dve konjičke brigade, svaka sa dva konjička puka od 657 ljudi podeljenih u četiri eskadrona po puku (eskadron od 141 vojnika je imao radni vod neboraca, mitraljeski i tri konjička voda); jedan puk konjičke artiljerije (tri bataljona od tri baterije); signalnu, medicinsku i četu za snabdevanje.

Izveštaj o jačini Bugarske vojske iz 1915. godine

Prva, druga i treća armija su imale bataljon teške, tvrđavske i brdske artiljerije (sa tri baterije) i štabne trupe. Postojalo je 40 pešadijskih pukova prvog poziva(1-40) i 35 drugog poziva (41–75), 48 pukova je bilo u 12 pešadijskih divizija, 24 na okupacionim dužnostima u Makedoniji, Moravskom regionu (istočna Srbija) i regionu Drame (grčka zapadna Trakija). Trideset i šest bataljona trećeg poziva narodne milicije (svaki sa četiri čete jačine 150—250 ljudi) je takođe bilo na okupacionim dužnostima, dok je 36 milicijskih bataljona četvrtog poziva (svaki sa četiri čete jačine 100—120 ljudi) bilo raspoređeno na stražarske dužnosti u Bugarskoj. Armijski štab je imao puk Kraljevske gardijske konjice (tri eskadrona); dvadeset i jednu četu graničara od 128 ljudi, koje su izvučene iz lokalnih pešadijskih pukova; železnički bataljon sa 534 ljudi (četiri čete); pontonski bataljon sa 537 ljudi (pet četa); bataljon veze sa 410 ljudi (tri čete) i mešoviti inžinjerijski i signalni bataljon. Armijski vazduhoplovni korpus (Vizduhoplavatelna Družina) je imao dve eskadrile (1—2), objedinjene u vazduhoplovni puk jula 1916. godine. Mala Bugarska mornarica (Morski Vojski) stacionirana u Varni, pod komandom general-majora Konstantina Kirkova, imala je oko 500 ljudi ukrcanih na torpednu topovnjaču Na-dieda, šest torpednih čamaca tipa Kreuzo i nekoliko manjih čamaca u Crnomorskoj i Dunavskoj flotili, ali nije imala uticaja na tok rata.

Reputacija Bugarske kao „Pruske na Balkanu“ je poljuljana njenim porazom u Drugom balkanskom ratu (1913), i bila je potrebna direktna nemačka kontrola nad polovinom njenih snaga kako bi se održao borbeni duh u Makedoniji i Dobrudži, u ratu koji nije bio omiljen među Bugarima. Do juna 1918. većina nemačkih jedinica je povuče

Generalštab[uredi | uredi izvor]

Generalštab Bugarskih oružanih snaga se nalazi u Sofiji. Trenutno pod komandom generala Simeona Simeonova, Generalštab je zadužen za operativnu komandu nad Vojskom Bugarske i njenim triju glavnih vidova. Zamenici komandanta Generalštaba su: kontraadmiral Georgi Georgiev i general Stefan Vasilov.

Komandanti:

  • Kopnene snage: general-major Nejko Nenov
  • Vazdušne snage: general-major Konstantin Popov
  • Mornarica: kontraadmiral Rumen Nikolov

Kopnene snage[uredi | uredi izvor]

Kopnene snage su funkcionalno podeljene u Aktivne i Rezervne snage.

Aktivne snage su uglavnom zadužene za mirovne i odbrambene misije i u budućnosti će biti podeljene u Snage za raspoređivanje, Snage za direktno delovanje i Glavne odbrambene snage. Rezervne snage sastojaće se od Snaga za poboljšanje, Teritorijalne odbrane i Centra za Obuku.

U miru, Kopnene snage obavljaju uobičajene borbene vežbe i uvežbavaju borbenu gotovost. Takođe učestvuju i u multinacionalnim vojnim formacijama zaduženim koje se angažuju na raznim internacionalnim žarištima.

U slučaju krize, glavni zadatak Kopnenih snaga je u obliku protivterorističke borbe i i odbrani važnih strateških objekata (poput nuklearnih elektrana i glavnih industrijskih objekata) i podrška snagama bezbednosti u uklanjanju oružja za masovno uništenje i borbi protiv ilegalne trgovine oružjem kao i u borbi protiv globalnog terorizma.

U slučaju vojnog sukoba slabog i srednjeg intenziteta, Aktivne snage kao deo Kopnenih snaga učestvuju u zadacima odbrane nacionalnog suvereniteta i teritorijalnog integriteta države.

U slučaju vojnog sukoba visokog intenziteta, Kopnene snage, zajedno sa Vazdušnim snagama i Mornaricom, od odbrambenih snaga Bugarske Vojske se orijentišu na uništavanje agresora i zaštitu teritorijalnog integriteta i suvereniteta Bugarske.

Bugarske Kopnene snage su postale potpuno profesionalne 1. januara 2008, ukidanjem obaveznog služenja vojnog roka. Bugarske Vazdušne snage kao i Mornarica već odavno su bile profesionalne.

Nacionalna garda[uredi | uredi izvor]

Bugarska Nacionalna Garda

Nacionalna garda Bugarske je naslednik personalne garde kneza Aleksandra I, osnovane 1879. godine. 12. jula garda je prvi put bila zadužena u zaštiti bugarskog kneza. Zbog toga je 12. juli dan bugarske Nacionalne garde. Kroz godine reorganizacija Garda se menjala od konvojskog skvadrona, puka i sve do 1942. kada je postala divizija. Danas je čine počasna garda i vojni orkestar.

2001, Nacionalna garda je priznata kao oficijelna vojna jedinica Vojske Bugarske i kao simbol državnog autoriteta zajedno sa zastavom, grbom i himnom.

Naoružanje[uredi | uredi izvor]

Bugarski tenkovi T-72 u toku vojne vežbe na poligonu kod Novog Sela
S-300 na paradi u Sofiji
Točka na paradi u Sofiji

Pešadijsko naoružanje[uredi | uredi izvor]

Tenkovi i Borbena vozila[uredi | uredi izvor]

  • 160 tenkova T-72M1/T-72M2 (još oko 200 tenkova u rezervi)
  • 150 tenkova T-55AM2 (većinom u rezervi, deo se koristi za obuku)
  • 12 izviđačkih oklopnih automobila BRDM-2
  • 24 protivoklopna automobila BRDM-2 Konkurs naoružanih sa po 4 rakete 9M113 Konkurs
  • 93 borbenih vozila pešadije BMP-23
  • 80 borbenih vozila pešadije BMP-1
  • 433 oklopnih transportera BTR-60
  • 817 oklopnih transportera MT-LB (Bugarske proizvodnje)
  • 50 oklopnih automobila Hamer (u upotrebi u Iraku i Avganistanu)
  • 7 oklopnih automobila M1117
  • TV-62M tenkovi za izvlačenje

Artiljerija[uredi | uredi izvor]

  • 218 samohodnih višecevnih lansera raketa 122mm BM-21 „Grad"
  • 190 topova 152mm D-20
  • 70 topova-haubica 122mm M-30
  • 73 topova haubica 130mm M-46
  • 506 samohodnih haubica 122mm 2S1 Gvozdika
  • 20 samohodnih haubica 152mm 2S3 Akacija
  • 359 samohodnih haubica 120mm 2S11
  • 247 samohodnih minobacača 120mm 2S12
  • 68 samohodnih tenkolovaca 100mm SU-100 (u rezervi)
  • 126 protivtenkovskih topova 100mm MT-12

Protivvazdušna odbrana[uredi | uredi izvor]

  • raketni sistem PVO S-75 „Divna"
  • raketni sistem PVO S-125 Neva (oko 30 lansirnih jedinica)
  • raketni sistem PVO S-200 (1 bataljon))
  • raketni sistem PVO 2K12 Kub (oko 20 lansirnih jedinica)
  • raketni sistem PVO 9K33 Osa (oko 24 lansirnih jedinica)
  • raketni sistem PVO 9K31 Strela-1 (u rezervi)
  • raketni sistem PVO 9K35 Strela-10 (oko 20 lansirnih jedinica)
  • raketni sistem PVO S-300 (2 baterije sa po 5 lansirnih jedinica)
  • samohodni protivavionski top ZSU-57-2 (u rezervi)
  • samohodni protivavionski top ZSU-23-4 (27)
  • protivavionski top ZU-23-2 (128)
  • protivavionski top S-60 (90)

Balistički raketni sistemi[uredi | uredi izvor]

  • 18 lansera i oko 36 raketa balističkog raketnog sistema OTR-21 Točka

Mornarica[uredi | uredi izvor]

Korveta Bodri u blizini Burgasa, 2005.
Fregata Smeli, bivši sovjetski brod Delfin usidren u Varni.
Bugarski mornari na vojnoj paradi u Sofiji.

Mornarica je prošla kroz veliku reformu kako bi Bugarske oružane snage bile na nivou NATO standarda. Zbog toga su četiri borbene podmornice (uključujući Slavu) usidrene i biće operativne samo kratak period. Samo modernije fregate, korvete i raketne krstarice su zadržane u aktivnoj upotrebi.

u nameni da ispuni nekoliko zahteva NATO-a, 2005, Bugarska vlada je od Belgije kupila fregatu klase Wielingen i Wandelaar (F-912). 2006, sledeći odluku bugarskog parlamenta, brod Druzki je učestvovao u misiji Ujedinjenih nacija u Libanu (UNIFIL), patrolirajući teritorijalnim vodama Libana pod nemačkom komandom. Ovo je bio prvi put da Bugarska Mornarica učestvuje u internacionalnoj mirovnoj operaciji. Bugarska vlada namerava da uskoro kupi još dve fregate klase Wielingen ([F-910] i [F-911] će biti isporučeni do leta 2008). Takođe je naručen i jedan minolovac.

Bugarska mornarica je centralizovana u dve glavne mornaričke baze. Jedna se nalazi blizu Varne, dok je druga Atija, koja se nalazi blizu grada Burgas.

Flota[uredi | uredi izvor]

Fregate[uredi | uredi izvor]

  • Wielingen klasa
    • 41 "Drъzki"
    • 42 "Verni"
    • 43 "Gordi"
  • Koni klasa
    • 11 "Smeli"

Korvete[uredi | uredi izvor]

  • Pauk klasa
    • 13 "Rešitelni"
    • 14 "Bodri"
  • Tarantula klasa
    • 101 "Mъlniя"

Raketne topovnjače[uredi | uredi izvor]

  • Osa kalsa (3)

Podmornice[uredi | uredi izvor]

  • Romeo kalsa
    • 84 "Slava"

Mornarička avijacija[uredi | uredi izvor]

U ovom momentu, mornaričku avijaciju čini 12 protivpodmorničkih/spasilačkih helikoptera Mi-14PL koji su bazirani blizu Varne. 6 helikoptera Eurokopter Panter, takođe mornaričke namene će uskoro postati deo mornaričke avijacije[2].

Vazdušne snage[uredi | uredi izvor]

Bugarski MiG-29
MiG-29UB
Bugarski Mi-17
MiG-21

Trenutno ofanzivne i defanzivne snage Bugarskih Vazdušnih Snaga su naoružane uglavnom avionima MiG-21, MiG-29 i Su-25. Oko 16 lovaca MiG-29 je modernizovano na NATO standarde. Prvi modernizovan avion je stigao 29.11.2007, a poslednji 9.3. iste godine [3]. Za otprilike dve godine, vlada će raspisati međunarodni tender za nabavku 16 modernih višenamenskih lovaca. Glavni favoriti su Eurofajter, Francuski Rafal, Švedski JAS 39 Gripen i Američki F-15 i F-18. 2006. Bugarska vlada je sklopila ugovor sa Italijanskom firmom Alenia Aeronautikals o nabavci pet transportnih aviona C-27J Spartan kao zamenu za zastarele avine An-24 i An-26. Prvi Spartan je isporučen 2007, a ostatak će biti isporučen do 2011.

Prvi moderni helikopteri zapadne proizvodnje nabavljeni su 2005 i zasada ih je stiglo 7. Za dve-tri godine Bugarsko ratno vazduhoplovstvo će imati 12 Eurokopter Kugar helikoptera (8 transportnih i 4 spasilačka). Do tada Bugarsko ratno vazduhoplovstvo će morati da se osloni na helikoptere Mi-17 i Mi-24. Nedavno, ministarstvo odbrane je potpisalo ugovor sa Elbit Sistemsom za modernizaciju 12 Mi-24 i 6 Mi-17 helikoptera.

Rodovi vazduhoplovstva su: lovačka avijacija, jurišna avijacija, izviđačka avijacija i transportna avijacija, jedinice protivvazdušne odbrane, radio-tehničke jedinice, komunikacione jedinice, radio-tehničke jedinice za podršku, logističke i medicinske jedinice.

Vazduhoplovi[uredi | uredi izvor]

Sa izuzetkom male mornaričke helikopterske flote, Vazdušne snage su zadužene za sve vojne vazduhoplove u Bugarskoj. Vazduhoplovstvo poseduje oko 124 vazduhoplova, koji čini 46 borbenih aviona i 42 helikoptera. Avioni zapadne proizvodnje su tek počeli da ulaze u upotrebu, kojih za sada ima već 13.

Borbeni i naoružani avioni[uredi | uredi izvor]

  • MiG-21
    • MiG-21 Bis (lovac) - 18
    • MiG-21 UM (nastavni lovac) - 3
  • MiG-29
    • MiG-29 (lovac) - 16
    • MiG-29 UB (nastavni lovac) - 4
  • Su-25
    • Su-25 (jurišnik) - 35
    • Su-25 UB (nastavni jurišnik) - 4
  • Aero L-39 Albatros
    • L-39ZA (školsko-borbeni mlaznjak) - 12
  • Pilatus PC-9 -12
    • PC-9M -
    • G-4t (tegljač) - 2
    • G-4M (prototip) - 1
Transportni avioni[uredi | uredi izvor]
  • An-24 (transportni avion) - 2
  • An-26 (transportni avion) - 3
  • An-30 (specijalni avion) - 1
  • Let L-410 (transportni avion) - 2
  • Pilatus PC-12 (transportni avion) - 1
  • Alenia C-27J Spartan (transportni avion) - 1 (još 4 će uskoro biti isporučena)
Helikopteri[uredi | uredi izvor]
  • Mi-8
    • Mi-17 (transportni helikopter) - 18
  • Mi-24
    • Mi-24 D (desantno-borbeni helikopter) - 12
    • Mi-24 V (desantno-borbeni helikopter) - 6
  • Eurokopter Kugar
    • AS532 (transportni helikopter - 7 (još 5 će uskoro biti isporučeno)
  • Bel 206 (laki višenamenski helikopter) - 6

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ BNR Radio Bъlgariя Arhivirano na sajtu Wayback Machine (8. jun 2008), Pristupljeno 28. 3. 2013.
  2. ^ name="awst_20070115"
  3. ^ PICTURE:Bulgaria's first refurbished MiG-29 fighter re-enters service, Pristupljeno 28. 3. 2013.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]