Vojska Republike Srpske

Ovaj članak je dobar. Kliknite ovde za više informacija.
Ova stranica je zaključana od daljih izmena anonimnih korisnika i novajlija zbog sumnjivog doprinosa istih, koji treba da se raspravi na stranici za razgovor
S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Vojska Republike Srpske
Amblem Vojske Republike Srpske (1992—1996)
Amblem Vojske Republike Srpske (1996—2006)
Osnovana12. maj 1992. god.; prije 31 godine (1992-05-12).
Raspuštena1. januar 2006. god.; prije 18 godina (2006-01-01) (ušla u sastav OS BiH; postojala: 13 godina, 7 meseci)
Vidovi vojskeKopnena vojska
Vazduhoplovstvo i protivvazduhoplovna odbrana
Glavni štabVeliki Žep kod Han Pijeska
(1992—1996)
Vojvoda Stepa Stepanović u Bijeljini
(1996—2006)
Vođstvo
Predsjednik
Republike

Dragan Čavić (posljednji)
Ministar
odbrane

Milovan Stanković (posljednji)
Načelnik
Generalštaba

Novak Đukić (posljednji)
Brojno stanje
Aktivni sastav1992: 190.000[1]
1995: 209.000[2]
Srodni članci
Znajačne
bitke
Operacija Koridor 92
Operacija Drina
Operacija Štit
Operacija Maestral 2
Operacija Južni potez
Pokušaj deblokade Sarajeva
Operacija Vaganj
Operacija Sadejstvo
Operacija Zvezda
Napad na Višegrad
Mitrovdanska ofanziva
ČinoviČinovi VRS

Vojska Republike Srpske (skraćeno VRS), bila je oružana sila Republike Srpske. Osnovana je pod nazivom Vojska Srpske Republike Bosne i Hercegovine (skraćeno VSR BiH) 12. maja 1992. odlukom Narodne skupštine Srpske Republike Bosne i Hercegovine.[3] Postojala je od 12. maja 1992. do 1. januara 2006, nakon čega je ušla u sastav Oružanih snaga Bosne i Hercegovine. Vojno nasljeđe i identitet Vojske Republike Srpske njeguje 3. pješadijski (Republika Srpska) puk.[4]

Krsna slava VRS bio je Vidovdan,[5] dok se 12. maj proslavlja kao Dan Vojske Republike Srpske i 3. pješadijskog (Republika Srpska) puka.[6]

Istorija

Srpska vojna istorija

Srpska vojska u srednjem veku

Vojska Kneževine Srbije
Crnogorska knjaževska i kraljevska vojska
Srpska kraljevska vojska
Jugoslovenska vojska

Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije
Jugoslovenska narodna armija

Srpska vojska Krajine
Vojska Republike Srpske

Vojska Jugoslavije
Vojska Srbije i Crne Gore
Vojska Srbije

Predistorija

Etnički sastav BiH prema popisu iz 1991. godine.

Bosna i Hercegovina je multietnička država. Prema popisu stanovništva iz 1991, od 4.364.649 stanovnika 43,65% se izjasnilo kao Muslimani, 31,38% kao Srbi, 17,31% kao Hrvati i 5,49% kao Jugosloveni.[7] Većina Jugoslovena bili su porijeklom Srbi ili djeca iz mješovitih brakova, dok je prema podacima iz 1991. bilo 27% mješovitih brakova.[8]

Kao rezultat prvih višestranačkih izbora, održanih u novembru 1990, najviše glasova su osvojile tri najveće nacionalne stranke, Stranka demokratske akcije, Srpska demokratska stranka i Hrvatska demokratska zajednica. Stranke su podijelile vlast po etničkim linijama, a predsjednik Predsjedništva postao je Musliman Alija Izetbegović, predsjednik Skupštine Srbin Momčilo Krajišnik i predsjednik Vlade Hrvat Jure Pelivan.[9]

Skupština Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine je 14. oktobra 1991. u Sarajevu usvojila prostom većinom „Memorandum o nezavisnosti”.[10] Srpski poslanici nisu prihvatali memorandum, tvrdeći da pitanja vezana za izmjene ustava moraju biti podržana dvotrećinskom većinom članova Skupštine. Uprkos protivljenju srpskih predstavnika, „Memorandum” je odobren, zbog čega su Srbi bojkotovali Skupštinu. Ne mareći za bojkot, Skupština je započela usvajanje zakonske regulative,[11] pa je tako 25. januara 1992. raspisan referendum o nezavisnosti, zakazan za 29. februar i 1. mart.[12]

Odziv na referendumu bio je 63,4%, od čega je 99,7% birača glasalo za nezavisnost.[13] Međutim, Srbi koji su činili nešto manje od trećine stanovništva BiH, bojkotovali su referendum i proglasili neposlušnost novoj Vladi BiH, počev od 27. marta osnivajući Vladu Srpske Republike Bosne i Hercegovine.[14]

Nastanak vojske

G-4 super galeb Jugoslovenskog ratnog vazduhoplovstva izložen na Pariskom salonu 1991. godine.

Tokom osnivanja vojske bosanskohercegovačkih Srba, značajnu pomoć je pružilo jugoslovensko političko i vojno rukovodstvo. Član Predsjedništva SFRJ iz Srbije Borisav Jović u svom dnevniku 4. decembra 1991. ostavio je zapis o bosanskohercegovačkim Srbima:[15][16][17]

Kada Bosna i Hercegovina bude međunarodno priznata, JNA će biti proglašena stranom vojskom i zahtijevaće se njeno povlačenje, što je nemoguće izbjeći. U toj situaciji srpsko stanovništvo u Bosni i Hercegovini koje nije stvorilo svoje paravojne jedinice ostaće nezaštićeno i ugroženo. Milošević je smatrao da treba blagovremeno da povučemo iz JNA u Bosni i Hercegovini sve građane Srbije i Crne Gore i da tamo prekomandujemo iz JNA građane Bosne i Hercegovine, kako bi u trenutku međunarodnog priznanja izbjegli opšti vojni haos šetnjom vojske iz jednog u drugi kraj zemlje. To će stvoriti i mogućnost srpskom rukovodstvu u Bosni i Hercegovini da preuzme komandu nad srpskim dijelom JNA, isto kao što su već učinili Muslimani i Hrvati.

Krajem 1991. u atmosferi visoke tajnosti počinje prevođenje u Bosnu i Hercegovinu srpskih oficira koji su tamo rođeni. Ovu tajnu naredbu je 25. decembra potpisao savezni ministar odbrane Veljko Kadijević. Borisav Jović je napisao:[15][18]

Mi o tome razgovaramo sa Miloševićem. Nikome drugom ne govorimo. Mi smo dali naredbu Generalštabu da prebaci sve koji su došli iz Bosne, u Bosnu, i one koje dolaze iz Srbije i Crne Gore, u Srbiju i Crnu Goru... U vrijeme priznavanja nezavisnosti Bosne u njoj je bilo 90.000 vojnika JNA, od kojih, mislim da su 85% bili bosanski Srbi.

Jugoslovenska narodna armija je 3. januara 1992. reorganizovana. Njene jedinice na teritoriji Bosne i Hercegovine postale su dio 2. vojne oblasti, sa sjedištem u Sarajevu, pod komandom general-pukovnika Milutina Kukanjca. Dio teritorije Hercegovine ušao je u zonu odgovornosti 4. vojne oblasti, pod komandom general-pukovnika Pavla Strugara. Zajedno sa učenicima i nastavnicima brojnih vojnih škola u Bosni i Hercegovini, broj pripadnika JNA u zemlji iznosio je 110.000. Snage JNA u Bosni i Hercegovini bile su naoružane sa oko 500 tenkova, oklopnih transportera i borbenih vozila pješadije, oko 550 komada artiljerijskog naoružanja kalibra 100 mm i većeg kalibra, 48 višestrukih lansirnih raketa i 350 minobacača kalibra 120 mm. Vazdušne snage su u Bosni i Hercegovini ostavile 120 lovačkih i lovačko-bombarderskih aviona, 40 helikoptera i 30 transportera.[19][15]

Pored jedinica JNA, Srbi su bili vojno organizovani i u okviru jedinica Teritorijalne odbrane. Naime, Srpska demokratska stranka preuzima u jesen 1991. i proljeće 1992, vlast u nizu opština u Bosni i Hercegovini. Po preuzimanju vlasti, osnovani su krizni štabovi koji će uoči izbijanja rata preuzeti kontrolu nad opštinskim jedinicama Teritorijalne odbrane. Tako, u proljeće 1992, nastale su dvije grupe teritorijalne odbrane u Bosni i Hercegovini: jedna srpska u opštinama u kojima su Srbi bili većina i druga pod kontrolom muslimansko-hrvatske vlade. Do sredine aprila 1992, brojčano stanje Teritorijalne odbrane i dobrovoljačkih jedinica Srba bilo je oko 60.000 ljudi.[20] Sastav grupa kretao se od 300 boraca u Bosanskoj Krupi, do 4.200 zajedničkih snaga opština Sokolac i Olovo. Svaka jedinica je bila pod komandom Kriznog štaba, na čelu sa predsjednikom opštinskog odbora Srpske demokratske stranke.[15]

Zbog izbijanja rata i pritiska međunarodne zajednice na jedinice JNA da se povuku iz Bosne i Hercegovine, rukovodstvo Srba odlučilo je da osnuje svoju vojsku. Između ostalog, Radovan Karadžić je u vrijeme kada je osnovana VRS izjavio:[21][15]

U prvih 45 dana, kada nismo imali vojsku, ni jedinstvene komande vojske i policije, mi smo doživjeli haos. Svi su mrzili sve, svi su se borili protiv svih. To je bio nastavak Drugog svjetskog rata, ljudi su se sjetili da se desilo ovo ili ono u porodici, a drugi su se plašili da će se to desiti opet i rekli hajde da ih ubijemo prije nego što oni nas ubiju. Narod nije zaboravio ko im je ubio očeve, djedove, majke. Ko se plašio osvete, počeo je prvi.

Bosna i Hercegovina je 5. marta 1992. proglasila nezavisnost. Njeno rukovodstvo odbilo je da prizna vladu Republike Srpske. Na teritoriji Bosne i Hercegovine, sukobi su prerasli u borbe. Na teritoriju su ušle jedinice Hrvatske vojske i napale jedinice JNA i srpske snage.[21] Vođa Muslimana Alija Izetbegović kao predsednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine, koje je bilo u nepotpunom sastavu, sazvao je sednicu 27. april 1992. na kojoj je zahtijevano da JNA napusti teritoriju Bosne i Hercegovine i ostavi oružje, ili da počne opšti napad na kasarne i objekte JNA u Sarajevu.[22] Muslimanske snage su 2. maja 1992. opkolile kasarne i objekte JNA u središtu Sarajeva i izvele seriju napada na njih.[15] U maju 1992, na početku povećanja borba, JNA je počela da napušta Bosnu i Hercegovinu.[23] Do tada su u kasarnama bili isključivo vojnici i oficiri iz Srbije i Crne Gore. Oni koji su rođeni u Bosni i Hercegovini, a služili su u drugim republikama, polako su vraćani nazad i ulazili u sastav vojske bosanskohercegovačkih Srba.[15]

General Ratko Mladić tokom mirovnih pregovora OUN na Sarajevskom aerodromu, jun 1993. godine.

Rukovodstvo Jugoslavije odlučilo je da podrži Srbe i pomogne u osnivanju vojske tokom povlačenja JNA; oficiri i vojnici porijeklom iz Bosne i Hercegovine su ostali u otadžbini i prešli u službu Srpske Republike. Novoj vojsci ostavljeno je teško naoružanje, tenkovi, avioni i drugo. Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini odlučila je da 12. maja osnuje oružane snage.[3][24] Na čelo vojske imenovan je general-potpukovnik Ratko Mladić, koji je do tada komandovao 9. korpusom JNA u Kninu i aktivno učestvovao u borbama u Srpskoj Krajini.[15][25]

U maju 1992. bilo je osnovano pet korpusa i Glavni štab, na čijem čelu je bio general-major Manojlo Milovanović. U osnovi, jedinice JNA koje su spojene u VRS stekle su borbeno iskustvo u Hrvatskoj. Glavni štab Vojske osnovan je na osnovu štaba 2. vojne oblasti, koji su činili iskusni oficiri.[15]

Vojska tokom rata

Nakon povlačenja JNA iz Bosne i Hercegovine 1992, glavni cilj vojske bosanskohercegovačkih Srba bilo je preuzimanje kontrole nad teritorijama sa većinskim srpskim stanovništvom i oblastima koje su proglašene Republikom Srpskom.[15]

U proljeće 1992. izbili su neredi u Sarajevu, koji su kasnije prerasli u ratno stanje. VRS i dobrovoljačke jedinice, koje su se nalazile u predgrađu Sarajeva, kao i u samom urbanom dijelu grada, držali su pod opsadom glavni grad Bosne i Hercegovine do Dejtonskog sporazuma. Opsada Sarajeva ostavila je negativan utisak o bosanskohercegovačkim Srbima i njihovoj vojsci. U zapadnoj Bosni, Srbi preuzimaju kontrolu nad Prijedorom, Bosanskom Krupom, Sanskim Mostom i Ključem. U Posavini za neprijatelja imaju kako muslimanske jedinice, tako i novostvorene jedinice bosanskih Hrvata, kao i jedinice Hrvatske vojske. Združene hrvatsko-muslimanske snage uspijevaju u proljeće 1992. da prekinu „Koridor života” — teritorijalni pojas na području Brčkog, koji je povezivao Srpsku Krajinu i zapadne dijelove Srpske sa njenim istočnom dijelovima i Saveznom Republikom Jugoslavijom. Kao rezultat, VRS je započela vojnu operaciju pod nazivom Koridor 92 u kojoj je uništila veliki dio hrvatskih snaga, dok je „Koridor života” nakon operacije ostao pod srpskom kontrolom tokom čitavog rata. Još jedna velika pobjeda za Srbe je vojna operacija Vrbas 92, tokom koje je VRS uspjela da oslobodi Jajce i okolinu, kao i dvije važne hidroelektrane na rijeci Vrbas. U istočnoj Bosni i Podrinju VRS je veliki problem imala sa Muslimanima iz Bijeljine, Zvornika, Višegrada, Foče i drugih gradova. Međutim, Srbi nisu mogli da steknu uporište u Srebrenici, koja je funkcionisala kao muslimanska enklava. U istočnoj Hercegovini u ljeto 1992. hercegovački Hrvati i Hrvatska vojska sproveli su veliku ofanzivu, kao rezultat prethodne u kojoj su srpske snage došle do Mostara. U decembru 1992, zbog pojačane aktivnosti u muslimanskim enklavama u Podrinju, VRS osniva Drinski korpus.[15]

Oprema pripadnika Vojske Republike Srpske.
1. četa 112. krajiške brigade pred slamanje muslimanskog koridora do Goražda. Han Pijesak, maj 1995. godine.

Početkom 1993, VRS odbacuje pokušaje Muslimana i Hrvata da presjeku „Koridor”. Istovremeno se razbuktava rat između Muslimana i Hrvata. U maju i julu, Srbi pokreću nekoliko operacija na proširenju Koridora. U zimu 1993. Srbi odbijaju napade Muslimana iz Srebrenice, koji u toku svojih prepada uništavaju nekoliko srpskih sela. Nakon odbijanja napada, VRS, uz podršku Vojske Jugoslavije, slama svaki otpor podrinjskih Muslimana. U ovoj situaciji Organizacija ujedinjenih nacija je intervenisala i proglasila Srebrenicu za sigurno područje. Takođe, Srbi u proljeće pokreću ofanzivu u okolini Višegrada, stavljajući pod kontrolu velike i značajne teritorije. U julu 1993, VRS je pokrenula operaciju Lukavac 93, koja je dovela do oslobađanja Trnova i nekoliko drugih naselja, a Sarajevo se našlo potpuno okruženo. U zapadnoj Bosni, Srbima se priključuje Fikret Abdić, uticajni muslimanski političar iz Velike Kladuše, koji se pobunio protiv vlasti u Sarajevu. Njegova vojska, Narodna odbrana Zapadne Bosne, oslanjajući se na podršku Srpske vojske Krajine i Vojske Republike Srpske, vodila je borbe protiv 5. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine sve do kraja rata.[15]

General Ratko Mladić dolazi na mirovne pregovore na Sarajevskom aerodromu, jun 1993. godine.

Jezgro Vojske Republike Srpske su u ovim bitkama činili obični ljudi, koje je ratni vihor otrgao od mirnog života. Tako je američki publicista, Arnold Šerman, 1993. zabilježio:[26]

Muškarci su podijelili vrijeme između običnog života i vojnih zadataka. Ako je potrebno, oni se odmah pojavljuju sa oružjem, gdje je postojala opasnost. Oni znaju ko može ići kući i ko će ostati na borbenim položajima kada početna opasnost splasne. U civilnom životu su obične komšije i prijatelji u ratu — ratni drugovi. Ovo je vojska građana kojima ne trebaju injekcije patriotizma. Oni se bukvalno bore za svoje domove, njihovu imovinu, njihove porodice, kao i za svoje živote.

Jeseni 1993, Glavni štab VRS je započeo niz ofanzivnih akcija pod nazivom operacija Drina 93, koje su obuhvatale područja Ozrena i Tuzle, kao i Bihaća. Srpska ofanziva počela je u novembru 1993, a završila krajem februara 1994, sa skromnim rezultatima. Istovremeno, pod pritiskom OUN-a i NATO-a, VRS je iznijela teško naoružanje iz Sarajeva. Krajem marta, Srbi pokreću veliku ofanzivu protiv muslimanske vojske u enklavi Goražde. Mada je operacija završena vojnim uspjehom, NATO snage otpočinju vazdušne napade na položaje VRS. Pod pritiskom NATO-a Srbi su bili primorani da zaustave operaciju. Za VRS 1994. bila je godina odbrambenih bitaka širom fronta. U jesen 1994. uslijedio je pad Kupresa i opširni srpski protivnapad u bihaćkom džepu. U proljeće 1994, pod pritiskom SAD, Hrvati i Muslimani potpisuju primirje i osnivaju zajedničke snage za borbu protiv Srba. Istovremeno, nakon odbijanja Vens—Ovenovog plana 1994, SR Jugoslavija uskraćuje pomoć Republici Srpskoj u zamjenu za ublažavanje sankcija OUN-a.[15]

U proljeće 1995. su počele velike vojne operacije u Bosni i Hercegovini. Uprkos stalnim napadima muslimanskih snaga, Srbi su uspješno osujetili pokušaje zauzimanja Vlašića, Majevice i područja oko Kalinovika. U ljeto 1995. VRS slama veliki pokušaj muslimanskih snaga da deblokiraju Sarajevo, nanoseći teške gubitke 1. korpusu Armije RBiH. U julu, Srbi su oslobodili Srebrenicu i Žepu. Prema Haškom tribunalu, nakon ovoga je uslijedio masakr muslimanskih zarobljenika. Ova operacija i događaji koji su uslijedili nanijela je ogromnu štetu ugledu VRS. Takođe u julu, Srbi pokreću veliku ofanzivu na Bihać. Međutim, bosanskohercegovački Hrvati i Hrvatska vojska, zauzvrat, izvršili su napad na Glamoč i Bosansko Grahovo. Nakon što su ova dva grada pala, VRS je bila primorana da obustavi napad na Bihać. Izolovana i napadana sa svih strana i iz vazduha, VRS je sredinom 1995. dovedena u veoma tešku poziciju što je u konačnici uslovilo pristanak srpskih pregovarača na teške, i neophodne, ustupke pri sklapanju Dejtonskog mirovnog sporazuma krajem te godine. Od avgusta do oktobra 1995. Srbi su bili u defanzivi duž cijele linije fronta. Kao rezultat zajedničke muslimansko-hrvatske ofanzive i masivnih vazdušnih napada NATO-ovih aviona, Republika Srpska gubi velike teritorije u zapadnoj Bosni i Ozrenu. Krajem oktobra, završene su i posljednje bitke Rata u Bosni i Hercegovini.[15]

Tokom rata u Bosni i Hercegovini poginulo je 17.437 pripadnika Vojske Republike Srpske, od toga 6.626 starješina.[27]

Vojska u posljeratnom vremenu

Dejtonskim mirovnim sporazumom, Ustavom Bosne i Hercegovine i Ustavom Republike Srpske, Vojska Republike Srpske nastavila je da postoji i u posljeratnom periodu kao vojna sila Republike Srpske. Istovremeno je nakon Rata u Bosni i Hercegovini u VRS počela postepena reforma. Sa oko 180.000 vojnika i oficira za nekoliko godina broj osoblja je smanjen na 20.000 ljudi. Uporedno s tim, došlo je do promjene u broju korpusa; sa ratnih šest, smanjeno je na četiri i na kraju na tri. Glavni štab je, Zakonom o odbrani iz 1996, preimenovan u Generalštab i premješten je u Bijeljinu. Početkom 2000. broj vojnika u VRS bio je 10.000, a poslije ukidanja obaveznog služenja vojnog roka smanjen je na 7.000 vojnika. Prije nego što je postala dio Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, VRS je brojala 3.981 vojnika i oficira.[24]

Čak i nakon reforme i smanjenja brojnog stanja, Vojska Republike Srpske ima značajne rezerve oružja. Prema podacima iz 1999. imala je 73 tenka M-84 i 204 T-55. Od drugih oklopnih vozila imala je 18 BMP M-80, 84 BTR M-60, 5 PT-76, 19 BTR-50 i 23 BOV-VP. Artiljerija se sastojala od 1.522 jedinice, uključujući 95 raketnih bacača i 720 samohodnih poljskih topova i protivtenkovskih topova, bestrzajno oružje i 146 minobacača. U vazduhoplovstvu je postojalo 22 aviona i 7 borbenih helikoptera.[24] Prema Dejtonskom sporazumu o VRS, ona je imala pravo samo na 137 tenkova, 113 oklopnih transportera i borbenih vozila pješadije i 500 komada artiljerijskog oružja.[28]

Oznaka pripadnosti 3. pješadijskom (Republika Srpska) puku, Oružanih snaga Bosne i Hercegovine.

U avgustu 2005, Narodna skupština Srpske pristala je na stvaranje jedinstvenog plana za oružane snage, kao i na osnivanje Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine, što je bio dio širih reformi u odbrani BiH. U decembru 2005. u Sarajevu, pod pokroviteljstvom međunarodnog Visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, počeli su trostrani razgovori o promjeni ustava zemlje kroz jačanje uloge i ovlašćenja struktura jedinstvenih međuetničkih snaga, odnosno o ukidanju Dejtonskog sporazuma. Dragan Čavić, tadašnji predsjednik Srpske, objašnjavajući odluku o ukidanju Ministarstva odbrane Srpske, rekao je da je „bolno, ali i dalje doprinosimo budućnosti”.[29]

Nakon uključivanja VRS u OS BiH, sva vojna skladišta stavljena su pod zajedničku kontrolu OS BiH i Mirovnih snaga. Dio vojne opreme je uništen kao „višak naoružanja”,[28] dok je jedan dio prebačen preko brojnih privatnih kompanija, a zatim prodan drugim zemljama, naročito Gruziji. Dio oružja iz zaliha VRS našao se u rukama sirijske opozicije.[30]

Prema Zakonu o odbrani Bosne i Hercegovine, tradiciju Vojske Republike Srpske u zajedničkim oružanim snagama zemlje nastavlja 3. pješadijski (Republika Srpska) puk, smješten u Banjoj Luci. Komanda puka može upravljati muzejom puka, kontrolisati finansijski fond puka, pripremati, istraživati i njegovati istoriju puka, objavljivati biltene puka, čuvati kulturno-istorijsko nasljeđe puka, davati uputstva o održavanju posebnih svečanosti, davati uputstva o običajima, odjeći i ponašanju puka te voditi oficirske, podoficirske i vojničke klubove. Prema zakonu, komanda puka obavlja samo svečane funkcije i nema administrativnu i operativnu nadležnost.[4]

Učešće u ratnim zločinima

Niz akcija Vojske Republike Srpske (blokada Sarajeva, masakr u Srebrenici i drugi) smatra se ratnim zločinima. Nakon rata, protiv velikog broja viših oficira VRS vođen je postupak u Haškom tribunalu zbog optužbi za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Neki od njih su bili uhapšeni u Srpskoj, neki u Srbiji, a neki u drugim zemljama.

Prvi komandant Glavnog štaba VRS general-pukovnik Ratko Mladić trenutno je u Hagu i protiv njega se vodi sudski postupak.[31] Prvi vrhovni komandant VRS Radovan Karadžić 24. marta 2016. prvostepenom presudom je proglašen krivim pred Haškim tribunalom za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti i osuđen je na 40 godina.[32]

Za opsadu Sarajeva, tokom koje je VRS sprovodila artiljerijske i snajperske napade na grad, što je dovelo do masovnih civilnih žrtava, osuđeni su generali Stanislav Galić[33] i Dragomir Milošević.[34] Za masakr u Srebrenici, u kojem je prema haškim presudama ubijeno od 4.970 do 8.000 bosanskohercegovačkih Muslimana, osuđeni su generali Zdravko Tolimir,[35] Radislav Krstić,[36] Vujadin Popović i drugi.[37]

Veliki broj vojnih i policijskih oficira Republike Srpske osuđen je za protjerivanje nesrpskog stanovništva u Zapadnoj Bosni, posebno iz Prijedora i okoline, kao i za stvaranje nekoliko kampova koji su definisani kao sabirni logori. Haški tribunal je optužio ukupno 53 vojnika Vojske Republike Srpske.[24]

Sastav oružanih snaga

1993.

Zone odgovornosti korpusa Vojske Republike Srpske.

Osnovu Vojske Republike Srpske je činilo nekoliko korpusa, pet koji su nastali u maju 1992. i još jedan (Drinski) koji je nastao u novembru iste godine. Struktura korpusa je bila standardizovana, u mnogim aspektima slična onoj koja je bila zastupljena u Kopnenoj vojsci JNA. Svaki korpus imao je štab, nekoliko brigada, artiljerijskih, protivtenkovskih i inžinjerskih pukova, kao i bataljone vojne policije i sanitarne bataljone. U nekim korpusima bilo je i drugih jedinica. Važno je napomenuti da su u sastavu 1. krajiškog korpusa bile i dvije oklopne brigade.[38] Struktura Vojske Republike Srpske 1993. bila je sljedeća:[39]

Pregled popunjenosti jedinica VRS na kraju 1992.[46]
Jedinice Sleduje po formaciji Stvarno ima %
Oficiri Podof. Vojnici Svega Oficiri Podof. Vojnici Svega
GŠ VRS 122 23 1 146 61 2 9 72 49%
1. KK 4.054 2.945 56.727 63.726 2.373 4.537 65.420 72.330 114%
2. KK 1.589 1.220 22.631 25.440 615 1.107 15.213 16.935 67%
SRK 1.461 1.127 19.757 22.345 843 1.131 22.846 24.820 111%
IBK 1.563 1.164 22.802 25.529 670 1.021 24.483 26.174 103%
HK 1.552 1.081 20.979 23.612 729 1.013 16.423 18.165 77%
DK 1.320 985 19.159 21.464 588 1.006 22.995 24.589 115%
ViPVO 602 1.032 4.880 6.514 317 496 3.263 4.076 63%
65. zmtp 110 178 1.521 1.809 17 22 318 357 20%
1. gmtbr 291 202 3.998 4.491 21 11 141 173 4%
67. pv 90 249 1.083 1.422 15 27 146 188 13%
89. rabr 144 162 1.379 1.685 93 121 1.018 1.232 73%
Svega 12.898 10.368 174.917 198.183 6.342 10.494 172.275 189.111 95%

Uprkos činjenici da je za strukturu jedinica uzor bila Jugoslovenska narodna armija, brigade i bataljoni VRS brojali su manje pripadnika nego što su brojale jedinice u saveznoj armiji. Takođe, većina jedinica je nastala na teritorijalnoj osnovi: grad ili opština osnivali su nekoliko dijelova, koje je činilo mjesno stanovništvo. U tim naseljima se nalazio pozadinski dio. Prema tome, osnovne snage VRS bilo je teško premjestiti sa jednog fronta na drugi.[47]

Komandne jedinice u VRS bile su izgrađene iz četiri nivoa:[48]

  • Strateški (Glavni štab),
  • Operativni (korpus),
  • Operativno-taktički (taktičke i operativne grupe privremenog i stalnog sastava),
  • Taktički (brigade, pukovi, bataljoni).

Sve jedinice VRS su imale utvrđenu strukturu i ovlašćenja. U zavisnosti od nivoa organizacije i roda jedinice, i njihove pripadnosti, činile su štabno osoblje (logistička podrška, rodovi vojske, finansijsko odjeljenje, kontraobavještajne službe itd.). Rodovi vojske u VRS bili su sljedeći:[49] pješadija, oklopne jedinice, artiljerija, inžinjerske jedinice, ABHO jedinice, PVO itd.

Vazduhoplovstvo i protivvazdušna odbrana

Ratno vazduhoplovstvo VRS dobilo je aeronautiku iz Jugoslovenske narodne armije, nakon njenog napuštanja Bosne i Hercegovine, i aktivno su je koristili tokom rata. Osnovu RV VRS činile su jedinice, koje su tokom ljeta 1991. evakuisane sa aerodroma Cerklje u Sloveniji i Pleso i Lučko u Hrvatskoj. Razmješteni su u Banju Luku i Bihać i poslije reforme JNA početkom 1992. stavljeni pod komandu 5. operativne grupe RViPVO. Prema odluci jugoslovenskog rukovodstva o povlačenju snaga JNA iz Bosne i Hercegovine, osoblje 5. operativne grupe otpušteno je iz JNA i zatim su mnogi borci ušli u sastav RViPVO VRS.[50]

Od JNA VRS je dobila 22 J-21 jastreba, 12 J-22 orlova, 27 helikoptera Gazela, 14 Mi-8, kao i sisteme PVO. Zvanično, RViPVO VRS osnovano je 27. maja 1992. godine. Na ovaj dan, oni sprovode 16 letova, napadaju hrvatske pozicije u Posavini. Poslije povlačenja saveznih trupa iz Bosne i Hercegovine, VRS počinje da osniva nove pogone u avijaciji. Glavni štab je 16. juna 1992. definisao organizacionu strukturu za RViPVO. Struktura je bila sljedeća:[51]

  • Štab,
  • 92. mješovita avijacijska brigada,
  • 155. raketna brigada PVO,
  • 51. bataljon vazdušnog nadzora i upozorenja,
  • 474. vazduhoplovna baza.

Borbene jedinice su bile smještena na aerodromu Mahovljani kod Banje Luke. Komandant Vazduhoplovstva bio je general Živomir Ninković. Tokom borbi poginulo je 79 vojnika i starješina RViPVO.[52] U 2006, vazduhoplovstvo je — kao i kompletna oružana snaga Srpske — raspušteno i pridruženo Brigadi vazdušnih snaga i protivvazdušne odbrane OS BiH.[53]

Paravojne i dobrovoljačke formacije

Tokom Rata u Bosni i Hercegovini, posebno na početku sukoba, veliku ulogu u oružanim snagama bosanskohercegovačkih Srba odigrale su dobrovoljačke i paravojne formacije.

Tokom rata od 1992. do 1995, Srbi su dobili podršku od slovenskih i pravoslavnih dobrovoljaca iz nekoliko zemalja, uključujući Rusiju.[54] Grčki dobrovoljci iz Grčke dobrovoljačke garde, istakli su se u zauzimanju Srebrenice. Kada je grad zauzet, nad njim je podignuta grčka zastava.[55] Prema nekim zapadnim istraživačima, na srpskoj strani se borilo 4.000[54] dobrovoljaca iz Rusije, Ukrajine, Grčke, Rumunije, Bugarske itd.

U septembru 1992. u Trebinju u istočnoj Hercegovini nastao je prvi odred ruskih dobrovoljaca u Bosni i Hercegovini, koji je brojao 10 boraca.[56] Na čelu odreda se nalazio bivši marinac Valerij Vlasenko.[54] On se borio protiv bosanskohercegovačkih Hrvata i jedinica regularne Hrvatske vojske od septembra do decembra 1992.[57] Jezgro odreda činili su dobrovoljci iz Sankt Peterburga. Odred je djelovao u sastavu srpsko-ruske jedinice. Na kraju 1992. prvi ruski dobrovoljački odred prestao je da postoji.[57]

Crno-žuto-bijela zastava koju su koristili dobrovoljci iz bivšeg Sovjetskog Saveza.

Drugi ruski dobrovoljački odred je zbog monarhističkih uvjerenja nekoliko pripadnika dobio nadimak „Carski vukovi”, a osnovan je 1. novembra 1992. u Višegradu. Komandant odreda bio je dvadesetsedmogodišnji Aleksandar Muharev, poznat kao As, koji se na proljeće i ljeto 1992. borio u Pridnjestrovlju.[54] Zamjenik komandanta bio je Igor Girkin. Najveći dio „Carskih vukova” 28. januara 1992. se preselio u Priboj, noseći sa sobom i zastavu odreda. U Priboju je odred vodio uspješne borbe oko dva mjeseca. Zatim, 27. marta, „Carski vukovi” se premještaju u zapadno predgrađe Sarajeva, u Ilidžu. U avgustu 1993. Drugi ruski dobrovoljački odred je prestao da postoji, a njegova zastava je predata Hramu Svete Trojice u Beogradu.[57]

U jesen 1993. stvoren je Treći ruski dobrovoljački odred, sastavljen od veterana i novopridošlih dobrovoljaca.[57] Na čelu odreda se nalazio bivši zastavnik marinac i veteran borbi u Abhaziji, tridesetdevetogodišnji Aleksandar Škrabov. Treći ruski dobrovoljački odred nalazio se na jugoistočnom predgrađu Sarajeva, kao dio Novosarajevskog četničkog odreda, kojim je komandovao vojvoda Slavko Aleksić.[57]

U jesen 1994, značajan dio ruskih dobrovoljaca se pridružio 4. izviđačko-desantnom odredu Sarajevsko-romanijskog korpusa, poznatijem kao „Beli vukovi”. U sastavu odreda dobrovoljci su učestvovali u velikom broju operacija u Sarajevu i njegovoj okolini. Prema spiskovima, „Beli vukovi” su imali do 80 pripadnika. Komandant im je bio Srđan Knežević. Nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma i okončanja rata, mnogi dobrovoljci su se vratili u Rusiju.[57]

Vlada Republike Srpske je 2013. odlučila da posthumno odlikuje ordenom Miloša Obilića 29 dobrovoljaca sa prostora bivšeg Sovjetskog Saveza.[58]

Komandovanje

Komandovanje u VRS se zasnivalo na jedinstvenom komandovanju u pogledu upotrebe snaga i sredstava, jednostarješinstva i obaveze izvršavanja odluka, zapovijesti i naređenja pretpostavljenog starješine.

Vrhovni komandant VRS bio je predsjednik Republike Srpske i on je komandovao u skladu sa Ustavom i zakonom. Komandant Glavnog štaba je ostvarivao komandovanje VRS u skladu sa ovlašćenjima koja na njega prenese predsjednik Republike u skladu sa zakonom. Komandanti jedinica i ustanova VRS komandovanje su vršili u skladu sa zakonom i aktima pretpostavljenih starješina.

Vrhovni komandanti

Tokom postojanja Vojske Republike Srpske od 12. maja 1992. do 1. januara 2006, na poziciji vrhovnog komandanta smijenilo se pet predsjednika Republike Srpske.[59]

Red Predsjednik Republike Srpske Životni vijek Mandat
Izbori
Stranka Napomena
1. Radovan Karadžić Radovan Karadžić
1945. 7. april 1992 (1992-04-07) — 19. jul 1996. (1996-07-19) Srpska demokratska stranka
2. Biljana Plavšić Biljana Plavšić
1930. 19. jul 1996 (1996-07-19) — 4. novembar 1998. (1998-11-04)
1996.
Srpska demokratska stranka
(do avgusta 1997)

Srpski narodni savez RS
(od avgusta 1997)

3. Nikola Poplašen
1951. 4. novembar 1998 (1998-11-04) — 6. mart 1999. (1999-03-06)
1998.
Srpska radikalna stranka RS Smijenjen odlukom
Visokog predstavnika u BiH,
Karlosa Vestendorpa.
4. Mirko Šarović Mirko Šarović
1956. 15. mart 1999 (1999-03-15) — 28. novembar 2002. (2002-11-28)
2000.
Srpska demokratska stranka
5. Dragan Čavić Dragan Čavić
1958. 28. novembar 2002 (2002-11-28) — 9. novembar 2006. (2006-11-09)
2002.
Srpska demokratska stranka

Načelnici Glavnog štaba i Generalštaba

Na poziciji načelnika Glavnog štaba i kasnije Generalštaba tokom postojanja Vojske Republike Srpske smijenilo se šest generala[60]. Nakon smjene generala Novaka Đukića, dužnost Načelnika generalštaba preuzeo je pukovnik Dragan Vuković.

Red Slika Ime Čin Period službovanja Napomena
1. Ratko Mladić general-pukovnik 1992 (1992)—1996. (1996) prvi načelnik
2. Pero Čolić general-major 1996 (1996)—1998. (1998)
3. Momir Talić general-pukovnik 1998 (1998)—1999. (1999)
4. Novica Simić general-pukovnik 1999 (1999)—2002. (2002)
5. Cvjetko Savić general-potpukovnik 2003 (2003)—2004. (2004)
6. Novak Đukić general-major 2004 (2004)—2005. (2005) posljednji načelnik

Činovi i uniforma

Prema odluci o formiranju Vojske od 12. maja 1992, Vojska Srpske Republike Bosne i Hercegovine nosi činove i uniforme Jugoslovenske narodne armije i Teritorijalne odbrane. Osnovu na kapama čini srpska zastava, a na lijevoj nadlaktici se nalazi srpska zastava na kružnoj podlozi i sa ćiriličkim natpisom „VOJSKA SRPSKE REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE”.[3]

Prvi Zakon o Vojsci od 1. juna 1992. određuje sljedeće činove u Vojsci Srpske Republike BiH:[61]

  1. za vojnike i pitomce srednjih vojnih škola: razvodnik, desetar i mlađi vodnik; za pitomce škola za rezervne oficire: razvodnik, desetar, mlađi vodnik i vodnik; za pitomce škola za aktivne oficire: vodnik, stariji vodnik i zastavnik;
  2. za podoficire: vodnik prve klase, stariji vodnik, stariji vodnik prve klase, zastavnik i zastavnik prve klase;
  3. za oficire:

Prema posljednjem Zakonu o Vojsci iz 2004, Vojska Republike Srpske ima sljedeće činove:[62]

  1. za vojnike: razvodnik, desetar i mlađi vodnik;
  2. za pitomce škola za rezervne oficire: razvodnik, desetar, mlađi vodnik i vodnik;
  3. za pitomce srednjih vojnih škola: razvodnik, desetar i mlađi vodnik;
  4. za pitomce vojnih akademija: vodnik, vodnik prve klase i stariji vodnik;
  5. za podoficire: vodnik, vodnik prve klase, stariji vodnik, stariji vodnik prve klase, zastavnik i zastavnik prve klase;
  6. za oficire:

Naoružanje

Vojska Republike Srpske je posjedovala velike zalihe oružja. Veliki dio je naslijedila od Jugoslovenske narodne armije, kada je ona napustila Bosnu i Hercegovinu. Naoružanje VRS činili su tenkovi T-34-85 i T-55, a posjedovali su i savremene tenkove jugoslovenske proizvodnje M-84. Borbena vozila BTR i BMR bila su predstavljena jugoslovenskim M80, M-60 i BOV-VP, a takođe i sovjetskim BTR-50 i BRDM-2.[24]

VRS je na raspolaganju imala moćnu artiljeriju. Bili su naoružani višecijevnim bacačem raketa M-63 Plamen, M-77 Oganj i dalekometnim M-87 Orkan. Poljska artiljerija je bila predstavljena 155-mm haubicom M-1, 152-mm haubicom Nora i D-20, 130-mm topom M-46, sovjetskom haubicom D-30, u Jugoslaviji proizvedenom i licenciranom haubicom D-30J, brdskom haubicom M-56 i sovjetskim topovima ZIS. Među protivtenkovskim naoružanjem nalazi se sovjetski 100-mm top T-12, a takođe i jugoslovenski bestrzajni top BsT-82. Vojska Republike Srpske koristila je samohodne haubice 2S1 Gvozdika.[24]

Vazduhoplovstvo i protivvazdušna odbrana Vojske Republike Srpske koristili su naoružanje naslijeđeno od JNA. Od JNA vojska RViPVO VRS je dobila avione J-21 jastreb, J-22 orao, helikoptere Gazela i Mi-8. VRS je od protivavionskih topova imala M53/59 Praga, BOV-3 i M55 zvani „Trocijevac”. Od prenosivih PVO sistema VRS je posjedovala sisteme Igla i Strela-2.[24]

Vojna zakletva

Zakletva vojnika Vojske Republike Srpske 2001. na Vojnom poligonu Manjača.

Tekst vojne zakletve Vojske Republike Srpske prema Zakonu o vojsci iz 1992. godine:[61]

Ja [ime i prezime] zaklinjem se čašću i životom da ću braniti suverenost, teritoriju, nezavisnost i ustavni poredak svoje otadžbine i vjerno služiti interesima njenih naroda. Tako mi bog pomogao.

Tekst vojne zakletve prema Zakonu o vojsci iz 1996. godine:[63]

Ja [ime i prezime] zaklinjem se čašću i životom da ću braniti teritorijalni integritet i Ustavni poredak svoje otadžbine Republike Srpske i verno služiti interesima njenog naroda. Tako mi Bog pomogao.

Posljednja generacija vojnika zakletvu VRS je položila 2004,[62] a tekst zakletve 2005. prema Zakonu o odbrani Bosne i Hercegovine je glasio:[4]

Svečano se zaklinjem da ću braniti suverenitet, teritorijalni integritet, ustavni poredak i političku nezavisnost Bosne i Hercegovine i odgovorno i savjesno izvršavati sve dužnosti potrebne za njenu odbranu.

Vidi još

Reference

  1. ^ Pandurević 2012, str. 223.
  2. ^ „Perišić (IT-04-81)”. icty.org. 17. 6. 2010. Pristupljeno 25. 12. 2017. 
  3. ^ a b v Odluka o formiranju Vojske Srpske Republike Bosne i Hercegovine. Službeni glasnik. 1992 — preko Vikizvornika. 
  4. ^ a b v Zakon o odbrani Bosne i Hercegovine (PDF). 2005. Arhivirano iz originala (PDF) 10. 03. 2018. g. Pristupljeno 26. 5. 2017. 
  5. ^ „Obilježen Vidovdan, krsna slava Vojske Republike Srpske (FOTO/VIDEO)”. RTRS. 26. 8. 2016. Pristupljeno 27. 5. 2017. 
  6. ^ „Svečano obilježen 12. maj – Dan Vojske Republike Srpske i 3. pješadijskog (Republika Srpska) puka”. os.mod.gov.ba. 15. 5. 2017. Pristupljeno 29. 5. 2017. 
  7. ^ Stanovništvo prema nacionalnoj pripadnosti i površini naselja, Bosna i Hercegovina (PDF). Savezni zavod za statistiku SFRJ. 1991. Pristupljeno 29. 5. 2017. 
  8. ^ Nikiforov 2011, str. 805.
  9. ^ Tafro-Sefić, Lejla; Filipović, Omar, ur. (2011). Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine. Sarajevo: Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine. str. 71. ISBN 978-9958-516-03-0. Pristupljeno 29. 5. 2017. 
  10. ^ Trbovich 2008, str. 221; Cook 2001, str. 140.
  11. ^ Trbovich 2008, str. 220—224.
  12. ^ Trbovich 2008, str. 221.
  13. ^ „The Referendum on Independence in Bosnia-Herzegovina: February 29 – 1 March 1992”. Commission on Security and Cooperation in Europe. 1992. str. 19. Arhivirano iz originala 26. 08. 2011. g. Pristupljeno 28. 12. 2009. 
  14. ^ Antić & Kecmanović 2016, str. 432.
  15. ^ a b v g d đ e ž z i j k l lj Ionov, Aleksandr Alekseevič. „Očerki voennoй istorii konflikta v Юgoslavii (1991—1995)”. artofwar.ru. Pristupljeno 27. 5. 2017. 
  16. ^ Balkan Battlegrounds 2003, str. 128.
  17. ^ „Predmet Milosevic (IT-02-54) — Izjava na osnovu pravila 89 (F) — Borisav Jovic”. www.icty.org. Pristupljeno 25. 5. 2017. 
  18. ^ Balkan Battlegrounds 2003, str. 129.
  19. ^ Balkan Battlegrounds 2003, str. 130; Nation 2003, str. 157.
  20. ^ Balkan Battlegrounds 2003, str. 130.
  21. ^ a b Nikiforov 2011, str. 810.
  22. ^ Savić 2012, str. 50—51.
  23. ^ Dimitrijević 2010, str. 298.
  24. ^ a b v g d đ e Popović, Gostimir (17. 4. 2009). „Vojska Republike Srpske i priključenija”. Nedeljnik Vreme. Arhivirano iz originala 26. 10. 2014. g. Pristupljeno 28. 5. 2017. 
  25. ^ Nation 2003, str. 157.
  26. ^ Gusьkova 2001, str. 283.
  27. ^ „Odbranili smo Srpsku”. www.novosti.rs. 12. 5. 2010. Pristupljeno 6. 6. 2018. 
  28. ^ a b Dimitrijević 2010, str. 303.
  29. ^ Panin, M. (27. 12. 2005). „BiG: odna strana — odna armiя”. srpska.ru (na jeziku: ruski). Pristupljeno 28. 5. 2017. 
  30. ^ Savićević, Vanja (29. 12. 2013). „Ukidanje vojske Republike Srpske i pridruživanje NATO: Glas Rusije”. serbian.ruvr.ru (na jeziku: srpski). Glas Rusije. Arhivirano iz originala 01. 01. 2014. g. Pristupljeno 23. 2. 2019. 
  31. ^ „(IT-09-92) RATKO MLADIĆ” (PDF). Pristupljeno 9. 11. 2017. 
  32. ^ „(IT-95-5/18) RADOVAN KARADŽIĆ” (PDF). Pristupljeno 9. 11. 2017. 
  33. ^ „(IT-98-29) STANISLAV GALIĆ” (PDF). Pristupljeno 9. 11. 2017. 
  34. ^ „"SARAJEVO" (IT-98-29/1) DRAGOMIR MILOŠEVIĆ” (PDF). Pristupljeno 9. 11. 2017. 
  35. ^ „(IT-05-88/2) ZDRAVKO TOLIMIR” (PDF). Pristupljeno 9. 11. 2017. 
  36. ^ „(IT-98-33) RADISLAV KRSTIĆ” (PDF). Pristupljeno 9. 11. 2017. 
  37. ^ „“SREBRENICA” (IT-05-88) POPOVIĆ i drugi” (PDF). Pristupljeno 9. 11. 2017. 
  38. ^ Thomas & Mikulan 2006, str. 14.
  39. ^ „Army of Republic of Srpska — 1993”. vojska.net. Arhivirano iz originala 06. 12. 2015. g. Pristupljeno 27. 5. 2017. 
  40. ^ a b v g d Dimitrijević 2010, str. 299.
  41. ^ Bulatovič 2013, str. 174; Thomas & Mikulan 2006, str. 12.
  42. ^ „Godišnjica formiranja 1. Krajiškog korpusa VRS (VIDEO)”. RTRS. 1. 6. 2015. Pristupljeno 27. 5. 2017. 
  43. ^ a b v Thomas & Mikulan 2006, str. 12.
  44. ^ a b v Bulatovič 2013, str. 174.
  45. ^ a b Bulatovič 2013, str. 175.
  46. ^ Pandurević 2015, str. 169.
  47. ^ Borojević & Ivić 2014, str. 57. sfn greška: više ciljeva (2×): CITEREFBorojevićIvić2014 (help)
  48. ^ Borojević & Ivić 2014, str. 62. sfn greška: više ciljeva (2×): CITEREFBorojevićIvić2014 (help)
  49. ^ Borojević & Ivić 2014, str. 63. sfn greška: više ciljeva (2×): CITEREFBorojevićIvić2014 (help)
  50. ^ Borojević, Ivić & Ubović 2016, str. 93.
  51. ^ Borojević, Ivić & Ubović 2016, str. 94.
  52. ^ „Mahovljani — RV i PVO Vojske Srpske obilježava 25 godina (FOTO/VIDEO)”. RTRS. 27. 5. 2017. Pristupljeno 27. 5. 2017. 
  53. ^ „Risovi sa Vrbasa”. Pristupljeno 3. 1. 2015. 
  54. ^ a b v g Thomas & Mikulan 2006, str. 13.
  55. ^ Smith, Helena (4. 1. 2003). „Greece faces shame of role in Serb massacre”. The Guardian (na jeziku: engleski). Pristupljeno 27. 5. 2017. 
  56. ^ Dumnov, Lev (21. 8. 2004). „Bolьšaя pomoщь malenьkih otrяdov”. srpska.ru (na jeziku: ruski). Pristupljeno 28. 5. 2017. 
  57. ^ a b v g d đ Raйkovič, Dragan (19. 8. 2004). „Kto oni:”. srpska.ru (na jeziku: ruski). Pristupljeno 28. 5. 2017. 
  58. ^ „Respublika Serbskaя posmertno nagradit russkih dobrovolьcev”. srpska.ru (na jeziku: ruski). 3. 10. 2013. Pristupljeno 28. 5. 2017. 
  59. ^ „Bosnia and Hercegovina — Republika Srpska”. www.worldstatesmen.org. Pristupljeno 6. 7. 2017. 
  60. ^ Blažanović 2005, str. 304.
  61. ^ a b „Zakon o Vojsci”. Broj 7. Sarajevo: Službeni glasnik Republike Srpske. 1992. 
  62. ^ a b „Zakon o Vojsci”. Broj 33. Banja Luka: Službeni glasnik Republike Srpske. 2004. 
  63. ^ „Zakon o Vojsci”. Broj 31. Srpsko Sarajevo: Službeni glasnik Republike Srpske. 1996. 

Literatura

  • Nation, R. Craig (2003). War in the Balkans, 1991—2002. Carlisle, Pa.: U.S. Army War College, Strategic Studies Institute. str. 157. ISBN 978-1-58487-134-7. 
  • Antić, Čedomir; Kecmanović, Nenad (2016). Istorija Republike Srpske. str. 432. 
  • Cook, Bernard A., ur. (2001). Europe since 1945 : an encyclopedia (I izd.). New York: Garland Pub. str. 140. ISBN 978-0-8153-4057-7. 
  • Balkan battlegrounds: A military history of the Yugoslav conflict, 1990—1995. Washington, DC: Central Intelligence Agency, Office of Russian and European Analysis. 2002. ISBN 978-0-16-066472-4. 
  • Blažanović, Jovo (2005). Generali Vojske Republike Srpske. Banja Luka: Boračka organizacija Republike Srpske. ISBN 978-99938-614-2-3. 
  • Borojević, Danko; Ivić, Dragi (2014). Vojska Republike Srpske: 12. maj 1992 — 31. decembar 2005. Ruma: Štampa. ISBN 978-86-918217-0-8. 
  • Borojević, Danko; Ivić, Dragi; Ubović, Željko (2016). Vazduhoplovne snage bivših republika SFRJ 1992—2015. Ruma: Štampa. ISBN 978-86-86031-23-5. 
  • Bulatovič, Lilяna (2013). Serbskiй general Mladič. Sudьba zaщitnika Otečestva. Moskva: IPPK «IHTIOS». 
  • Dimitrijević, Bojan B. (2010). Modernizacija i intervencija jugoslovenske oklopne jedinice, 1945—2006 (1. izd.). Beograd: Institut za savremenu istoriju. ISBN 978-86-7403-138-4. 
  • Nikiforov, K. V., ur. (2011). Юgoslaviя v XX veke: očerki političeskoй istorii. Moskva: Indrik. ISBN 978-5-91674-121-6. 
  • Thomas, Nigel; Mikulan, Krunoslav (2006). The Yugoslav Wars (2). Bosnia, Kosovo and Macedonia 1992—2001. Osprey Publishing. ISBN 978-1-84176-964-6. Pristupljeno 9. 11. 2017. 
  • Trbovich, Ana S. (2008). A legal geography of Yugoslavia's disintegration. Oxford: Oxford Univ Press. ISBN 978-0-19-533343-5. 
  • Pandurević, Vinko (2012). Srbi u Bosni i Hercegovini :od deklaracije do konstitucije: političko, odbrambeno i vojno organizovanje srpskog naroda u Bosni i Hercegovini 1991—1995. Beograd: IGAM. ISBN 978-86-83927-69-2. 
  • Pandurević, Vinko (2015). Rat u Bosni i Hercegovini i stvaranje Vojske Republike Srpske: vojna, politikološka i sociološka analiza. Beograd: IGAM. ISBN 978-86-83927-71-5. 
  • Gusьkova, E.Ю. (2001). Istoriя юgoslavskogo krizisa (1990—2000). Moskva: Russkoe pravo / Russkiй nacionalьnый fond. ISBN 978-5-94191-003-8. 
  • Savić, Cvjetko (2012). Ratni zločini nad Srbima opštine Visoko : (1992—1995). Svjedoci govore. Banja Luka. ISBN 978-99955-622-5-0. 

Dodatna literatura

srpski
  • Borojević, Danko; Ivić, Dragi (2014). Orlovi sa Vrbasa. Ruma: Štampa. ISBN 978-86-86031-14-3. 
  • Lisica, Slavko (1995). Komandant po potrebi. Bezdan: MIGP Vojvodina. 
  • Milutinović, Milovan (2010). Rat je počeo riječima : Bosna i Hercegovina devedesetih ; naučna monografija o propagandnom ratu tokom sukoba u BiH devedesetih godina dvadesetog vijeka. Banja Luka: Nezavisni Univ. ISBN 978-99955-41-15-6. 
  • Radinović, Radovan (2004). Laži o sarajevskom ratištu (1. izd.). Beograd: Izdavač Svet knjige. ISBN 978-86-7396-076-0. 
ruski

Spoljašnje veze