Germanofilija

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Germanofilija je naziv za ljubav, privrženost prema svemu nemačkom. Osobe koje su germanofili osećaju privrženost prema nemačkom, slično kao i nemački nacionalisti, iako sami nisu etnički Nemci. Germanofilija je kroz istoriju bila česta pojava, kako kod naroda, tako i kod političara i istaknutih pojedinaca.

Prvi put se, kao šira pojava, pojavila u 19. veku, po stvaranju Nemačkog carstva. Švedski kralj Oskar II je vodio germanofilsku politiku jer se, želeći da osnaži svoju poziciju u odnosu na Rusiju, u spoljnoj politici oslanjao na Nemačku. To je karakterisalo švedsku politiku od 1870ih, pa sve do početka Prvog svetskog rata. Bio je veliki simpatizer Bizmarkovog načina vođenja države i podržavalac njegovih ideja[1].

Bugarski premijer u periodu neposredno pre i za vreme Drugog svetskog rata, Bogdan Filov, takođe je bio germanofil. Njega je na čelo bugarske vlade doveo car Boris III. U tom periodu Bugarska se približila Trećem rajhu, da bi na kraju postala i njen saveznik.[2] Sličan scenario odvio se i u Mađarskoj, na čelu sa Miklošem Hortijem.

Hjuston Stjuart Čemberlejn, filozof britanskog porekla, rasni ideolog koji je zagovarao „čistotu nemačke arijevske rase“ i smatrao da je nemački narod potomak superiorne arijevske rase, imao je veliki uticaj na Adolfa Hitlera[3]. Američki pisac Henri Luis Menken je takođe bio germanofil.

Papa Pije XII je takođe bio germanofil[4].

U Hrvatskoj je germanofilija prilično česta [5], verovatno zato što je Nemačka u dva navrata priznala nezavisnost Hrvatske1941. kada je proglašena Nezavisna Država Hrvatska i 1991. kada je Nemačka priznala Hrvatsku kao nezavisan deo SFRJ (vidi Danke Dojčland). Germanofilija je bila prisutna i kod nekih političara u vreme Kraljevine Jugoslavije pre Aprilskog rata (npr. Dimitrije Ljotić).

Reference[uredi | uredi izvor]

Vidi još[uredi | uredi izvor]