Gravitacioni talas

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Simulacija sudara dvije crne rupe. Pojavljuju se duboki gravitacioni bunari, nastaje nova crna rupa i emituju se gravitacioni talasi
Dvodimenzionalni prikaz gravitacionih talasa

Gravitacioni talasi su talasanja u zakrivljenosti prostor-vremena i oni predstavljaju nosioce gravitacione energije kroz prostor. Postojanje gravitacionih talasa se ne može objasniti u klasičnoj Njutnovoj mehanici, ali su oni posledica Lorenc-invarijantnosti u opštoj teoriji relativnosti.

Gravitacioni talasi u trenutku pojavljivanja nakon velikog praska

Gravitacione talase je teoretski predvideo 1916. godine Albert Ajnštajn u svojoj opštoj teoriji relativnosti, a eksperimentalno su po prvi put direktno detektovani 14. septembra 2015. godine u sklopu projekta LIGO, kako je objavljeno na konferenciji Nacionalne naučne fondacije 11. februara 2016. godine. Detekcija gravitacionog talasa za koji je utvrđeno da potiče od dvojnog sistema dve crne rupe i koji je emitovan pre oko milijardu godina, izvršena je uređajem koji se zasniva na radu Majkelsonovog interferometra. Pre ove direktne detekcije, postojali su i indirektni dokazi o njihovom postojanju na osnovu analize masivnih dvojnih sistema u svemiru, čiji činioci mogu biti crne rupe, beli patuljci, neutronske zvezde.[1]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Rees, Martin (11. 2. 2016). „Gravitacioni talasi:”. Telegraph. Pristupljeno 11. 2. 2016. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Dodatna literatura[uredi | uredi izvor]

Библиографија[uredi | uredi izvor]