Dinastički sukobi u Vizantiji (1341-1347)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Dinastički sukobi u Vizantiji (1341—1347)
Vreme26. oktobar 1341. — 31. mart 1347.
Mesto
UzrokMaloletstvo cara Jovana V Paleologa
Ishod Pobeda Jovana Kantakuzina
Teritorijalne
promene
Srpski car Stefan Dušan osvaja celu Makedoniju, Tesaliju, Epir i Albaniju. Čitava Moreja se otcepljuje od ostatka Carstva. Turci Osmalnije osvajaju delove Trakije, pošto su uništili sve vizantijske posede u Maloj Aziji.
Sukobljene strane
Paleolozi,
Srpsko carstvo
Kantakuzini,
Drugo bugarsko carstvo,
Osmansko carstvo,
Srpsko carstvo
Komandanti i vođe
Jovan V Paleolog,
Aleksije Apokavk†,
Stefan Dušan,
Preljub (kesar),
Frančesko I Gatiluzio
Jovan VI Kantakuzin,
Orhan I,
Stefan Dušan,
Sulejman-paša Osmanlija,
Umir (emir Izmira)†,
Jovan Aleksandar,
Matija Kantakuzin,
Manojlo Kantakuzin

Dinastički sukobi u Vizantiji (1341—1347) bili su unutrašnji dinastički sukobi između je članova vladarskih dinastija Paleologa i Kantakuzina. Sukobi su izbili 1341. godine, nakon smrti cara Andronika III Paleologa, kada se protiv njegovog maloletnog sina i naslednika Jovana V Paleologa pobunio velikaš Jovan Kantakuzin, koji se proglasio za cara. Sukobi su okončani 1347. godine, ulaskom Kantakuzina u Carigrad i uspostavljanjem savladarstva. U sukobu su aktivnu ulogu odigrali i razni strani činioci (Mlečani, Đenovljani, Srbi, Turci), što je dovelo do znatnog slabljenja Vizantije.[1]

Kantakuzin se proglašava za cara[uredi | uredi izvor]

Car Andronik III, koji je pokazivao aktivnost jače energije i koji je srpskom kralju Dušanu mogao zadati dosta brige i spremiti mnogo prepona, umre još mlad 15. juna 1341, od bolesti koju je zadobio vojujući po Epiru. S njim leže u grob poslednja nada Vizantije. Dinastički rat, koji je izbio nakon njegove smrti, istrošiše i ono malo snage što beše ostalo i doveli su zemlju bukvalno do ruba propasti. Andronikov sin i naslednik Jovan bio je još maloletan. Stoga mu kao savladara postaviše očeva prijatelja i proslavljenog vojskovođu Jovana Kantakuzena. Ali, protiv Kantakuzena, koji je bio svojevoljan i pokazivao sklonosti da ne samo održi u svojoj ruci svu vlast do careva punoletstva, nego da je obezbedi za sebe i za svoju porodicu i posle toga, diže se carica majka, Ana, poreklom Talijanka, i sama vrlo ambiciozna i veoma lična. Borba između njene i Kantakuzenove stranke izbi brzo i uze domalo opak oblik.

Glas o smrti Andronikovoj prenuo je Dušana. Već radi Hreljina odmetništva on se bio odlučio da krene na jug, a sad, nenadano, stiže pred Solun. Uplašeno namesništvo u Carigradu požuri da ublaži kralja, bojeći se težih zapleta. Jer protiv Vizantije diže se u isti mah i bugarski car Jovan Aleksandar, tražeći da mu se izda njegov protivnik Šišman, sin bivšeg cara Mihajla Šišmana. Bune izbiše i u Epiru i u Albaniji; a na tračkim obalama pojaviše se turske gusarske lađe pleneći i pustošeći. U toj tako teškoj situaciji, lične borbe u Carevini, mesto da se stišaju, planuše još jače. Kantakuzena proglasiše za izdajnika, svrgoše ga s vlasti, uzeše mu imanja i sve časti i na kraju mu čak i dvore poharaše. Svestan svoje vrednosti, prkosan, žudan vlasti, a imajući uza se jedan deo vojske i velikaša, Kantakuzen se sam proglasi za cara (26. oktobra 1341) i utvrdi se u Dimotici.[traži se izvor]

Jovan Kantakuzin u savezu sa Dušanom[uredi | uredi izvor]

Jovan VI Kantakuzin, prikazan kao car i kao monah Joasaf.

Ne mogući da osvoji Adrijanopolj, Kantakuzen se beše početkom 1342. god. uputio prema Solunu, da uzme taj drugi po važnosti grad Carevine, iako je znao da se tu, možda, može sukobiti ne samo s Dušanovim aspiracijama, nego i četama. Ali ni jedan ni drugi nisu imali sreće. Dušan je bio potisnut od Vodena, a Kantakuzen od Soluna. Kantakuzen, šta više, beše strateškim operacijama grčke vojske prisiljen da se povuče na sever i pređe Srbima. Sa dva svoja sina, Matijom i Manojlom, i sa 2.000 vojnika došao je on u Prosek i tu se predao srpskom zapovedniku grada. Iz Proseka bi upućen u Veles, na područje njegova poznanika i prijatelja Vojvode Olivera. Kad je Dušan, koji se baš nalazio na putu u pohode svom šuraku u Bugarsku, dobio vest o tom, pozdravio je odmah važnog prebega i pozvao ga na svoj dvor. Jula 1342. god. primili su Dušan i kraljica Jelena na svom dvoru, u Prištini, samozvanog vizantijskog cara sa mnogo pažnje. Lepo dočekan, Kantakuzen je ostao na srpskom dvoru skoro godinu dana. Sklopio je sa Dušanom i savez za bolji rad. Cena tog saveza i srpske pomoći Kantakuzenu da se dočepa vlasti u Vizantiji imala je biti ta, da Grci ustupe Srbima sve gradove zapadno od Kavale, u kojima bi se većina stanovništva izjasnila za srpsku vlast. Zlo dinastičkog rata davalo je nade na Dušanovu dvoru, da bi ta kao neka vrsta plebiscita mogla ispasti u korist Srba. Obrt političke sreće pokazivao se već u ponašanju pojedinih ljudi. Ćesar Hrelja, kraljev odmetnik, našao je za mudro da se opet povrati svom gospodaru i da mu kao dobitak preda još i grad Melnik savladavši u njemu posadu sastavljenu od Kantakuzenovih ljudi. Ali, treba naročito naglasiti, da savez između Kantakuzena i Dušana nije bio nimalo iskren, od samog početka. Kantakuzen je dobro znao, da će Srbi tražiti naplatu za svoju pomoć i da ta naplata može biti samo na račun grčkog područja. Što srpsko učešće bude veće, biće prirodno, veći i njihov račun. Ali njemu je bilo stalo do toga, da srpskom pomoću dobije vlast i slomi protivnike; posle će, kad se učvrsti, on gledati da vrati sve na što je morao pristati u tesnom položaju. Već i pri pregovorima u Srbiji bilo je dosta teškoća; i mada zavisan od Dušana, Kantakuzen se dugo branio da prihvati uslove koji su mu postavljani. Za Kantakuzena se mnogo zauzimala kraljica Jelena. Da se nađe rešenje bio je čak sazvan i sabor od 24 srpska velikaša, na kome je glavnu reč vodila kraljica. Njenom uticaju i potpori velikog vojvode Olivera uspelo je, da nađu to posredno rešenje, koje je ostavljalo otvorena vrata na obe strane. Kantakuzen se mogao tešiti, da tim rešenjem Srbima stvarno nije još ništa dao; pregovori i rasprave oko načina provođenja mogu trajati mesecima, a dotle može izbiti sticajem prilika ili slučajem i neki po nj i Grke srećniji izlaz iz cele situacije. Dušan je opet dobro video, da mu ova kriza u Vizantiji može dobro poslužiti da proširi Srbiju, i kad već jedna strana traži njegovu pomoć on je gledao da je i dobro naplati. Ponuđeno Kantakuzenovo rešenje nije mu bilo mnogo po volji, ali ga je, pod uticajem kraljice i njenih jednomišljenika, primio, računajući s tim da ipak sve obrne u svoju korist.

U jesen 1342. god. počela je saveznička akcija protiv Sera. Na čelu vojske beše sam Kantakuzen i srpske vojvode Oliver i Vratko. Pohod je, izgleda, bio shvaćen malo olako. Srpski vojnici sa uživanjem su pili mlado vino, kome nisu bili mnogo vični, i zbog toga su se u velikom broju poboleli od srdobolje; na 1.500 ljudi platilo je glavom bez ijednog neprijateljskog udarca.

Kantakuzenovi ljudi osuđivali su to nepaženje na čuvanje svoje snage i kad se, zbog osetnih gubitaka, vojska morala vraćati ne svršivši ništa, jedan dobar deo Grka ostavi saveznike i pođe svojim poslom. Dušan je međutim, pomoću mita, dobio Voden. Taj uspeh ojačao je Kantakuzenovu stranku na zapadu i jugu Balkana i još te jeseni, pomoću svog nećaka Jovana Anđela, koji je tamo bio namesnik, Kantakuzen osigura Tesaliju za sebe.

Car Dušan, freska iz manastira Lesnovo, oko 1350.

U Carigradu su za to vreme radili svima sredstvima, da razbiju savez između Dušana i Kantakuzena. Delovali su čak i preko bugarskog cara Aleksandra, svog prijatelja a Dušanovog šuraka. Dušanu je stranka carice Ane nudila odmah sve, što mu je imao da obezbedi savez sa Kantakuzenom, to jest čitavo područje zapadno od Kavale i Filipija sem Soluna, — samo ako im izda, ubije ili bar zasužnji protivnika. Veran datoj reči Dušan je odbio dva grčka poslanstva i na proleće 1343. god. ponovo je, zajedno s Kantakuzenom, preduzeo ratni pohod. Jedno vreme vodio je vojsku sam Dušan. Kako je krajem 1342. god u decembru umro prevrtljivi ćesar Hrelja, koga su verovatno prilike i Dušanovo nezadovoljstvo s njim nagnali da ode u Filski Manastir, gde je postao monah Hariton i gde je i sahranjen, to je kralj podvrgao sebi njegovu važnu pograničnu oblast. Posle toga je naročitu pažnju obratio Albaniji, u kojoj je od lanjske godine njegova vojska s uspehom delovala, tako da je u junu 1343. god. Kroja, kao glavni grad srednje Albanije bila već u Dušanovim rukama. On je tad potvrdio gradu sve ranije povlastice. Kantakuzen je ratovao i opet pod Serom, koji se uporno branio. Da pokažu svoju tvrdu odluku istrajnosti u borbi, oni su Kantakuzenova poslanika, koji je došao da pregovara o predaji, ne samo ubili nego čak i raščerečili i njegove komade tela izvesili na gradske zidine, da budu opomena i spoljašnjem i unutrašnjem neprijatelju. Kantakuzen nije imao načina da ih savlada i kazni. Postoji i činjenica, da se srpski vojnici pod njim nisu borili sa voljom i da su mu u dva-tri maha otkazivali poslušnost. To i neuspesi pod Serom učiniše, da se Kantakuzen poče osećati nelagodno među Srbima. Javila se sumnja. Ona se pojavila naročito od onda, kad je Kantakuzen prevarom dobio Ber, na koji je već ranije Dušan bio stavio ruku. Sigurno je sem toga znao i za poruke iz Carigrada, a u sumnji ga je pojačao naročito dolazak mletačkog poslanika Marina Venijera (u leto 1343) od koga se bojao da će, po željama i molbama iz Carigrada, uticati na Dušana, da se dotadašnji savez raskine. Verovatno se u Srbiji bila malo ohladila i ona stranka, koja je ranije radila za nj. Za Dušana je već čuo, da ga je zauzimanje Bera, u kom se Kantakuzen nastanio, dovelo u veliku jarost. Zbog svega toga Kantakuzen se reši da napusti Srbe i potraži sreću na drugoj strani. Uputio se protiv Soluna. Na kraljev poziv, da dođe na nove pregovore, nije se hteo odazvati. To onda izazva Dušana, koji je to možda jedva dočekao, da pođe na nj. U isto vreme stizala je i carigradska flota u pomoć Solunu. Da ne bi došao među dva neprijatelja, Kantakuzen se brzo povukao u Ber. Prirodna je stvar, da je posle toga došlo lako do sporazuma između Dušana i carice Ane. Da bi sporazum postao čvršći bi, krajem avgusta, veren mali šestogodišnji kraljević Uroš sa sestrom mladog cara Jovana Paleologa.

Pobuna Zilota[uredi | uredi izvor]

Ana Savojska kao vizantijska carica na minijaturi iz 14. veka

Verske i društvene oprečnosti pogoršavale su bedu izazvanu unutrašnjim razdorima. Oko polovine 14. veka dah socijalne bune osetio se nad monarhijom: niži staleži ustajali su na oružje protiv plemstva po rođenju ili po bogatstvu i punih sedam godina (1342—1349) Solun, drugi grad u carstvu, bio je usled vrenja među Zilotima ("revnosni", prostonarodna nacionalistička stranka) ispunjen nemirima, užasom i krvlju. Makedonski grad postade prava nezavisna republika čija je burna istorija jedna od najzanimljivijih epizoda iz života grčkog carstva u 14. veku, i Jovan Kantakuzin nije bez muke povratio mir i red u gradu koji se bio okrenuo protiv njega.

Verske borbe, nastale naročito usled vekovnog neprijateljstva između Grka i Latina, još su više uvećavale nered. Mihailo VIII smatrao je politički mudrim da se približi Rimu i da uspostavi crkvenu uniju; on je time izazvao tako ozbiljno nezadovoljstvo da je prva briga njegovog naslednika Andronika I bila da se izmiri sa pravoslavnim sveštenstvom otkazujući ugovor sklopljen sa papstvom. Neprijateljstvo između Latina i Grka zbog ovoga je još više naraslo, a takođe i oprečnosti u samoj monarhiji između pristalica i protivnika unije. Žestoka prepirka održavala je ovo vrenje, a naklonosti prema latinskim shvatanjima neosetno preobražavala u pravo izdajstvo prema otadžbini. U ovakvim prilikama najneznatnija okolnost raspaljivala je otpor vizantijskog nacionalizma protiv Zapada. To je bio duboki razlog raspre, po izgledu čisto booslovske, koja je nazvana isihastičkim sporom i koja je punih deset godina (1341—1351) uznemiravala i razjedinjavala carstvo. U ovom sporu, čiji je začetak, po izgledu, bio u čudnim sanjarijama nekolicine kaluđera sa Atosa, ono što se u stvari protivstavljalo jedno drugom bili su grčki duh i latinski duh, istočni misticizam, koji su predstavljali isihasti (molčalnici, ćutalice) i njihov branilac Grigorije Palama, i latinski racionalizam, čiji su pobornici bili Varlaam i Akindin, vaspitani u nazorima Sv. Tome Akvinskog i vični skolastičkoj dijalektici; i zbog toga je borba ubrzo dobila političku boju, Kantakuzin opredeljujući se za Atos a Ana Savojska za Varlaama.[traži se izvor]

Jovan Kantakuzin u savezu sa Turcima[uredi | uredi izvor]

Gonjen od Vizantije i napušten od Dušana, Kantakuzen se beše našao u vrlo teškom položaju. Njegova odluka stvorena je, međutim, brzo. Jedini aktivni neprijatelj carigradskih gospodara behu u taj mah Turci. Protiv njih tražila je Vizantija baš ove, 1343. godine, pomoć mletačke flote. Kantakuzen, koji je i od ranije imao veza s njima, zatraži tursku zaštitu. Omar, ajdinski emir, jedan između najmoćnijih u Maloj Aziji, brzo se odazva vapaju ugroženog, kao što je godinu pre spasavao u Dimotici i ženu Kantakuzenovu od Bugara. Turci s Omarom i sa svojom velikom flotom čamaca izbiše nenadano na ušće Vardara. S Kantakuzenom zajedno pokušaše uzalud novi napad na Solun. Ali ujedinjena hrišćanska flota Mlečića, rodskih vitezova i kiparskog kralja, koje je okupio i bodrio sam papa, uništi kod Halkidike turske lađe. Turci, odsečeni od svoje baze, nađoše se na muci. Kralj Dušan, koji je za to vreme osvajao po Albaniji i Makedoniji i bio, u taj mah, blizu Zihne, posla protiv tih Turaka, kojih je bilo oko 3.000 ljudi, svoga vojvodu Preljuba, sa teškom konjicom. Kod Stefanijane, između Soluna i Sera, dođe do sukoba. Tu Turci vešto prevariše Srbe. Povučeni na jedan brežuljak, pun grmlja, oni su sačekali da srpski konjanici odsednu s konja i da se s naporom, u teškim oklopima, stanu peti uz brdo. Onda su oni, za tili čas, sleteli niz brdo, na drugu stranu, dočepali se srpskih konja, pobili nešto ljudi i odjurili u Trakiju, gde se nalazio Kantakuzen (1344. god.). U Trakiji je Kantakuzen i bez njih imao uspeha, a sad je postao ozbiljna opasnost. Iz Carigrada su zvali u pomoć i Srbe i Bugare. Za vreme tih borbi u Trakiji češće se pominje neki vojvoda Momčilo. To je jedan od onih na Balkanu dosta običnih epskih avanturista, koji je kao četnik služio i Srbima i Grcima, delujući u glavnom u Radopi i po južnoj Makedoniji. God. 1344. ostavio je Dušana i prešao Kantakuzenu. Njegova četa bila je u stvari prava, i to vrlo ozbiljna, vojska i imala je na 5.000 pešaka i na 300 konjanika. Kantakuzen ga odlikuje činom sevastokratora, a carica Ana činom despota, samo da bi ga pridobila na svoju stranu i vezala čvršće. Ali on nije veran nikom. Napustio je doskora i Kantakuzena i proglasio se kao potpuno samostalan. Samovoljan je bio nesumnjivo uvek. Ostavivši Kantakuzena napao je odmah njegove turske saveznike, pa i njega sama. Ali to mu beše pred glavu. Ozlojeđeni Turci, zajedno s Kantakuzenom, napadoše ga nepoštedno. Momčilo je tražio skloništa u tvrdom primorskom gradu Periteorionu, ali ga grčki stanovnici nisu hteli primiti, i on je, nedovoljno spreman, morao da uđe u borbu na polju. Zasuti turskim strelama popadali su on i njegovi drugovi posle hrabre odbrane (1345. god.). Epska pesma srpska prenela je tog rodopskog vojvodu u hercegovački Pirlitor i dala o njemu i njegovom krilatom Jabučilu jednu od najlepših svojih tvorevina.

Dok se Kantakuzen bavio na istoku, gde je pokorio Trakiju, zauzimao je Dušan polagano zapadne delove Balkanskog poluostrva i južnu Makedoniju. U jesen 1345. god. behu u njegovim rukama Berat, Valona i Kanina u Albaniji, i Kostur, Drama, Filipi, i Hrizopolj u Makedoniji. Uzeo je i Ber, Kantakuzenovu bazu u tom kraju. Kavala, odnosno tad zvani Krstopolj, postade krajnja tačka vizantijske zapadne granice. Neosvojiv za Srbe ostade bedemima dobro opasani i uporno branjeni Solun, za kojim je Dušan žudio celog života. Uspesi koje je kralj postigao od 1331—1345. behu doista veliki. Na Balkanu Dušan nije imao takmaca. Fizički veći od svih ljudi on je to bio i kao vladar balkanskog područja. Prema Srbiji sve su druge države išle u drugi i treći red. Bugarska se privijala uza nj, Vizantija se hvatala za njegov skut. Bosna ga se bojala. Dušan oseća svoju snagu i prevlast Srbije. Osvojivši i značajni Serez, najvažniji grad između Carigrada i Soluna, kralj 15. oktobra 1345. piše Mletačkoj republici sa puno ponosa, da je postao "gospodar gotovo celog Carstva Romejskog."

Srbija postaje carevina[uredi | uredi izvor]

Jovan V Paleolog, minijatura iz 15. veka

Videći svoje uspehe i nemoć Vizantije Dušan dolazi na smelu i veliku zamisao. On želi da postane gospodar Carigrada i da na ruševinama istrulele Vizantije podigne moćno carstvo jednog mlada naroda, puna poleta i stvarne snage. Posed Carigrada stari je san svih slovenskih država koje su se stvarale oko Vizantije, na Balkanu i Crnom moru. Za njim su težili Simeonovi Bugari, Dušanovi Srbi i posle Rusi kroz gotovo ceo 18. i 19. vek. U starom Seru, daleko na jugoistoku Makedonije, Dušan stvara odluku da proglasi Srpsko carstvo. Već januara 1346. polazi njegovo poslanstvo u Mletke, da prijateljsku republiku obavesti o njegovoj nameri i da joj ponudi savez za osvajanje ostataka evropske Vizantije. Taj savez s Mlecima Dušanu je bio potreban najviše zbog flote koju sam nije imao, a bez koje je bilo nemoguće potpuno opsesti i savladati Carigrad. Samo s kopnene strane nije ga dotle mogao niko osvojiti. Ali Mleci nisu pristajali na tu ponudu; jedno stoga, što su u to vreme ratovali s Mađarima radi Dalmacije, a drugo, što im nije išlo u račun, da se slaba vlada Vizantije, koja im je često iz nužde, davala mnoge olakšice zameni vladom jedne jake a mlade i usred toga možda osione države.

Za svečani čin careva krunisanja, koje je imalo da vidno, za sve vekove, obeleži vrhunac moći Srpske Države, sjajni uspeh generacijama s planom pribirane i razvijane narodne energije, činjene su velike pripreme. Uz cara je trebalo da postoji i patrijarh, koji će izvršiti krunisanje; uz carstvo i inače treba da bude patrijaršija, najveća crkvena uz najveću svetovnu vlast. Za krunisanje nije se moglo ni misliti na carigradskog patrijarha; a na bugarskog za takav čin u srpskoj državi nije se htelo misliti. Za patrijarha srpskog Dušan dade proglasiti arhiepiskopa Janjićija, svog dobrog saradnika, koji je ranije bio logotet. Pristanak za proglašenje srpske patrijaršije dali su samo od Dušana u pola ili sasvim zavisni crkveni poglavari, bugarski patrijarh i avtokefalni ohridski arhiepiskop. Proglas, prema tom, nije bio strogo kanonski, nego više izraz samovolje i sopstvene snage. Radi toga i radi političkog karaktera čitava akta bacila je carigradska patrijaršija prokletstvo na ovu srpsku crkvenu tekovinu i prekinula s njom veze.

Na krunisanje Dušanovo, koje se imalo izvršiti u Skoplju, skupila se sva gospoda srpska, svetovna i crkvena. Pored srpskog patrijarha našao se tu i bugarski, a beše mnogo episkopa i crnorizaca, naročito iz Svete Gore. Dubrovačka republika poslala je naročito izaslanstvo s bogatim poklonima. Na Vaskrs, 16. aprila 1346. godine, krunisan je Dušan za cara, a njegov sin, devetogodišnji Uroš za kralja. Srbija je postala Carevina, s punom ambicijom da zameni u pola slomljenu Vizantiju. To kazuje i nova titula Dušanova, koja ga označava kao Cara Srbljem i Grkom — βαδιλευζ και αυτοκρτρωα Σερβιαζ και Ρωμανιαζ, i njegova izreka, da mu je Bogorodica pomogla da "kraljuje velikim i slavnim gradovima grčkim i da bude nastavnik velikim i svetim carevima grčkim". S tom ambicijom Srbija je uzela na se i izvesne tradicije, ustanove i likove carigradske imperije, koji su smatrani kao atribut i nasleđe carskog dostojanstva, iako su imali u ponečem čist vizantijski karakter, koji je izvesnim delom bio i proizvod njihove kulture. Rim je, rečeno je jednom lepo, bio grad, koji je stvorio jedno carstvo; a celo jedno carstvo stvaralo je Carigrad. U njemu je zbog toga gledan ideal carstva, carski grad po previshodstvu. Grci su ga sami zvali samo Grad i Konstantinov grad, a u Slovena je on dobio ime Cěsarь gradь i Carigradь. Stoga su tradicije tog grada, vrlo ponosna na svoj prestonički položaj, bile primane od svih suseda sa nesumnjivim respektom, i stoga su i nekad Simeon bugarski, kao sad Dušan srpski, iako politički protivnici Vizantije, prihvatali sa žudnjom njen carski nimbus.[traži se izvor]

Kantakuzinova pobeda[uredi | uredi izvor]

Kantakuzin na prestolu

Na glas da se Dušan dao krunisati za cara požurio se Kantakuzen, da se kruniše i on. Pet nedelja posle svečanosti u Skoplju krunisao je jerusalimski patrijarh (carigradski, očevidno, nije hteo) Kantakuzena u Adrijanopolju za cara (21. maja 1346). Neumoran i nepopustljiv, on traži saveznike na sve strane. Kad je njegov dotadašnji saveznik Omar poginuo u jednoj borbi kod Smirne, Kantakuzen se obratio silnom Orhanu, vođi Osmanlija. Da ga čvršće veže za sebe on mu je dao za ženu svoju kćer, žrtvujući po dotadašnjem vizantinskom običaju, za svoje političke ciljeve rođenu decu. Pomagan od Turaka, on popravlja svoj položaj; a kad u Carigradu pogibe njegov glavni protivnik, Aleksije Apokavk, okrenulo se i javno mišljenje u njegovu korist. Svet je bio sit rata i njegovih sve težih posledica, a plašile su ga i ambicije nove srpske carevine. Kantakuzenova stranka verovala je u sposobnosti svog šefa i htela je, da mu, uz kompromis sa zakonitim carem, obezbedi vlast i uticaj u državi. 3. februara 1347. otvoriše mu stoga oni kapije prestonice. Kantakuzen bi krunisan ponovo za cara i data mu vlast da deset godina caruje sam u ime mladog cara, koji će postati njegov zet, a da posle toga caruju zajedno. To izmirenje nije popravilo položaj Vizantije. Iznurena zemlja beše klonula i izgubila veru u sebe; prema Dušanovoj Srbiji ona je predstavljala, kako tačno kaže K. Gelcer, silu trećeg reda.

Kao zapovednik oblasti prema srpskoj granici, od Didimotike do Kavale bi postavljen Kantakuzenov sin Matija. On je, kao carev sin, imao da obodri Grke pod srpskom vlašću i da im da nade na skoro oslobođenje. Doista, čim je učvrstio svoj položaj u Carigradu, Kantakuzen šalje poslanstvo Dušanu, u kom mu zahvaljuje za učinjene usluge i traži povraćaj uzetih gradova. Dušan je to odbio i dao tim priliku carigradskoj vladi da pokuša novu ratnu sreću. Pomagan od Orhanovih Turaka, kojima je jedan od vođa bio i Orhanov sin Murat, docnije car, Matija napade Srbe na istočnoj granici, oko Kavale. U tim borbama grčko stanovništvo stradalo je više od Turaka, željnih plena, koji nisu mnogo razbirali kome šta pripada, nego od samih Srba. Sam pohod grčki, zbog takvog ponašanja Turaka, ne donese za saveznike nikakav uspeh.

Hronologija rata[uredi | uredi izvor]

  • 1341. — Ustanak Jovana Kantakuzina.
  • 1342—1349. — Ustanak Zilota u Solunu.
  • 1345. — Stefan Dušan pokorava Makedoniju.
  • 1346. — Krunisanje Stefana Dušana za cara u Skoplju.
  • 1347. — Kantakuzin ulazi u Carigrad.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Ostrogorski 1969, str. 476.

Literatura[uredi | uredi izvor]