Grčka istoriografija

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Grčka istoriografija je pojam koji se odnosi na mislioce i pisce Antičke Grčke civilizacije, koji su pisali i teoretisali o prošlosti. [1]Odaljavajući se postepeno od svojih mitoloških korena, istoriografija Antičke Grčke je vremenom postajala sve kritički nastrojenija i sistematičnija, pa je do 5. veka p. n. e dostigla status integralnog dela helenske književnosti. Kao takva je ostala jedan od najrelevantijih delova književnosti na grčkom jeziku kroz milenijume, sve do pada Vizantijskog carstva.[1]

Počeci[uredi | uredi izvor]

Prvobitni razvitak antičke istoriografije na prostorima današnje Grčke je bio suštinski povezan sa mitološkom vizijom sveta. Verski pogled na prirodu i čoveka potekao iz grčke mitologije je povezan sa književnošću, pogotovu kada je prvobitna istoriografija u pitanju. Pa su tako neka od najranijih razmišljanja o prošlosti ljudskog delovanja na evropskom tlu, vezana za klasična dela antičke literature kakvi su čuveni epovi Hesiodova Teogonija i Homerova Ilijada i Odiseja.[2]Takvi pogledi još uvek ne predstavljaju proučavanje prošlih zbivanja, niti je uopšte veliki akcenat položen na razmatranja o istoriji, već se u njima pronalaze začeci takve delatnosti, tada još uvek samo kao deo mitološke vizure čovekove stvarnosti. Značajniji otklon od mitološke tradicije ka nečemu sličnijem istorijskom istraživanju, prvi su u Antičkoj Grčkoj započeli hroničari, kasnije nazvani logografi. Promena u pogledu na prošlost, kao i poimanje drugačijeg istorijskog vremena se uglavnom locira na prelaz između 6. i 5. veka p. n. e.[3] Oni su se uglavnom bavili prikupljanjem usmenih svedočanstava o prošlim zbivanjima, pogotovu su aktivno sakupljali hronologije grčkih polisa. To ujedno predstavlja prve prakse onoga što se danas naziva kulturna antropologija. Većina logografa su poreklom poticali iz Jonije.[1]

Herodot „otac istorije”[uredi | uredi izvor]

Herodot (484. p. n. e. - oko 425/413. p. n. e.) je bio grčki istoričar, koji je započeo praksu onoga što danas objedinjuje sve aktivnosti, istraživanja i pisanja o prošlosti, pod nazivom istorija. S obzirom na originalnost njegovog dela rimski političar i filozof Ciceron mu je dodelio naziv „oca istorije”.[4]Herodot je rođen u Halikarnasu u današnjoj Maloj Aziji. Malo toga je poznato kada je njegov život u pitanju, pre svega se smatra da je potekao iz bogate porodice, koja mu je omogućila najbolje obrazovanje toga doba.[4]Delo koje je Herodotu omogućilo takav status u istoriji evropske kulture jeste njegova Istorija. To je knjiga koja se sastoji od zapisa o različitim ličnostima i kulturama koje je Herodot opisao na svojim putovanjima kroz Malu Aziju, Egipat, Persijsko carstvo itd. Pobude za pisanje takvog dela Herodot je našao u želji da objasni uzroke grčko-persijskih ratova.

Ono što je predstavljalo raskid sa mitskom tradicijom jeste manje spominjanje bogova, i dodeljivanje manjeg značaja njihovim uticajima kada su obični ljudi u pitanju, mada Herodot nije negirao postojanje božanstava. Već se sav istorijski tok posmatra sa određene vrste antropocentričnog stanovišta, koje u svom središtu ima međusobne odnose ljudi različitih podneblja i kultura. Tako Herodotov pristup istoriji više odgovara onome što se naziva kulturna istorija ili antropologija, s obzirom na lepezu najrazličitijih kultura o kojima izveštava, kao i činjenici da piše o običajima, tradicji i kulturi svih naroda koje je sretao, što će predstavljati razliku i u odnosu na praksu kasnijih grčkih istoričara.[4]Herodot je na taj način pridavao veliki značaj nehelenskim kulturama sa kojima su Grci često bili u sukobu, što je odudaralo od shvatanja ljudi njegovog a i kasnijih vremena, koji su često bili prožeti etnocentrizmom. Njegova Istorija tako obiluje etnografskim i geografskim podacima o zemljama kroz koje je prolazio i o kojima je pisao, pristup koji će kasniji istoriografi u većoj meri zanemariti. Kada je metod pisanja u pitanju, Herodot predstavlja prelazni period između mitske i kritički nastrojene istoriografije antičkog sveta. On se trudi da u većini slučajeva navede svoje izvore, ali postoji dosta mesta u njegovom delu koja su ispunjena nepouzdanim ili donelke nadrealnim svedočanstvima.[3]

Tukidid i kritička istorija[uredi | uredi izvor]

Tukidid (460/455. p. n. e. - 399/398. p. n. e.) je bio atinski general i istoričar, jedan od najvećih istoričara antike. Napisao je Istoriju Peloponeskog rata, koja obuhvata period od 431. godine p. n. e. do 411. godine p. n. e.[5] Tukidid je u svom delu rekonstruisao rat koji je zahvatio helenski svet krajem 5. veka p. n. e. koji se vodio između Atine i Sparte i njihovih saveznika. I sam je učestvovao u sukobu na atinskoj strani, što je još jedna od motivacija za rasvetljavanje samog sukoba. Tokom rata je bio angažovan u Trakiji, gde je trebalo da se suprotstavi spartanskom generalu Brasidi. Njegova delatnost na tom polju nije porizvela previše uspeha, jer je nakon nemogućnosti da odbrani Amfipolj bio prognan iz Atine na 20 godina.[5] Njegov pogled na istoriju kao disciplinu koja se bavi prošloću ljudskog delovanja se radikalno razlikovao od mitske tradicije, pa i od Herodota njegovog slavnog savremenika.[5]

Mitološku viziju sveta odbacivao je kao neutemeljenu i zasnovanu na fantazijama pesnika, čiji je stil takođe smatrao nepodesnim za pisanje i analiziranje prošlosti. Herodotov pristup je odbacivao jer ga je smatrao nedovoljno rigoroznim, a takođe mu nije odgovarao tematski obim Heorodtove istorije, koja je obuhvatala širok dijapazon kulturnih fenomena. Tukidid je smatrao da istorija pre svega treba da proučava događaje iz neposredne prošlosti i to prevashodno događaje političkog i vojnog karaktera.[3]Tukidid se uglavnom posmatra kao prvi zastupnik ideala objektivnog, analitičkog i kritičkog pristupa izučavanju prošlosti. On je pokušavao da Peloponeski rat objasni na jedan demistifikovan način, njegove uzroke je tražio pre svega u geopolitičkim sukobima interesa Sparte i Atine, dve najveće države tadašnjeg helenskog sveta. Odakle je u potpunosti isključivao prisustvo bogova i njihove intervencije. Sav akcenat je stavljen na fenomen političke moći i posezanjem za širenjem iste, što je istaknuto kao jedan od glavnih uzroka rata. U skladu sa takvim metodološkim pristupom Tukidid se do današnjim dana smatra za prvog analitički nastrojenog istoričara, koji pokušava da istakne ljudske motive i interese kao pokretače istorijskih dešavanja.[3]Tukidid je pridržavajući se takve hladne i kritičke metodologije, opisao neke momente Peloponeskog rata koji predstavljaju najbolje i najpoznatije opise celokupne antičke istoriografije. Takve primere predstavljaju Melijski dijalog ili Periklova nadgrobna beseda. Pogotovu je navedena beseda zanimljiva jer predstavlja seriju govora koje je Tukidid ubacio u svoju Istoriju, a koji odudaraju od analitičkog prisupa istoriografiji za koji se zalagao. Nije utvrđena pouzdanost govora, s obzirom da Tukidid ne navodi izvore kada su oni u pitanju, a pored toga sam ističe kako ih je rekonstruisao kako bi pre svega ilustrovao neka opšta mišljenja, stremljenja vodećih političara itd.[6]Tukidid je kao i Herodot postao integralni deo izučavanja antičke istiorigrafije i književnosti. Takođe kao i Herodot kada su u pitanju geografija, etnografija i antropologija, Tukidid je uticao na oblasti van istoriografije, pa se tako smatra za antičku preteču teorije realizma u oblasti međunarodnih odnosa.[7]

Kasniji istoriografi[uredi | uredi izvor]

Teopomp (378/377. p. n. e. - 320. p. n. e.) je bio jedan od prvih nastavljača Tukididovog dela. Njegovo najvažnije istoriografsko delo jeste Helenika, napisana u 12 knjiga koja čini hronološki produžetak na Tukididovu Istoriju, s obzirom da pokriva period od 411. do 394. godine p. n. e. i bitke kod Knida.[8]Drugo Teopompovo značajno delo predstavlja Istorija Filipovih dela, koje obuhvata period vladavine makedonskog kralja Filipa II (359-336. p. n. e.) i predstavlja jedno sveobuhvatno delo političke, kulturne, vojne i geografske istorije.[8]

Najveći istoriograf perioda klasične Grčke, nakon Herodota i Tukidida bio je Ksenofont (430. p. n. e. - 350. p. n. e.). Pored istoriografskih napisao je mnogo filozofskih dela, kao što je Odbrana Sokratova. Kao i većina značajnih istoričara toga perioda i Kseneofont je bio poreklom atinjanin. Uprkos poreklu bio je veliki poštovalac Sparte, i tamnošnjeg političkog i društvenog sistema, koji je suprostavljao atinskom.[9]Najcenjenije Ksenofontovo istorijsko delo jeste istorija Grčke koja se kao i Teompompova nastavlja tamo gde je Tukidid stao tj. 411. godine p. n. e. a prati dešavanja na grčkom podneblju sve do 362. godine p.n.r. pod nazivom Helenika. Naredno delo koje je od velikog značaja predstavlja Anabaza. To je nesvakidašnja istorija pohoda grčkih plaćenika u Perijskom carstvu, u kome je sam Ksenofont imao učešća kao jedan od vođa plaćeničke vojske.[9] Kiropedija je takođe nesvakidašnje literarno delo kada je grčka istoriografija u pitanju. To je fiktivna istorija odrastanja i života persijskog cara Kira Velikog, koja ima didaktički cilj kada su vojne sposobnosti i političke veštine u pitanju. Ksenofont je poslednji veliki istoriograf klasičnog perioda grčke istorije. Ostvario je veliki uticaj i na kasnije pisce i istoričare, i to u različitim istorijskim periodima.[9]

Grčka istoriografija je tokom kasnijih perioda antičke istorije zadržavala i opravdavala svoj značaj. Ali nikada u istoj meri kao za vreme klasičnog perioda, i u drugačijim političkim i društvenim uslovima. To se pre svega povezuje sa opadanjem polisa kao najvažnijeg središta političkog života, koji će biti obuhvaćen mnogo širim zajednicama kao što su carstvo Aleksandra Velikog i Rimska republika. Svi ti faktori su iniciriali i noviji pogled na pisanje prošlosti, a širenjem grčke kulture van njenih granica i na prihvatanje grčkih metoda kada je istoriografska delatnost u pitanju.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v „Historiography”. Encyclopedia Britannica (na jeziku: engleski). Pristupljeno 10. 12. 2018. 
  2. ^ „Ancient Greek Literature”. Ancient History Encyclopedia. Pristupljeno 10. 12. 2018. 
  3. ^ a b v g Ernst., Breisach, (2007). Historiography : ancient, medieval, & modern (3. izd.). Chicago: University of Chicago Press. ISBN 9780226072821. OCLC 71238483. 
  4. ^ a b v „Herodotus”. Ancient History Encyclopedia. Pristupljeno 11. 12. 2018. 
  5. ^ a b v „Thucydides”. Ancient History Encyclopedia. Pristupljeno 11. 12. 2018. 
  6. ^ „Thucydides | Greek historian”. Encyclopedia Britannica (na jeziku: engleski). Pristupljeno 11. 12. 2018. 
  7. ^ „realism | Definition, Theories, & Facts”. Encyclopedia Britannica (na jeziku: engleski). Pristupljeno 11. 12. 2018. 
  8. ^ a b „Theopompus of Chios | Greek historian”. Encyclopedia Britannica (na jeziku: engleski). Pristupljeno 15. 12. 2018. 
  9. ^ a b v „Xenophon | Greek historian”. Encyclopedia Britannica (na jeziku: engleski). Pristupljeno 15. 12. 2018. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]